Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4489/13 (V. J.)
Odluka donesena 15. 09. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Prava iz radnog odnosa
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Naknada
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4489/13
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 09. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4489/13, rješavajući apelaciju Verice Jović, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Verice Jović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 045069 12 Rev od 20. avgusta 2013.
godine i Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 02 0 Rs 000611 12 Rsž od 20. septembra 2012. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Verica Jović (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Zvornika, koju zastupa Muriz Gurda, advokat iz Kladnja, podnijela je 1. novembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 045069 12 Rev od 20. avgusta 2013. godine i Presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 02 0 Rs 000611 12 Rsž od 20. septembra 2012. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i zakonskog zastupnika tuženog Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 10. maja 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i tuženi su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 11. do 13. maja 2016. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Presudom Opštinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) tuženi je obavezan da apelantkinji isplati u izreci pobliže precizirane iznose na ime prevoza na posao i sa posla, te naknade za ishranu tokom rada i to za period od 1. februara 2008. godine do 31. oktobra 2011. godine, sve sa zakonskom zateznom kamatom, te je obavezan i da apelantkinji naknadi troškove postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude). Tokom postupka je nesporno utvrđeno da je apelantkinja u spornom periodu bila sudija Kantonalnog suda u Tuzli, kao i to da joj u spornom periodu nisu isplaćene sporne naknade.
6. Prvostepeni sud je nalazeći uporište u odredbama čl. 3 i 5 Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaća (u daljnjem tekstu: Uredba), kao i čl. 30 i 35 Zakona o platama i drugim naknadama u organima vlasti u FBiH (u daljnjem tekstu: Zakon o platama) obavezao tuženu da apelantkinji za sporni period isplati tražene naknade u visini koju je utvrdio vještak financijske struke.
7. Iz stanja spisa proizlazi da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 32 0 P 045069 12 R od 3. jula 2012. godine za postupanje po žalbi određen Kantonalni sud (u Odžaku), u skladu sa odredbom člana 50 stav 2 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
8. Odlučujući o žalbi tužene, Kantonalni sud je donio Presudu broj 02 0 Rs 000611 12 Rsž od 20. septembra 2012. godine kojom je žalbu uvažio i prvostepenu presudu preinačio na način da je tužbeni zahtjev u cijelosti odbio.
9. Kantonalni sud je naveo da tokom prvostepenog postupka nije bilo sporno da je apelantkinja u utuženom periodu obavljala funkciju sudije u Kantonalnom sudu u Tuzli, te nije bilo sporno ni to da tuženi u utuženom periodu apelantkinji nije isplatio potraživane naknade jer, kako tuženi i u žalbi navodi, nije postojao pravni osnov na temelju kojeg bi bio obavezan da apelantkinji, kao nositeljki sudske funkcije, isplati tražene naknade jer tako što ne propisuje Zakon o platama i drugim naknadama sudija i tužilaca u FBiH.
10. U vezi sa odlučenjem prvostepenog suda, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je članom 2 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudiskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH („Službene novine FBiH“ broj 63/03; u daljnjem tekstu: Zakon o sudijskoj funkciji; koja je stupila na snagu 17. decembra 2003. godine) izmijenjen član 41 tog Zakona, tako da on nakon izmjene propisuje da sudija, odnosno tužilac ima pravo na naknadu otpremnine prije odlaska u penziju, regresa za godišnji odmor i jubilarnu nagradu, iz čega proizlazi da sudija, odnosno tužilac od dana stupanja na snagu tog zakona nema pravo na potraživane naknade (prevoz i topli obrok). Prema ocjeni Kantonalnog suda prvostepeni sud se, takođe, tačno pozvao na Odluku Ustavnog suda Federacije BiH ( u daljnjem tekstu: Ustavni sud FBiH) broj U-3/04 od 1. juna 2004. godine, uz navođenje činjenica da izmjena i dopuna nije u skladu sa Ustavom Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Ustav FBiH) i da se taj Zakon može primjenjivati najduže šest mjeseci od dana objavljivanja te presude. Nadalje je naglašeno da Zakonom o platama i drugim naknadama sudija i tužilaca u FBiH, koji se primjenjuje od 1. januara 2006. godine, nije propisano da se sudijama i tužiocima isplaćuju naknade za prevoz i topli obrok koje apelantkinja potražuje uređenom tužbom. Shodno tome, Kantonalni sud je zauzeo stav da je prvostepeni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo kada je udovoljio tužbenom zahtjevu apelantkinje. Naglašeno je da je Zakon o platama sudija i drugim naknadama sudija i tužilaca u FBiH lex specialis i da su tim zakonom regulisane naknade na koje sudije i tužioci imaju pravo, pa je shodno tome neprihvatljivo pozivanje prvostepenog suda na odredbe Uredbe i Zakona o platama, na što je žalba sa pravom ukazala.
11. Kantonalni sud je, takođe, utvrdio da apelantkinji u predmetnom postupku nije povrijeđeno pravo na imovinu jer ona nije imala ni legitimno očekivanje da će joj tražene naknade biti isplaćene jer shodno Zakonu o platama i drugim naknadama sudija i tužilaca u FBiH ona na to u spornom periodu nije imala pravo, niti je tužena imala pravni osnov da joj tražene naknade isplati. Još je navedeno da je pozivanje apelantkinje na Odluku Ustavnog suda FBiH broj U-28/11 od 25. januara 2012. godine neosnovano jer citirana odluka nema retroaktivno djelovanje jer se ta odluka primjenjuje od 28. septembra 2012. godine.
12. Shodno svemu navedenom Kantonalni sud je odlučio kao u izreci presude primjenom odredaba člana 229 stav 1 tačka 4 ZPP-a.
13. Odlučujući o apelantkinjinoj reviziji izjavljenoj protiv drugostepene presude, Vrhovni sud je Presudom broj 32 0 P 045069 12 Rev od 20. avgusta 2013. godine reviziju odbio, uz istovremeno odbijanje i apelantkinjinog zahtjeva za naknadu troškova revizionog postupka.
14. Nakon što je ispitao drugostepenu presudu u svjetlu revizionih navoda i po službenoj dužnosti, Vrhovni sud je zaključio da je osporena presuda pravilna jer je zasnovana na Zakonu o platama i drugim naknadama sudija i tužilaca u FBiH, shodno kojem apelantkinji za sporni period ne pripada pravo na isplatu potraživanih naknada, budući da taj Zakon to ne propisuje. Međutim, Vrhovni sud je nadalje istakao da je tom sudu poznato da je Presudom Ustavnog suda FBiH broj U-28/11 od 25. januara 2012. godine, koja je objavljena u „Službenim novinama FBiH“ br. 27/12 od 28. marta 2012. godine, utvrđeno da Zakon o platama sudija u dijelu koji se odnosi na naknade sudija i tužilaca i stručnih saradnika nije u saglasnosti sa Ustavom FBiH. Pri tome, kako je naglasio Vrhovni sud, shodno odredbama člana 40 Zakona o postupku pred Ustavnim sudom FBiH, koje je Vrhovni sud citirao, odluke Ustavnog suda FBiH djeluju, po pravilu, od momenta objavljivanja (ex nunc).
15. Vrhovni sud je nadalje u vezi s tim istakao da pošto su zakon ili drugi propis za koji Ustavni sud FBiH ocijeni da je neustavan i nezakonit već proizveo određene pravne posljedice postavlja se pitanje da li će se dozvoliti zadržavanje takvih posljedica. U takvim slučajevima, kako je naveo Vrhovni sud, pribjegava se kompromisnom rješenju pa s obzirom na težinu nezakonitosti i neustavnosti kao i štetne posljedice koje je takav propis proizveo. Ustavni sud FBiH u svakom konkretnom slučaju odlučuje o retroaktivnom važenju svoje odluke, pa bi u takvom slučaju odluka Ustavnog suda djelovala povratno (ex tunc), odnosno od momenta stupanja na snagu osporenog propisa. U konkretnom slučaju odlukom Ustavnog suda FBiH nije utvrđeno njeno retroaktivno važenje, pa kako je odluka Ustavnog suda FBiH donesena nakon donošenja odluka nižestepenih sudova, zahtjev apelantkinje, po ocjeni Vrhovnog suda, nije osnovan.
16. Vrhovni sud je ocijenio neosnovnim i apelantkinjin zahtjev za naknadu troškova u vezi sa revizijom, jer u postupku nije uspjela, pa je primjenom odredbe člana 397 stav 1 u vezi sa članom 387 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odlučio kao u izreci presude.
Relevantne odluke Ustavnog suda FBiH
17. Presudom Ustavnog suda FBiH broj U-3/04 od 1. juna 2004. godine utvrđeno je da Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ broj 63/03) nije u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine u dijelu koji se odnosi na sudije sudova u Federaciji Bosne i Hercegovine. Utvrđeno je da se taj Zakon može primjenjivati najduže šest mjeseci od dana objavljivanja presude u „Službenim novinama FBiH“. Ustavni sud FBiH je u obrazloženju presude naveo da Ustav Federacije Bosne i Hercegovine i doneseni amandmani na Ustav izričito zabranjuju smanjivanje plata samo sudijama, te da se, stoga, ne može prihvatiti zahtjev podnosioca zahtjeva da je navedeni zakon neustavan u dijelu koji se odnosi na naknade nosiocima tužilačke funkcije u FBiH.
18. Presudom Ustavnog suda FBiH broj U-28/11 od 24. januara 2012. godine utvrđeno je da je Zakon o platama i drugim naknadama sudija i tužilaca u FBiH („Službene novine FBiH“ br. 72/05 i 22/09) u dijelu koji se odnosi na naknade sudija, tužilaca i stručnih saradnika u suprotnosti s Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Naloženo je Parlamentu FBiH da u roku od šest mjeseci od dana objavljivanja presude u „Službenim novinama FBiH“ dopuni navedeni zakon poštujući ustavni princip jednakosti pred zakonom i reguliše prava sudija, tužilaca i stručnih saradnika na naknadu troškova ishrane, naknadu troškova prevoza na posao i s posla, naknadu za prekovremeni rad, rad u neradne dane, noćni rad i rad u dane državnih praznika, naknadu zbog bolesti ili povrede, naknadu troškova za slučaj smrti, teške bolesti ili invalidnosti, naknadu za porodiljski dopust i na otpremninu prilikom odlaska u penziju kao i ostalim budžetskim korisnicima. Odbijen je zahtjev za utvrđivanje naknada za odvojeni život, za troškove selidbe i za jubilarnu nagradu. Određeno je da, u slučaju da Parlament FBiH ne postupi po nalogu Ustavnog suda FBiH i u ostavljenom roku ne izvrši dopunu navedenog zakona, pravo na navedene naknade sudija, tužilaca i stručnih saradnika će biti rješavano shodnom primjenom propisa kojim su uređene naknade izabranih dužnosnika, nosilaca izvršnih funkcija i savjetnika u organima zakonodavne i organima izvršne vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine, državnih službenika i namještenika u organima državne službe Federacije Bosne i Hercegovine, pravobranilaca, službenika sudske policije i zatvorskih policajaca – stražara u kazneno-popravnim zavodima FBiH. Iz obrazloženja presude proizlazi da je zahtjev za utvrđivanje ustavnosti navedenog zakona podnio Kantonalni sud u Tuzli. Ustavni sud FBiH je naveo da su se odredbe o naknadama koje su bile propisane Zakonom o sudijskoj i tužilačkoj funkciji mogle primjenjivati samo do donošenja Zakona o platama i drugim naknadama sudija i tužilaca u FBiH, jer su njegovim stupanjem na snagu te odredbe kao suprotne Zakonu o platama i drugim naknadama sudija i tužilaca u FBiH prestale da važe. Prema mišljenju Ustavnog suda FBiH, navedeno znači da Zakon o sudijskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH ne može da bude pred redovnim sudovima osnov za dosuđivanje bilo kakvih naknada.
19. Parlament FBiH je izvršavajući Presudu Ustavnog suda FBiH broj U-28/11 od 24. januara 2012. godine donio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o platama i drugim naknadama sudija i tužilaca u FBiH, koji je objavljen u „Službenim novinama FBiH“ broj 55 od 17. jula 2013. godine. Propisano je da navedeni zakon stupa na snagu narednog dana od dana objavljivanja u „Službenim novinama FBiH“.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
20. Apelantkinja smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da su joj navedena prava povrijeđena zbog proizvoljne primjene materijalnog prava. Apelantkinja je tokom postupka ukazivala na nejednak položaj u odnosu na sve druge zaposlene u sudstvu, odnosno državnoj upravi FBiH, te se tokom postupka pozivala i na nediskriminaciju. Apelantkinja smatra da su redovni sudovi prilikom odlučenja zanemarili odredbe čl. 8 i 221 ZPP-a jer su propustili da savjesno i brižljivo cijene dokaze pojedinačno i u međusobnoj povezanosti. Smatra da Opšti kolektivni ugovor ima jaču pravnu snagu od bilo kog drugog pravnog propisa kojim se jamči manje prava od prava zajamčenih Opštim kolektivnim ugovorom. Apelacijom se nadalje ukazuje da redovni sudovi, osim prvostepenog suda koji je jedini donio pravilnu odluku, nisu izvršili ni pravilan uvid u sadržaj spisa, što je povreda odredaba postupka, odnosno povreda prava na fer i pravično suđenje. Nadalje se ukazuje da se Vrhovni sud prilikom odlučenja pozvao na propise na koje se apelantkinja uopšte nije ni pozvala. Ukazuje se da se apelantkinja tokom postupka pozvala na odredbu člana 2.19.a Univerzalne deklaracije o nezavisnosti sudstva, koju Vrhovni sud nije protumačio na pravilan način smatrajući je irelevantnom. Prema ocjeni apelantkinje osporenim presudama povrijeđeno je i njeno pravo na imovinu i to zbog nepravilnog i arbitrarnog tumačenja odredaba relevantnih propisa. Apelantkinja je predložila da se apelacija usvoji i ukinu osporene presude i ostavi na snazi prvostepena presuda Opštinskog suda ili da se predmet vrati Vrhovnom sudu na ponovno odlučivanje.
b) Odgovor na apelaciju
21. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da ostaje kod razloga datih u osporenoj presudi jer pred tim sudom, suprotno stajalištu apelantkinje, nije bilo kršenja apelantkinjinih prava na koja se neosnovano pozvala.
22. Kantonalni sud je naveo da je taj sud preinačio prvostepenu presudu uz pravilnu primjenu materijalnog prava i pravilno tumačenje odluke Ustavnog suda FBiH, te da ostaje kod obrazloženja datog u osporenoj presudi jer apelantkinja nema pravnog osnova za isplatu potraživanja naknade, niti joj se naknada može retroaktivno utvrđivati jer tako što ne predviđaju ni odluke Ustavnog suda FBiH, koje je taj sud imao u vidu prilikom odlučenja.
23. Tuženi je u odgovoru na apelaciju naveo da su osporene presude pravilne i na zakonu zasnovane. Navedeno je da se odluka Ustavnog suda FBiH broj U-28/2011 od 25. januara 2012. godine primjenjuje tek od 28. septembra 2012. godine na kojoj se tužbeni zahtjev i zasniva, a što je navedeno i u samoj odluci u kojoj je Parlamentu FBiH ostavljen rok od šest mjeseci da uskladi Zakon o platama i drugim naknadama sudija i tužioca u FBiH („Službene novine FBiH“ broj 72/05). Zatim neosnovani su prigovori apelantkinje da je prema njoj učinjena diskriminacija jer su ti navodi paušalni, a posebno što tuženi nije imao nikakav uticaj na donošenje navedenog federalnog zakona. Tuženi se takođe pozvao na stav Kantonalnog suda u Tuzli koji je izražen u Presudi broj 32 0 Rs 086717 12 Rsž od 11. aprila 2016. godine da sudije i tužioci pravo na topli obrok i prevoz mogu ostvariti počev od 18. jula 2013. godine kada je stupio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o platama i drugim naknadama sudija i tužioca FBiH („Službene novine FBiH“ broj 12/13). V.Relevantni propisi
24. U Kolektivnom ugovoru za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ broj 23/00) relevantne odredbe glase:
Naknade po osnovu rada Član 29.
Pored naknada na plaću utvrđenih zakonom, službeniku pripada naknada za prijevoz na posao i s posla, ishrana u toku rada (topli obrok) i regres za godišnji odmor.
Visinu naknada iz stava 1. ovog člana utvrđuju rukovoditelj organa uprave i Sindikat.
Član 31.
Službeniku pripada naknada za ishranu (topli obrok) u toku rada, najmanje u iznosu od 2% prosječne plaće u Federaciji, prema posljednjem objavljenom statističkom podatku.
25. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji u Federaciji BiH („Službene novine FBiH“ broj 63/03) u relevantnom dijelu glasi: Član 2.
Član 41. mijenja se i glasi:
Sudija odnosno tužilac ima pravo na sljedeće naknade:
1. otpremninu pri odlasku u penziju, 2. regres za godišnji odmor, 3. jubilarne nagrade.
26. Zakon o platama i drugim naknadama sudija i tužilaca u FBiH („Službene novine FBiH“ br. 72/05 i 22/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 17.
Stavljanje odredbi van snage Odredbe sadržane u drugim zakonima, propisima ili odlukama Federacije Bosne i Hercegovine koje su u suprotnosti s odredbama ovog Zakona prestaju da važe danom stupanja na snagu ovog Zakona.
Član 18.
Objavljivanje i stupanje na snagu
27. Ovaj Zakon stupa na snagu 1. januara 2006. godine.
VI.Dopustivost
28. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
29. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 32 0 P 045069 12 Rev od 20. avgusta 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu punomoćnik apelantkinje je primio 25. septembra 2013. godine, a apelacija je podnesena 1. novembra 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana
31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
32. Apelantkinja tvrdi da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i imovinu iz čl. II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6 stav 1 Evropske konvencije, člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Iako se apelantkinja eksplicitno nije pozvala, iz navoda apelacije proizlazi da apelantkinja ukazuje i na kršenje prava iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
33. Postupak se odnosi na potraživanja iz radnog odnosa, dakle na predmet građanskopravne prirode, pa je član 6 stav 1 Evropske konvencije u ovom predmetu primjenjiv.
34. U okviru prava na pravično suđenje apelantkinja ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava, konkretno Zakona o platama i drugim naknadama sudija i tužilaca FBiH.
35. Ustavni sud podsjeća da se, u suštini, istim pravnim pitanjem bavio u predmetu AP 2656/09 (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP 2656/09 od 5. novembra 2013. godine, dostupna na internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kojom je odbijena apelacija apelanata
– tužilaca Kantonalnog tužilaštva Tuzlanskog kantona koji su podnijeli apelaciju iz istih razloga kao i apelantkinja u konkretnom slučaju, dakle pogrešne primjene materijalnog prava. U navedenoj odluci Ustavni sud je raspravljajući gotovo identično činjenično i pravno pitanje, između ostalog, naglasio (tačka 30) „da je nakon Odluke Ustavnog suda F BiH broj U-3/04 od 1. juna 2004. godine, navedeni sud donio Odluku broj U- 28/11 od 24. januara 2012. godine kojom je utvrdio da je neustavan Zakon o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca u F BiH („Službene novine F BiH“ br. 72/05 i 22/09) u dijelu koji se odnosi i na naknade troškova ishrane i troškova prijevoza sudija, tužilaca i stručnih saradnika. U svojoj odluci Ustavni sud F BiH je ukazao da su se odredbe o naknadama koje su bile propisane Zakonom o sudijskoj i tužilačkoj funkciji u F BiH mogle primjenjivati samo do donošenja Zakona o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca u F BiH, koji je stupio na snagu 1. januara 2006. godine. Prema mišljenju Ustavnog suda F BiH, navedeno znači da Zakon o sudijskoj i tužilačkoj funkciji ne može biti osnov za dosuđivanje bilo kakvih naknada pred redovnim sudovima. Također je naglašeno da je u cilju izvršenja odluke Ustavnog suda F BiH, Parlament F BiH donio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o plaćama i drugim naknadama („Službene novine F BiH“ broj 55) koji je stupio na snagu 18. jula 2013. godine. Odredbama člana 6a. i 6b. navedenog zakona propisane su naknade za ishranu i prijevoz tužiocima. Dakle, odredbama navedenog zakona tužiocima je regulirano pravo na prijevoz i ishranu. Međutim, navedeni zakon nema retroaktivno dejstvo, već djeluje ex nunc“.
36. U citiranoj odluci (op. cit. AP 2656/09) Ustavni sud je još podsjetio da se „u suštini, istim ustavnopravnim pitanjem bavio u svojoj Odluci broj U 7/12 od 30. januara 2013. godine. Naime, navedenu odluku Ustavni sud je donio povodom zahtjeva Suda Bosne i Hercegovine za ocjenu kompatibilnosti Zakona o plaćama i drugim naknadama u sudskim i tužilačkim institucijama na nivou Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 90/05 i 32/07). Ustavni sud je ustanovio da navedeni zakon nije u skladu sa odredbama člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine i odredbama člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i članom 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, jer ne sadrži odredbe u pogledu naknada na ime troškova prijevoza, toplog obroka i odvojenog života“.
37. Dovodeći sve navedeno u kontekst konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u momentu presuđenja primjenjivali odredbe važećeg Zakona o platama i drugim naknadama sudija i tužilaca prema kojem apelantkinja nema pravo na tražene naknade za relevantni period (1. februar 2008. godine do 31. oktobar 2011. godine), koje su apelantkinji pripadale do 1. januara 2006. godine, kada je navedeni zakon, koji nije predvidio isplatu spornih naknada, stupio na pravnu snagu. U smislu navedenog, Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u primjeni materijalnog prava jer su redovni sudovi primijenili važeći zakon u momentu presuđenja za šta su u svojim odlukama dali jasne i argumentovane razloge. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o platama i drugim naknadama sudija i tužilaca u FBiH („Službene novine FBiH“ broj 55/13), koji je stupio na snagu 18. jula 2013. godine, propisano da sudije, shodno odredbama čl. 6a, 6b i 6c tog Zakona, imaju pravo na naknade za ishranu, naknadu za prevoz i naknadu za prekovremeni rad, rad u neradne dane, noćni rad i rad u dane državnih praznika, ali da citirani Zakon nema retroaktivno dejstvo, već djeluje ex nunc.
38. Dakle, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima odluka redovnih sudova ne može da nađe elemente koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnost u donošenju osporenih odluka, pri čemu je Vrhovni sud, koji je u konkretnom slučaju donio konačnu odluku, dao jasno obrazloženje za svoj stav u pogledu primjene materijalnog prava. Stoga se svi apelantkinjini prigovori čine neosnovanim.
39. S obzirom da se razlozi navedeni u odluci broj AP 2656/09 u cijelosti odnose i na predmetni slučaj, Ustavni sud je iz istih razloga zaključio da nije povrijeđeno pravo apelantkinje na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Ostali navodi
40. Apelantkinja, takođe, ukazuje na kršenje prava na imovinu i prava na nediskriminaciju koje u suštini dovodi u vezu sa pogrešnom primjenom materijalnog prava. Imajući u vidu zaključke u vezi sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati apelantkinjine navode o povredi prava na imovinu i nediskriminaciju iz čl. II/3k) i II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 14 Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
41. Ustavni sud, podržavajući svoju praksu zauzetu u predmetima koji su pokretali gotovo identično činjenično i pravno pitanje, zaključuje da u konkretnom slučaju ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je Vrhovni sud za svoju odluku dao detaljne i jasne razloge zbog kojih je prihvatio kao pravilan stav Kantonalnog suda, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila pogrešna, odnosno proizvoljna, i kada je za svoju odluku dao relevantno obrazloženje.
42. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman