Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4289/15 (D. P.)
Odluka donesena 15. 09. 2016.
- Povreda
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Izvršenje
- Izvršni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o izvršnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o gradu bihać
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjeni Zakona o izvršnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Zakon o izvršnom postupku
- Ispravka Zakona o dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
- Ispravka Zakona o izvršnom postupku (objavljenog na bosanskom jeziku)
Predmeti (1)
AP-4289/15
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 09. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4289/15, rješavajući apelaciju Drene Perić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (7) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Drene Perić.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog neprovođenja Rješenja o izvršenju Općinskog suda u Bihaću broj 17 0 I 038475 12 I od 12. aprila 2012. godine.
Ova odluka se dostavlja Gradu Bihaću da izvrši svoje ustavne obaveze i osigura poštovanje ljudskih prava, tako što će preduzeti mjere s ciljem da apelanti/povjerioci koji posjeduju izvršne sudske odluke na teret budžetskih sredstava Grada Bihaća naplate svoja potraživanja u razumnom roku.
Nalaže se Gradu Bihaću da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od šest mjeseci od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Drena Perić (u daljem tekstu: apelantica), koju zastupa Ajlen Bajrić, advokat iz Bihaća, podnijela je 16. septembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud) zbog neprovođenja Rješenja o izvršenju Općinskog suda u Bihaću (u daljem tekstu: Općinski sud) broj 17 0 I 038475 12 I od 12. aprila 2012. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda zatraženo je 23. oktobra 2015. godine da dostavi odgovor na apelaciju, a od Grada Bihaća 10. juna i 14. jula 2016. godine.
3. Općinski sud je dostavio odgovor na apelaciju 4. novembra 2015. godine i 9. juna 2016. godine, a Grad Bihać 23. juna i 21. jula 2016. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelantica je 17. februara 2012. godine Općinskom sudu na osnovu Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 P 002227 11 Gzr od 12. januara 2012. godine, kojom je preinačena Presuda Općinskog suda broj 017-0-P-06-001645 od 17. jula 2009. godine, podnijela prijedlog za izvršenje protiv Općine Bihać (u daljem tekstu: izvršenik), gdje je kao sredstvo izvršenja opredjelila novčana sredstva koje se nalaze na transakcijskim računima izvršenika koji se vode kod komercijalnih banaka taksativno navedenih u prijedlogu za izvršenje, odnosno, ukoliko se izvršenje ne može provesti na novčanim sredstvima izvršenika da se provede popisom, procjenom i prodajom pokretnih stvari izvršenika. Općinski sud je predloženo izvršenje dozvolio Rješenjem o izvršenju broj 17 0 I 038475 12 I od 12. aprila 2012. godine. Protiv navedenog rješenja o izvršenju izvršenik je blagovremeno izjavio prigovor, u kome rješenje o izvršenju pobija u dijelu kojim je određeno izvršenje na alternativno postavljenom predmetu i sredstvima izvršenja, tj. na pokretnim stvarima izvršenika, koja predstavljaju sredstva za rad Općine i ne mogu biti sredstvo izvršenja. Općinski sud je Rješenjem broj 17 0 I 038475 12 I od 22. januara 2013. godine usvojio prigovor izvršenika i rješenje o izvršenju u pobijanom dijelu stavio van snage, dok je u preostalom dijelu koji se odnosi na zapljenu novčanih sredstava izvršenika koji se nalaze na transakcijskim računima izvršenika, navedeno rješenje o izvršenju ostalo na snazi. Predmetno rješenje o izvršenju Općinski sud je 28. januara 2013. godine dostavio UniCredit banci d.d. Mostar (u daljem tekstu: UniCredit banka) radi daljeg provođenja. UniCredit banka je dopisom od 19. marta 2013. godine obavijestila Općinski sud da je navedeno rješenje o izvršenju zaprimila i po njemu postupila na način što ga je zavela u evidenciju redoslijeda koji tereti transakcijski račun izvršenika. Dopisom od 25. jula 2014. godine UniCredit banka je obavijestila Općinski sud da nije bila u mogućnosti provesti predmetno rješenje o izvršenju jer od izvršenika nije dobila potvrdu da su za tu namjenu odobrena sredstva na određenoj poziciji budžeta, te da je predmetno rješenje o izvršenju proslijedila Sparkasse banci d.d. Sarajevo (u daljem tekstu: Sparkasse banka). Iz stanja spisa proizlazi da je i Raiffeisen banka dopisom od 4. augusta 2014. godine obavijestila sud da nije u mogućnosti provesti predmetno rješenje o izvršenju, jer je račun izvršenika kod te banke ugašen, te da je predmetno rješenje o izvršenju vratila UniCredit banci koja im je rješenje dostavila. Općinski sud je 10. novembra 2014. godine izdao dnevnu naredbu da se dopis Raiffeisen banke dostavi apelanticinom punomoćniku.
6. Apelantica je u cilju provođenja predmetnog rješenja o izvršenju 23. aprila 2014. godine podnijela urgenciju načelniku Općine Bihać.
7. Prema stanju spisa proizlazi da predmetno rješenje o izvršenju nije provedeno.
8. Nakon stupanja na snagu Zakona o Gradu Bihać, „Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 80/14, Općina Bihać je dobila status Grada.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
9. Apelantica smatra da je, zbog neprovođenja predmetnog rješenja o izvršenju povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica je navela hronologiju predmetnog postupka zbog čije dužine je tražila naknadu nematerijalne štete u iznosu koji odredi Ustavni sud u skladu sa svojom praksom.
b) Odgovor na apelaciju
10. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo tok predmetnog postupka, navedenog u činjeničnom dijelu odluke.
11. U odgovoru na apelaciju Grad Bihać je naveo da je Služba za finansije, Odsjek za budžet predmetno rješenje o izvršenju zaprimila od UniCredit banke 19. marta 2013. godine, da je dopisom od 1. aprila 2013. godine obavijestila banku da su na poziciji budžeta – izvršenje sudskih presuda i rješenja o izvršenju Budžeta Općine Bihać za 2013. godinu planirali 40.000,00 KM, a da su izvršili 263,00 KM u skladu sa članom 138. stav 4. Zakona o izvršnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 32/03, 33/06, 39/06, 39/09 i 35/12, u daljem tekstu: ZIP). Navodi da predmetno rješenje o izvršenju, po evidenciji redoslijeda, još nije izvršeno. V.Relevantni propisi
12. Zakon o izvršnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/06, 39/09 i 35/12) u relevantnom dijelu glasi:
Član 5.
Hitnost i redoslijed postupanja (1) U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno.
(2) Sud je dužan da predmete uzima u rad redom kako ih je primio, osim ako priroda potraživanja ili posebne okolnosti zahtijevaju da se postupi drukčije.
Član 6.
(1) Sredstva izvršenja su izvršne radnje ili sistem takvih radnji kojima se prema zakonu potraživanje prinudno ostvaruje.
(2) Predmet izvršenja su stvari i prava na kojim se prema zakonu može provesti izvršenje radi ostvarivanja potraživanja.
(3) Izvršne radnje mogu se neposredno provesti protiv izvršenika i drugih osoba, u skladu sa ovim zakonom.
Član 64.
Dovršenje izvršenja Postupak izvršenja smatra se završenim pravosnažnošću odluke o odbacivanju ili odbijanju izvršnog prijedloga, provođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava ili obustavom izvršenja.
Član 138.
Ograničenje izvršenja (4) Izvršenje na teret sredstava budžeta grada i opštine provest će se u visini predviđenoj na određenoj poziciji budžeta i u skladu sa Odlukom o izvršenju budžeta.
Član 167.
(1) Banka naplatu obavlja redom, prema vremenu dostave rješenja o izvršenju ako zakonom nije drukčije određeno.
(2) Banka vodi posebnu evidenciju redoslijeda rješenja o izvršenju po danu i vremenu dostave i izdaje tražiocu izvršenja, na njegov zahtjev, potvrdu o mjestu njegovog potraživanja u tom redoslijedu.
(3) Banka ne može provesti nalog izvršenika prije isplate potraživanja utvrđene rješenjem o izvršenju, ako posebnim zakonom nije drukčije određeno.
(4) S rješenjem o izvršenju izjednačena je isprava za koju je to predviđeno posebnim zakonom.
Član 169.
(1) Ako na računu označenom u rješenju o izvršenju nema sredstava, banka će u korist tog računa izvršiti prijenos izvršenikovih sredstava u odgovarajućem iznosu sa drugih računa u toj banci, a prema redoslijedu koji označi tražilac izvršenja.
(2) Ukoliko banka ne uspije u cjelini naplatiti izvršnu tražbinu zbog nedostatka sredstava na računu, držat će rješenje o izvršenju u posebnoj evidenciji i po njemu obaviti prijenos kad sredstva pristignu na račun, ukoliko rješenjem o izvršenju nije drugačije određeno. (3) O tome da nema sredstava na računu banka će obavijestiti sud bez odlaganja. Uz tu obavijest banka će dostaviti sudu i izvještaj o promjenama na računu iz stava 5. člana 166. ovog zakona.
Član 175.
Banka koja ne postupi u skladu sa rješenjem o izvršenju i drugim sudskim nalozima odgovara za štetu prouzrokovanu tražiocu izvršenja po opštim pravilima o naknadi štete. VI.Dopustivost
13. U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine izraz „presuda“ mora se široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 10/01). Ustavni sud ističe da, u skladu sa članom II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta trebaju osigurati najviši nivo građanskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu sa članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određene Evropskom konvencijom i njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
14. Budući da navodi iz apelacije ukazuju na to da apelantica pred Ustavnim sudom prvenstveno pokreće pitanje neizvršavanja pravosnažnog rješenja kojim je određeno izvršenje na osnovu prethodno donesene pravosnažne sudske odluke, Ustavni sud apelaciju tumači tako da se apelantica poziva na pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije koje sadrži pravo na pristup sudu.
15. Polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, Ustavni sud ističe da se prilikom primjene odredbi iz člana 18. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda to pravilo mora primjenjivati uz određen stepen fleksibilnosti, bez pretjeranog formalizma (vidi Evropski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, serija A, broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući prema zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te je prilikom ispitivanja je li bilo poštovano bitno uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980. godine, serija A, broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se moraju realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu već i sveukupni pravni i politički kontekst, kao i apelantove lične prilike.
16. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud smatra da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Federaciji BiH, ne postoji efektivno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantima da se žale zbog neizvršenja pravosnažnih presuda, odnosno stvarnog neizvršavanja rješenja o izvršenju donesenog u izvršnom postupku. Ustavni sud smatra da nedostaci u organizaciji pravosudnog sistema entiteta, odnosno države, ne smiju utjecati na poštovanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i zahtjeva i garancija iz člana 6. Evropske konvencije.
17. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se došlo do ostvarenja njegovih prava. Također, jedno od osnovnih načela Evropske konvencije jeste da pravna sredstva koja pojedincu stoje na raspolaganju trebaju biti lako dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može pripisati pojedincu. Osim toga, dužnost je države organizirati svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21).
18. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da se radi o efektivnom neprovođenju rješenja o izvršenju koje je doneseno u izvršnom postupku, na osnovu pravosnažne presude, te da apelantica nema na raspolaganju efektivan pravni lijek kojim bi ishodila traženo izvršenje.
19. Na osnovu odredbi člana VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
20. Apelantica ukazuje da joj je, zbog neprovođenja pravosnažnog rješenja kojim je određeno predloženo izvršenje, a koje je doneseno na osnovu pravosnažne sudske odluke, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
22. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […] Pravo na imovinu
23. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
k) Pravo na imovinu.
24. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
25. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju predmetno rješenje o izvršenju dostavljeno UniCredit banci, Sparkasse banci i Raiffeisen banci na provođenje. Međutim, očigledno je da sa izvršenikovog transakcijskog računa, prema predmetnoj pravosnažnoj sudskoj odluci, nije izvršen prenos novčanih sredstava na transakcijski račun apelantice. Tačnije, do izvršenja nije došlo jer na izvršenikovom transakcijskom računu nije bilo novčanih sredstava na kojim bi se izvršenje moglo provesti u korist apelantice.
26. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da Općinski sud nije konstatirao da je predmetni izvršni postupak dovršen u smislu odredbi člana 64. ZIP-a, niti je o tome obavijestio apelanticu. Međutim, imajući u vidu nespornu situaciju u konkretnom slučaju, tj. da do provođenja predmetnog rješenja o izvršenju nije došlo, na izvršenikovom transakcijskom računu nije bilo sredstava na kojima bi se izvršenje moglo provesti, Ustavni sud smatra da navedeni postupak Općinskog suda (neobavještavanje apelanata o nemogućnosti provođenja predmetnih rješenja) nije ugrozio pravo apelantice na izvršenje pravosnažne sudske odluke.
27. Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju, u prvom redu, radi o nemogućnosti apelantice da realizira izvršenje pravosnažne sudske odluke na teret budžetskih sredstava s računa izvršenika. Konkretno, riječ je o pravosnažno dosuđenim potraživanjima koje treba namiriti iz općinskog, odnosno gradskog nivoa vlasti.
28. Ustavni sud napominje da su, prema članu I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, te prema članu 1. Evropske konvencije, svi nivoi vlasti u Bosni i Hercegovini dužni osigurati poštovanje individualnih ljudskih prava u koje se ubraja i pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, s obzirom na to da su pravosnažnom sudskom odlukom dosuđena novčana potraživanja. Takva obaveza se ne može umanjiti činjenicom da u konkretnom slučaju izvršenje ide na teret budžetskih sredstava jedne općine, odnosno grada, te da, uslijed velikog broja povjerilaca, nema raspoloživih sredstava na kojima bi se izvršenje moglo provesti. U vezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda za ljudska prava, usvojen u predmetu Jeličić protiv BiH (vidi presudu od 31. oktobra 2006. godine, stav 39) na koji se Evropski sud za ljudska prava ponovo pozvao u drugom predmetu ove vrste protiv naše države (Čolić i dr. protiv BiH, vidi presudu od 10. novembra 2009. godine) prema kojem: „Sud i dalje ponavlja da ne prihvata da državne vlasti navode nedostatak sredstava kao izgovor za nepoštovanje obaveza proisteklih iz presude. Doduše, odgoda u izvršenju presude može se opravdati posebnim okolnostima, ali odgoda ne može biti takva da naruši srž prava koje štiti član 6 § 1 (vidi, Burdov v. Rusija, broj 59498/00, § 35, ECHR 2002-III, i Teteriny v. Rusija, broj 11931/03, § 41, od 30. juna 2005).“
29. Ustavni sud podržava navedeni stav Evropskog suda prema kojem: „...nedostatak sredstava ne može biti izgovor za nepoštovanje obaveza proisteklih iz presude...“, mada je Ustavni sud svjestan da globalna ekonomska kriza neminovno mora utjecati na Bosnu i Hercegovinu. Posebno se naglašava ne tako davna ratna prošlost, te, s tim u vezi, ogromna šteta koja je nanesena ljudskim i ekonomskim potencijalima, a što je imalo kao posljedicu i nastanak velikog broja različitih potraživanja koja egzistiraju na osnovu pravosnažnih sudskih odluka prema svim nivoima vlasti u Bosni i Hercegovini. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u Bosni i Hercegovini postoje „posebne okolnosti“ na osnovu kojih bi se mogla opravdati određena odgoda u izvršenju pravosnažnih sudskih odluka. Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju Federacija BiH i izvršenik, tj. Općina, odnosno sada Grad Bihać, preduzeli određene korake s ciljem izvršenja pravosnažnih sudskih odluka. Naime, Federacija BiH je usvojila dopunu ZIP-a kojim je u relevantnom dijelu navedenog zakona (član 138. st. 4. i 5) propisano da se izvršenje na teret sredstava budžeta Federacije i kantona provodi „[…] u visini predviđenoj na određenoj poziciji budžeta i u skladu sa Odlukom o izvršenju budžeta […], te da više povjerilaca koji ostvaruju svoja novčana potraživanja iz budžeta namiruju se onim redom kojim su stekli pravo da namire iz budžeta, s tim da zastarijevanje ne teče do konačnog namirenja potraživanja iz sudske odluke“.
30. Međutim, u konkretnom slučaju, prema shvatanju Ustavnog suda, suština problema je u tome što izvršenik nije napravio ukupan broj i listu svih potraživanja (glavnica i kamate) koje mora isplatiti iz svojih budžetskih sredstava na osnovu izvršnih sudskih odluka. Tako je nemoguće procijeniti, uzimajući u obzir prosječna izdvajanja budžetskih sredstava namijenjena za isplatu izvršnih sudskih odluka, kada će povjerioci biti isplaćeni. Osim toga, problem je i što ne postoji centralna evidencija potraživanja svih povjerilaca sačinjena prema datumu njihovog izvršnog naslova s evidentiranim isplatama (ukoliko ih je bilo), te s redoslijedom dalje isplate, koja bi bila transparentna u odnosu na povjerioce, kako bi se izbjegle sve sumnje da nekome može biti izvršena isplata prije nego što je njegov izvršni naslov došao na red da bude isplaćen. Ispunjavanjem navedenog i planiranjem adekvatnih novčanih iznosa u budžetu svake godine, iz kojih bi se mogla izvršiti isplata svim povjeriocima u razumnom roku, izvršenik bi ispunio svoju pozitivnu obavezu osiguranja poštovanja ljudskih prava (konkretno prava na izvršenje pravosnažne sudske odluke iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju).
31. Osim toga, imajući u vidu da „...novčani iznos koji je u korist apelantice dosuđen pravosnažnom sudskom odlukom predstavlja imovinu apelantice u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju...“, Ustavni sud naglašava da je u konkretnom slučaju neizvršenjem predmetne sudske odluke dovedeno u pitanje i apelanticino pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Prema mišljenju Ustavnog suda, izvršenje predmetne presude odvijat će se u skladu sa odredbama člana 138. stav 4. ZIP-a. Dalje, može se konstatirati da na izvršenikovom računu nema raspoloživih sredstava za izvršenje prema navedenoj sudskoj presudi, te da, stoga, treba čekati dok se za tu namjenu ne odobre i planiraju sredstva u budžetu izvršenika, prema citiranoj odredbi člana 138. stav 4. ZIP-a.
32. Stoga se može zaključiti da je neizvršenje predmetnih sudskih presuda zasnovano na odredbama člana 138. stav 4. ZIP-a. Ustavni sud smatra da je usvajanje navedenih odredbi bilo u javnom interesu (a što do sada niko nije osporio relevantnim dokazima) jer bi istovremeno izvršenje velikog broja pravosnažnih presuda dovelo u pitanje funkcioniranje izvršenika. Međutim, način na koji je u konkretnom slučaju izvršeno ograničenje izvršenja pravosnažnih sudskih odluka dovelo je u pitanje načelo proporcionalnosti iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ovo načelo, kao što je Ustavni sud ponovio u više svojih odluka, podrazumijeva da postoji „fer-balans“ između javnog interesa šire zajednice i poštovanja individualnih ljudskih prava. Upravo to načelo je, prema mišljenju Ustavnog suda, povrijeđeno u konkretnom slučaju, jer odredbe člana 138. stav 4. ZIP-a ne daju bilo kakve odgovore na pitanje kada bi apelantica mogla namiriti svoja potraživanja, tj. kada će u relevantnoj budžetskoj stavci biti raspoloživih sredstava za isplatu prema pravosnažnim sudskim presudama. S tim u vezi, s pravom se može postaviti pitanje apsolutne neizvjesnosti (u pogledu roka i ishoda naplate) u kojoj se nalazi apelantica kao imalac pravosnažne sudske odluke kojom je utvrđeno novčano potraživanje prema izvršeniku, pa je i opravdan apelanticin strah da li će uopće doživjeti da naplati svoja potraživanja.
33. Dakle, s ciljem ispunjavanja navedenih pozitivnih obaveza, izvršenik mora izračunati ukupan iznos novca koji je obavezan isplatiti povjeriocima na osnovu izvršnih sudskih odluka, te sačiniti odgovarajuću evidenciju (transparentnu listu, bez mogućnosti zloupotrebe, koja uključuje svakog povjerioca posebno, bez obzira na datum pravosnažno dosuđenog potraživanja, kao i na predmet spora). Planiranjem dovoljnih budžetskih sredstava postat će moguće da povjerioci naplate svoja potraživanja u razumnom roku. Ustavni sud neće određivati koliki će biti „razuman rok“ jer smatra da je izvršenik u boljem položaju da odredi vremenski rok u okviru kojeg će izvršiti isplatu svih izvršnih sudskih odluka, a taj rok će biti u skladu sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije i članom
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ali istovremeno neće ugroziti funkcioniranje izvršenika.
34. Ustavni sud napominje da je suštinski identična stanovišta iz obrazloženja ove odluke već ranije usvojio u Odluci broj AP 1544/08 od 27. maja 2011. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), uz napomenu da se u tom slučaju radilo o problemima izvršenja pravosnažnih sudskih odluka na teret budžeta Federacije Bosne i Hercegovine, dok se u konkretnom slučaju radi o problemima izvršenja pravosnažnih sudskih odluka na teret budžeta izvršenika.
35. Konačno, Ustavni sud podsjeća da je identična pravna pitanja – neizvršenje rješenja o izvršenju na teret sredstava budžeta Zeničko-dobojskog kantona – razmatrao u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 2110/08 od 12. oktobra 2011. godine, objavljenoj u „Službenom glasniku BiH“ broj 99/11, kao i u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 3713/10 od 16. maja 2013. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Naime, u predmetnim odlukama Ustavni sud je zaključio da, „imajući u vidu navedeno, tj. činjenicu da Vlada Zeničko-dobojskog kantona nije izračunala ukupan zbir dugovanja po osnovu izvršnih sudskih odluka koji bi ažurirala sve dok za to postoji potreba, kao i činjenicu da ne postoji centralna i transparentna evidencija potraživanja o kojoj je bilo riječi u prethodnom dijelu obrazloženja ove odluke, proizlazi da apelanti, kao imaoci izvršnog sudskog naslova, nemaju garancije da će moći naplatiti svoja potraživanja od Zeničko-dobojskog kantona u razumnom roku, zbog čega Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke u razumnom roku, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (tačka 54)“.
36. Imajući u vidu navedeno, tj. činjenicu da nadležne vlasti izvršenika nisu izračunale ukupan zbir dugovanja po osnovu izvršnih sudskih odluka, koji bi se ažurirali sve dok za to postoji potreba, kao i činjenicu da ne postoji centralna i transparentna evidencija potraživanja o kojoj je bilo riječi u prethodnom dijelu obrazloženja ove odluke, proizlazi da apelantica kao imalac izvršnog sudskog naslova nema garancije da će u razumnom roku moći naplatiti svoja potraživanja od izvršenika. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke u razumnom roku, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pitanje naknade nematerijalne štete
37. U vezi s pitanjem isplate naknade na ime nematerijalne štete koju je apelantica tražila zbog povrede njenih prava, Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom, prema članu 74. Pravila Ustavnog suda, izuzetno, može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda. Međutim, kao što je navedeno, dodjeljivanje kompenzacije zbog utvrđene povrede određenih ustavnih prava predstavlja izuzetak, a ne pravilo, pa, s obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju činjenica da je izdat nalog Gradu Bihaću da izvrši svoje ustavne obveze i osigura poštovanje ljudskih prava tako što će preduzeti odgovarajuće zakonske mjere s ciljem da apelantica i ostali povjerioci koji posjeduju izvršne sudske odluke na teret budžetskih sredstava Grada Bihaća, naplate svoja potraživanja u što kraćem roku, odgovarajuća satisfakcija za apelanticu.
VIII.Zaključak
38. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer ne postoje garancije da će apelantica kao imalac izvršnog sudskog naslova u razumnom roku moći naplatiti svoja potraživanja.
39. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (7) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman