Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2089/15 (M. V. i drugi)
Odluka donesena 15. 09. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2089/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 09. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine, u predmetu broj AP-2089/15, rješavajući apelacije Miće Vasića i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Mićo Vasić, protiv presude Višeg privrednog suda u Banja Luci broj 60 0 Ps 018688 14 Pž od 13. marta 2015. godine;
Želimir Tojagić, protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 175682 14 Gž od 11. marta 2016. godine;
„Intesa Sanpaolo bank“ d.d. BiH, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 119664 16 Gž od 18. maja 2016. godine;
„Komunalac“ a.d. Bijeljina, protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 041958 15 Gž od 8. aprila 2016. godine;
Zoran Opačić, protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 083470 16 Gž 2 od 16. juna 2016. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-2089/15 Mićo Vasić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, kojeg zastupa Zdravko Grabovac, advokat iz Teslića, podnio je 29. aprila 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Višeg privrednog suda u Banja Luci broj 60 0 Ps 018688 14 Pž od 13. marta 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom žalba tuženog V.J. (u daljnjem tekstu: tuženi) je usvojena i preinačena je prvostepena presuda tako što je odbijen kao neosnovan zahtjev apelanta kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime duga za isporučenu robu za period od marta do maja 2012. godine, prema računima koji su navedeni u izreci prvostepene presude, isplati određeni novčani iznos. U toku postupka je utvrđeno da imajući u vidu predmetno činjenično stanje, proizilazi da apelant nije dokazao da računi koji su predmet ovog spora nisu plaćeni i nije dokazao da li postoji dug tuženog i u kojoj visini, pa je, prema tome, odluka prvostepenog suda kontradiktorna provedenim dokazima, te utvrđenje prvostepenog suda nema temelja niti u provedenim dokazima niti u materijalnim propisima na kojima je svoju odluku utemeljio.
2. AP-2268/16 Želimir Tojagić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Laktaša, kojeg zastupa Svetozar Davidović, advokat iz Banja Luke, podnio je 30. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 175682 14 Gž od 11. marta 2016. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom žalba apelanta je odbijena i potvrđena je prvostepena presuda kojom je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi D.G., vlasnik SR „Muzički studio Best“, obaveže da mu na ime duga za izradu pjesme i spota isplati određeni novčani iznos. U toku postupka je, u suštini, utvrđeno da se priznanica od 3. marta 2013. godine, ne može posmatrati kao pisani oblik ugovora o djelu, da iz provedenih dokaza proizilazi da su se priznanicama vršila „neka preklapanja“, da apelant svoje navode nije dokazao, da su eventualno izvršene uplate protivne prinudnim propisima, da nije izveden dokaz o porijeklu novca i da je predmetni ugovor nevažeći. Imajući u vidu navedeno, sud je na osnovu relevantnih odredbi Zakona o obligacionim odnosima i Zakona o parničnom postupku, odlučio kao u izreci presude.
3. AP-2288/16 „Intesa Sanpaolo bank“ d.d. BiH (u daljnjem tekstu: apelantica) sa sjedištem u Sarajevu, koju zastupa Meliha Filipović, advokatica iz Sarajeva, podnijela je 31. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 119664 16 Gž od 18. maja 2016. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom žalba apelantice je odbijena i potvrđena je prvostepena presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se tuženi H.T., M.T., N.H., E.B., H.I. i A.Č. obavežu da joj solidarno isplate određeni novčani iznos. U toku postupka je utvrđeno da je apelantica u ovoj pravnoj stvari pokrenula mjenični spor, te prvostepeni sud nije trebao rješavati konkretnu pravnu stvar temeljem ugovornih odnosa, uspostavljenih ugovorom o kreditu između parničnih stranaka. Nadalje, utvrđeno je da je prvotuženi, dana 4. novembra 1999.godine izdao vlastitu mjenicu, radi obezbjeđivanja povrata novčanih sredstava prema Ugovoru o kreditu zaključenim sa Ministarstvom privrede KS. Također, utvrđeno je da je navedeni instrument obezbjeđenja plaćanja sačinjen u formi vlastite mjenice, a kao jemci svojeručno su je potpisali drugotuženi, trećetuženi i četvrtotuženi. Isto tako, utvrđeno je da je odredbom člana 108. stav 2. Zakona o mjenici, koji je bio na snazi u vrijeme izdavanja mjenice, propisano da se vlastita mjenica, u kojoj nije označena dospjelost, smatra mjenicom po viđenju, dok je odredbom člana 33. tog zakona, propisano da je mjenica po viđenju plativa čim se podnese, s tim da se mora podnijeti na isplatu u roku od jedne godine od dana izdavanja. Stoga je utvrđeno da je ovu mjenicu apelantica mogla iskoristiti za naplatu potraživanja u roku od godinu dana, budući da mjenica ne sadrži klauzulu o dospjelosti, što nije učinila. Naime, utvrđeno je da zabilješka da dana 2. jula 2009.godine mjenica nije plativa, a koju je apelantica sama sačinila, ne predstavlja odredbu o dospjelosti mjenice kako je propisano odredbama Zakona o mjenici, pa se taj datum ne može smatrati datumom dospjelosti mjenice na naplatu.
4. AP-2727/16 „Komunalac“ a.d. Bijeljina (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 23. juna 2016 godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 041958 15 Gž od 8. aprila 2016. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom žalba tuženog D.M. (u daljnjem tekstu: tuženi) je usvojena i preinačena je prvostepena presuda tako što je odbijen tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da mu tuženi isplati određeni novčani iznos. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da je jasno bilo i iz ranije drugostepene odluke da su tuženi Kompanija „Subašić“ i apelant obavezani da solidarno isplate određeni novčani iznos i tužitelj iz tog predmeta, a tuženi u ovom predmetu, je mogao da bira od koga od ova dva solidarna dužnika naplati cjelokupan iznos, pa je on to naplatio od apelanta za što je imao pravni osnov u predmetnoj pravosnažnoj presudi. Shodno tome, utvrđeno je da se nisu mogli prihvatiti zaključci prvostepenog suda da tuženi nije imao pravni osnov po kome je mogao naplatiti cjelokupan iznos spornog duga nego samo polovinu od apelanta, tj. tužitelja u ovom predmetu i ne može se prihvatiti da se time on neosnovano obogatio na osnovu člana 210. Zakona o obligacionim odnosima, jer je ovdje došlo do prelaza imovine apelanta u imovinu tuženog na osnovu punovažnog pravnog osnova pravosnažne i izvršne sudske odluke koja ničim naknadno nije stavljena van snage ukinuta, preinačena ili slično. Također, utvrđeno je da je neprihvatljiv zaključak prvostepenog suda da je predmetno vansudsko poravnanje koje je bilo osnov za dobrovoljno ispunjenje obaveze apelanta prema tuženom kako ističe prvostepeni sud neosnovano i da po njemu nije bila obaveza apelanta da tuženom plati sporni dug jer je ovo poravnanje potpuno u skladu sa pravnim osnovom za isplatu cjelokupnog iznosa predmetnom pravosnažnom presudom.
5. AP-2870/16 Zoran Opačić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, podnio je 4. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 083470 16 Gž 2 od 16. juna 2016. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom žalba apelanta je odbijena i potvrđena je prvostepena presuda u dijelu odluke o protivtužbenom zahtjevu kojim je odbijen apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužiteljica R.T. (u daljnjem tekstu: tužiteljica) da mu isplati određeni novčani iznos. U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da apelant nije dokazao da je izvršio uplatu određenog novčanog iznosa s obzirom da uplate nisu vršene u cilju realizacije ugovora o doživotnom izdržavanju, već da sve datiraju iz vremena prije zaključenja ugovora i da je kao izvršitelj uplata na uplatnicama navedena u većem dijelu tužiteljica, a u manjem dijelu kćerka apelanta. Nadalje, u vezi sa zahtjevom za isplatu troškova koji se odnose na ovjeru ugovora o doživotnom izdržavanju, sud je zaključio da apelant nije dokazao da je snosio te troškove, a zahtjev za naknadu troškova krečenja, gletovanja, farbanja stolarije i troškova radova u kupatilu cijenio je nedokazanim u pogledu visine tih troškova, slijedom čega je odlučio kao u izreci presude.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2089/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman