Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2983/16 (M. A.)

Odluka donesena 15. 09. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2983/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 09. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine, u predmetu broj AP-2983/16, rješavajući apelaciju Mustafe Aličkovića, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mustafa Aličković, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 36 0 P 000375 14 Rev od 12. aprila 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mustafa Aličković (u daljnjem tekstu: apelant), iz Kaknja, kojeg zastupa Mensur Hodžić, advokat iz Zenice, podnio je 13. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 36 0 P 000375 14 Rev od 12. aprila 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi (JP „Elektroprivreda BiH“ Sarajevo-Zavisno društvo RMU „Kakanj“ d.o.o. Kakanj) obaveže da apelantu na ime štete isplati, za kuću i ostale objekte, određeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama.

2. U svom obrazloženju, između ostalog, Vrhovni sud navodi da prema odredbi člana 173. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), koja nalazi primjenu u konkretnom slučaju, šteta nastala u vezi sa opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću smatra se da potiče od te stvari odnosno djelatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete. Dalje se navodi, da prema opšte prihvaćenom stavu sudske prakse rudarska djelatnost predstavlja opasnu djelatnost, pa se dakle radi o kauzalnoj, objektivnoj odgovornosti po kojoj vršilac opasne djelatnosti odgovara bez obzira na krivicu, te da kod takve vrste odgovornosti teret obaranja pretpostavke uzročne veze između dejstva vršenja opasne djelatnosti i nastale štete bio je na tuženom. Također se navodi, da je na apelantu bio samo teret dokazivanja postojanja štete nastale kao posljedica vršenja opasne djelatnosti, što apelant, po ocjeni Vrhovnog suda, nije dokazao u postupku koji je prethodio donošenju nižestepenih presuda (član 177. stav 1., 2. i 3. ZOO u vezi sa članom 123. ZPP). Naime, osnov za isključenje odgovornosti za štetu od opasne stvari ili opasne djelatnosti je dokaz da šteta potiče od nekog uzroka koji se nalazio van stvari, čije se dejstvo nije moglo predvidjeti, izbjeći ili otkloniti ili da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili trećeg lica koju imalac stvari nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti (član 177. stav 1.i 2. ZOO). Vrhovni sud konstatuje da se imalac oslobađa odgovornosti djelimično, ako je oštećeni djelimično doprinio nastanku štete (stav 3. č1an 177.ZOO). Dakle, da isključiva radnja oštećenog je jedna od pravno-relevantnih činjenica koja može oboriti pretpostavku uzročnosti u slučaju objektivne odgovornosti za štetu od opasne stvari odnosno opasne djelatnosti, a djelimični doprinos za djelimično oslobađanje od odgovornosti. Vrhovni sud zaključuje, da se u konkretnom slučaju tuženi oslobodio od odgovornosti za nastalu štetu apelantu, jer je dokazao da je predmetna šteta nastala uslijed neadekvatnih parametara građenja nepoduzimanja zaštitnih mjera od oborina i podzemnih voda, klizišta i prirodnih nepogoda, tj. krivicom apelanta koji je nepropisno izveo građevinske radove na objektu i višom silom. Zbog toga je, po ocjeni Vrhovnog suda, drugostepeni sud izveo pravilan zaključak da je prvostepeni sud sve izvedene dokaze cijenio u skladu sa odredbom člana 8. Zakona o parničnom postupku i pravilnom primjenom pravila o teretu dokazivanja (član 123. istog zakona) izveo pravilan zaključak o nepostojanju pasivne legitimacije tuženog u konkretnom sporu. Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant/apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na dom.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2983/16 (M. A.) | Sudska praksa | Aktio