Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2984/16 (JU „Osnovna škola Parsovići" Parsovići bb, Konjic)
Odluka donesena 15. 09. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2984/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 09. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine, u predmetu broj AP-2984/16, rješavajući apelaciju JU „Osnovna škola Parsovići" Parsovići bb, Konjic, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela JU „Osnovna škola Parsovići" Parsovići bb, Konjic, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Ps 087221 13 Rev od 17. marta 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. JU „Osnovna škola Parsovići" Parsovići bb, Konjic (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Halil Mušinović, advokat iz Konjica, podnijela je 12. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Ps 087221 13 Rev od 17. marta 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže tužena (Općina Konjic) da joj isplati, na ime duga, određeni novčani iznos, sa zakonskim zateznim kamatama.
2. U svom obrazloženju, između ostalog, Vrhovni sud navodi da je predmet spora apelanticin zahtjev da joj tužena na ime duga isplati naknade za prevoz koje je tužena već isplatila svojim zaposlenicima po osnovu pravomoćnih sudskih odluka i sudskih nagodbi, kao i naknade na ime prevoza svojih zaposlenika za određeni vremenski period u određenom novčanom iznosu, sa zakonskom zateznom kamatom. Dalje se navodi, da je odlučujući o tako postavljenom tužbenom zahtjevu, prvostepeni sud djelimično usvojio tužbeni zahtjev i obavezao tuženu da apelantici isplati određeni novčani iznos, koji je iznos umjesto tužena, apelantica već isplatila svojim zaposlenicima u smislu odredbe člana 296. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), zaključivši da su na apelanticu kao treće lica, koje je ispunilo obavezu tužena, u smislu odredbe člana 300. ZOO-a, po samom zakonu i to u trenutku ispunjenja, prešla prava potraživanja, dok je sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva prvostepeni sud odbio apelanticu našavši da ista nije aktivno legitimisana u tom dijelu. Također se navodi, da je odlučujući o žalbama na prvostepenu presudu, drugostepeni sud apelanticinu žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu u odbijajućem dijelu potvrdio, uz obrazloženje da je pravilan zaključak prvostepenog suda da apelantica nema pravo u ime svojih zaposlenika da podnosi takav zahtjev i da za taj dio nije aktivno legitimisan, dok je žalbu tužene usvojio i prvostepenu presudu preinačio u dosuđujućem dijelu, zaključivši da je apelantica kao dužnik bila obavezana da po pravomoćnoj presudi isplati zaposlenicima tražene naknade za prevoz, a ne dobrovoljno kao treće lice i da se ne radi o subrogacji, već o zakonskoj obavezi prema zaposlenicima, kao i da je tužena to već isplatila apelantici, budući da se radi o budžetskom korisniku, da ista nema svoja sredstva, te da ju dijelom finansira tužena u skladu sa članom 13. i članom 15. Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju. Vrhovni sud ističe, da suprotno apelanticinom prigovoru, pravilan je zaključak drugostepenog suda da se ne radi o subrogaciji u smislu odredbe člana 296. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, već da se radi o zakonskoj obavezi i da sve što je apelantica isplatila svojim zaposlenicima, na ime naknade za prevoz, isplatila je po pravomoćnim sudskim odlukama. Vrhovni sud, također, konstatuje da je pravilan zaključak drugostepenog suda da apelantica ne bi mogla postupiti po pravomoćnim sudskim odlukama, da joj ta sredstva nisu bila uplaćena, jer ista nema vlastitih sredstava, već je budžetski korisnik i flinansira se iz budžeta, koji dijelom obezbjeđuje i tužena, u smislu odredbe člana 13. i člana 15. Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju.
3. Apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. S obzirom na to da apelantica ima status javne ustanove, Ustavni sud podsjeća da ona ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je Vrhovni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman