Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1935/13 (O. M.)
Odluka donesena 10. 10. 2016.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Sloboda izražavanja
- Nematerijalna šteta
- Naknada štete
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Miješanje u privatni život
- Kleveta
- Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 58
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Odluka kojom se proglašava zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine. · čl. 58
- Zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1935/13
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 10. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1935/13, rješavajući apelaciju Ostoje Marjanovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 10. oktobra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Ostoje Marjanovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 241414 12 Rev od 8. januara 2013.
godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 P 009632 08 Gž od 9. novembra 2011. godine i Presude Opštinskog suda u Sarajevu broj P-3776/05 od 20. oktobra 2007. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Ostoja Marjanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, kog zastupa Zajednička advokatska kancelarija Miodraga Deretića i Draška Zeca, iz Prijedora, podnio je 7. maja 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 241414 12 Rev od 8. januara 2013. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 P 009632 08 Gž od 9. novembra 2011. godine i presude Opštinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) broj P- 3776/05 od 20. oktobra 2007. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Opštinskog suda i Nidžare Ahmetašević, novinarke revije „Slobodna Bosna“, Senada Avdića glavnog i odgovornog urednika revije „Slobodna Bosna“ i nezavisne informativne revije „Slobodna Bosna“ (u daljnjem tekstu: prvotužena, drugotuženi, trećetuženi ili tuženi) svi zastupani po punomoćniku Nikici Gržiću, advokatu iz Sarajeva, zatraženo je 6. juna 2013. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 8. juna 2016. godine, Kantonalni sud 16. juna 2016. godine, a Opštinski sud i punomoćnik tuženih 14. juna 2016. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Presudom Opštinskog suda broj P-3776/05 od 29. oktobra 2007. godine, koja je potvrđena presudama Kantonalnog suda i Vrhovnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi na ime naknade nematerijalne štete po osnovu pretrpljenih duševnih bolova isplate novčani iznos, i to svaki po 50.000,00 KM ili 150.000,00 KM, koji predstavlja adekvatnu satisfakciju za iznesenu klevetu putem sredstava javnog informisanja u reviji „Slobodna Bosna“ u broju 407 od 2. septembra 2004. godine (str. 37, 38 i 39) uz kamate od dana donošenja presude do isplate, kao i troškove postupka.
6. Apelant je u podnesenoj tužbi protiv tuženih istakao: da je prvotužena autor članka „Genocid na rasprodaju III – Zločinci iz Prijedora“ u kojem je u podnaslovu „SDA-ov ministar pravde u RS šuti o ratnim dešavanjima iz Prijedora“ navedeno niz neistina na njegov račun. U tekstu je naime u vezi s njegovim imenom navedeno da je „mozak zločina“, „da za sva dešavanja u rudniku i oko njega Prijedorčani smatraju ratnog generalnog direktora rudnika Ljubija Ostoju Marjanovića, kao najodgovornijeg, zajedno sa tehničkim direktorom Balaban Slobodanom“ te da su po izvještaju nevladine organizacije „Human Rights watch“ opisani kao glavni organizatori etničkog čišćenja u Prijedoru. Apelant je u tužbi dalje istakao da je na navedeni način prekoračena granica slobodnog izražavanja, i to nedozvoljenim radnjama prvotužene kao autora teksta, drugotuženog kao glavnog urednika printanog medija i trećetuženog kao medija putem kog je sporni tekst objavljen. Osim toga, navedeno je da mu je radnjama tuženih narušen ugled, čast i ljudsko dostojanstvo zbog čega je zatražio naknadu nematerijalne štete.
7. Tuženi su u pismenom odgovoru na tužbu osporili osnov i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva navodeći da je sporni tekst objavljen u cilju zadovoljenja interesa javnosti o pitanjima od javnog i političkog interesa, da je sačinjen po pravilima struke, bez namjere klevetanja, u cilju ispunjenja obaveze prema javnosti da sazna istinu, te da kao takav ne može biti osnov za naknadu štete zbog klevete. U suprotnom bi po ocjeni tuženih bio povrijeđen član 10 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) jer tekst nije napisan na osnovu insinuacija i poluprovjerenih informacija, već se zasniva na pouzdanim izvorima i dokumentaciji objavljenoj od nevladine organizacije „Human Rights watch“ iz 1997. godine. Tuženi su, takođe, napomenuli opštepoznatu činjenicu da su tokom 1992. godine na području opštine Prijedor počinjeni stravični zločini kojom prilikom je pobijen veliki broj ljudi, pri čemu su formirani koncentracioni logori na mjestima rudnika, između ostalog i rudnika Ljubija čiji je direktor bio apelant upravo u vrijeme tih dešavanja. Tuženi su negirali da je u spornom tekstu navedeno da je apelant „mozak zločina“ ili „najodgovorniji ...za ubistva“, ali nisu negirali da je u tekstu napisano „Dvojicom najodgovornijih za sva dešavanja u rudniku i oko njega, Prijedorčani smatraju ratnog direktora rudnika Ljubija Ostoju Marjanovića i tehničkog sekretara Slobodana Balabana, a isti se spominju i u izvještaju „Human rights watch-a“ iz 1997. godine, gdje su opisani kao glavni organizatori etničkog čišćenja u Prijedoru“. Tuženi smatraju da u njihovom izražavanju nije bilo elemenata klevete u smislu člana 6 stav 3 Zakona o zaštiti od klevete (u daljnjem tekstu: ZZK) i da je stoga isključena njihova odgovornost u smislu odredbe člana 7 stav 1 tačka (c) ZZK.
8. U dokaznom postupku je proveden dokaz saslušanjem apelanta i prvotužene u svojstvu parničnih stranaka, saslušanjem četiri svjedoka od kojih je jedan bivši logoraš, uvidom u veći broj materijalnih dokaza, između ostalog, uvidom i čitanjem spornog članka, demantija spornog članka, čitanjem dopisa Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u Hagu, uvidom i čitanjem pismenih evidencija i potvrda na okolnost apelantovog angažmana tokom rata i vještačenjem vještaka neuropshijatra. Nakon navođenja i interpretiranja sadržaja svih provedenih dokaza pojedinačno, a zatim u međusobnom odnosu, Opštinski sud je najprije istakao nesporne činjenice i to da je trećetuženi objavio sporni tekst, da je drugotuženi glavni i odgovorni urednik trećetuženog i da je prvotužena autor spornog teksta. Takođe je nesporno da je trećetuženi objavio apelantov demanti u sedmičnom listu od 4. novembra 2004. godine.
9. U pogledu spornih pitanja koja se odnose na uslove iz odredbe člana 6 st. 2 i 3 ZZK, dakle pitanja da li su tuženi namjerno ili iz nepažnje iznijeli ili prenijeli izražavanje neistinitih činjenica i time povrijedili dostojanstvo i ličnost apelanta, odnosno oklevetali ga u smislu člana 4 ZZK, Opštinski sud je zaključio da apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženu i drugotuženog nije osnovan jer nisu ispunjeni uslovi iz člana 6 st. 2 i 3 ZZK, dok je u odnosu na trećetuženog zahtjev odbijen zbog nedostatka pasivne legitimacije. S tim u vezi, Opštinski sud je analizom i ocjenom svih izvedenih dokaza utvrdio da je sporni tekst sačinjen na osnovu informacije nevladine organizacije Human Rights watch iz 1997. godine i teksta novinarke Vjere Bogati povodom suđenja Milomiru Stakiću pod naslovom „Sudska kronika ... suđenje za genocid u Prijedoru“. Zatim su analizirani i cijenjeni iskazi svjedoka, među kojima iskaz bivšeg logoraša logora Trnopolje Edina Ramulića povodom događaja opisanih u spornom tekstu, iskazi apelanta i prvotužene koji su saslušani u svojstvu parničnih stranaka, te su navedeni razlozi zbog kojih je sud poklonio vjeru iskazu svjedoka i prvotužene, a zatim, dovođenjem u vezu tih dokaza sa ostalim provedenim dokazima izveo zaključak da je apelant znao za dešavanja u rudniku Ljubija tokom rata koji se tiču „etničkog čišćenja“ i ubijanja civila. Osim toga, utvrđeno je da je prvotužena tokom prikupljanja podataka za sporni članak pokušala stupiti u kontakt s apelantom i zatražiti njegovo mišljenje povodom prikupljenih i kasnije objavljenih podataka, da taj kontakt nije ostvaren, da je trećetuženi objavio apelantov demanti povodom spornog teksta, nakon čega je ocjenom svih izvedenih dokaza zaključeno da apelant u konkretnom postupku protiv tuženih nije dokazao da su ga tuženi namjerno ili iz nepažnje oklevetali, odnosno da su iznijeli neistinite činjenice i time povrijedili njegovo dostojanstvo. Opštinski sud je pri donošenju takvog zaključka pored naprijed navedenih dokaza cijenio osnovni i dopunski nalaz i mišljenje vještaka neuropsihijatra Erne Mehmedike Suljić iz kog proizlazi da su kod apelanta sve tegobe koje su se javile nakon objave spornog članka bile privremenog karaktera koje nije dovelo do umanjenja opšte životne sposobnosti i funkcionalnosti. Trećetuženi je u tužbi označen kao medij „Slobodna Bosna“ koji nema svojstvo pravnog lica pa je u odnosu na njega tužbeni zahtjev odbijen zbog osnovanosti prigovora nedostatka pasivne legitimacije.
10. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 P 009632 08 Gž od 9. novembra 2011. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Kantonalni sud je pobijanu presudu ispitao u granicama navoda iz žalbe i po službenoj dužnosti, te je u vezi s tim ukratko ponovio činjenično stanje utvrđeno u prvostepenom postupku. Kantonalni sud je imajući u vidu činjenično stanje utvrđeno u prvostepenom postupku na osnovu svih izvedenih dokaza, ocijenio da je apelantova žalba neosnovana jer u smislu člana 7 stav 1 tačka c) ZZK u vezi s članom 2 ZZK ne postoji odgovornost tuženih za klevetu. Naime, u vezi sa žalbenim navodima kojima je ukazano na odgovornost tuženih zbog klevete, Kantonalni sud je naveo da se prilikom utvrđivanja odgovornosti za klevetu prije svega cijeni okolnost da li je iznošenje ili prenošenje izražavanja bilo razumno, uzimajući pri tom u obzir sve okolnosti slučaja. To znači da je u konkretnoj situaciji trebalo uzeti u obzir (kao što je i učinio prvostepeni sud) vrijeme iznošenja i prenošenja izražavanja u okviru opšteprihvaćenih profesionalnih standarda, te da li se to izražavanje odnosi na pitanja iz privatnog ili javnog i političkog života lica koje je u pitanju. U konkretnom slučaju, tuženi su se pozvali na izvore iz kojih su dobivene informacije (izvještaj „Human Rights watch“ iz 1997. godine i izjave svjedoka date pred Haškim tribunalom) koji su već ranije objavljeni. Stoga je po mišljenju Kantonalnog suda prilikom odlučivanja da li je sporno izražavanje kleveta ili nije, prije svega bitno utvrditi da li su novinari djelovali u dobroj vjeri u cilju opskrbe javnosti tačnim i pouzdanim informacijama u skladu s novinarskim i etičkim kodeksom ili ne. Kako prvostepeni sud na osnovu činjeničnog stanja proisteklog iz izvedenih dokaza nije utvrdio da je sporno izražavanje bilo zlonamjerno, već da su tuženi (novinari) djelovali u cilju opskrbe javnosti pouzdanim informacijama, što je u skladu s novinarskim etičkim kodeksom, to je apelantova žalba ocijenjena kao neosnovana, jer u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi za eventualno pričinjenu štetu. S tim u vezi je napomenuto da je prvostepeni sud imao u vidu nalaz i mišljenje vještaka neuropsihijatra koji je kao objektivan i tačan prihvaćen u cjelini, a iz kog proizlazi da je apelant imao psihičke poteškoće, ali da u vezi s njima nije tražio ljekarsku pomoć, niti su prilikom vještačenja dostavljeni bilo kakvi medicinski nalazi koji bi potvrdili da je apelant tretiran u zdravstvenoj ustanovi, tako da kod njega nije nastupio privremeni, a ni trajni duševni poremećaj. Vještak je naime zaključio da se po zvaničnim kriterijumima 10 Međunarodne klasifikacije o bolestima i povredama, apelantove povrede mogu svrstati u domen akutne stresne reakcije koja ima tačno određeno vrijeme (definisano u nalazu). Ta reakcija kod apelanta, kako je zaključeno u nalazu, nije prouzrokovala ni privremeni, a ni trajni poremećaj. Kantonalni sud je zaključio da svako trpljenje nije osnov za naknadu štete i da svako trpljenje ne izaziva poremećaj psihičke ravnoteže, što je apelant u smislu pravila o dokazivanju činjenica u parničnom postupku trebao dokazati, konkretno, da se zbog stanja u koje je došao zbog spornog teksta obraćao ljekarima i da o tom psihičkom stanju posjeduje odgovarajuću medicinsku dokumentaciju.
11. Vrhovni sud je Presudom broj 65 0 P 241414 12 Rev od 8. januara 2013. godine apelantovu reviziju izjavljenu protiv drugostepene presude odbio. Po mišljenju Vrhovnog suda, neosnovan je revizioni prigovor kojim je ukazano na povrede pravila parničnog postupka, jer je drugostepeni sud postupajući u smislu odredbe člana 231 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) ispitao pobijanu prvostepenu presudu i ocijenio sve žalbene navode koji su bili od odlučnog značaja za pravilno presuđenje. Pri tom je drugostepeni sud izveo zasnovan pravni zaključak o činjeničnom utvrđenju do kog je došao prvostepeni sud pravilnom primjenom odredbe člana 8 ZPP-a pa stoga nema povrede postupka koju ima u vidu odredba člana 209 ZPP-a. Vrhovni sud je zatim ukratko u obrazloženju presude ponovio sadržaj činjeničnog utvrđenja te sporno izražavanje koje je objavljeno u reviji trećetuženog, ukazavši da je u postupku bilo neophodno utvrditi da li takvo izražavanje predstavlja klevetničko i neistinito izražavanje ili ne, odnosno da li su tuženi za takvo izražavanje u konkretnom slučaju odgovorni ili je njihova odgovornost isključena. Opštinski i Kantonalni sud su, kako je dalje obrazloženo, nakon analize i ocjene svih izvedenih dokaza stali na pravno stanovište da je u konkretnom tekstu izražen vrijednosni sud i izneseno mišljenje za koje u smislu člana 7 stav 1 tačka (a) ZZK ne postoji odgovornost. Za zauzeti stav nižestepeni sudovi su po ocjeni Vrhovnog suda dali potpuno i pravilno zasnovane argumente koje je u cjelini prihvatio i taj sud, pa je zbog nepotrebnog ponavljanja tih razloga apelant upućen na obrazloženja nižestepenih presuda. Pored navedenog, Vrhovni sud je naglasio da su tuženi izraženim mišljenjem ostvarili svoje pravo na slobodu izražavanja koje je zagarantovano članom 3 ZZK, Ustavom FBiH i članom 10 Evropske konvencije. S tim u vezi je iznesen i kao tačan potvrđen apelantov navod izražen u reviziji da se ovo pravo, pravo na slobodu izražavanja, može ograničiti. Međutim, s tim u vezi je napomenuto da je apelant previdio da se sloboda izražavanja ne odnosi samo na informacije kao opšteprihvatljive već i na one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju. Nesporno je da se od novinara očekuje da se pridržava profesionalnih standarda i da izvrši razumnu i profesionalnu provjeru informacije koju objavljuje, te da ima razloga da su te informacije tačne i istinite. U konkretnom slučaju, tuženi su po mišljenju Vrhovnog suda, vjerujući u tačnost izvještaja nevladine organizacije Human Rights watch, zatim neposrednih očevidaca koji su saslušani u svojstvu svjedoka kao i pokušaja da radi provjere informacija kontaktiraju i apelanta, te objavom njegovog demantija na objavljeni tekst, imali profesionalan odnos u obavljanju novinarskog posla. Vrhovni sud je najzad zaključio da apelant, kako su utvrdili nižestepeni sudovi, nije dokazao osnovanost svog zahtjeva pa je njegov tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete odbijen kao neosnovan. Pored toga, Vrhovni sud je naglasio da je odredbama ZZK propisano da se naknada štete fizičkim i pravnim licima može dosuditi ukoliko je nanesena šteta ugledu tog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja i neistinitih činjenica. Naknada se dosuđuje radi uspostave ravnoteže između prava na slobodu izražavanja i prava pojedinca na zaštitu svog ugleda. U konkretnom slučaju, kako je zaključio Vrhovni sud, nisu se stekli potrebni elementi za primjenu odredbe člana 200 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) pa je pravilan stav nižestepenih sudova da je apelantov tužbeni zahtjev u cjelini neosnovan, te je kao takav pravilno odbijen.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelant smatra da mu je osporenim presudama redovnih sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Apelant ukazuje da su osporene presude zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava i bitnim povredama odredaba parničnog postupka koje vidi u nedostatku ocjene svih izvedenih dokaza i nedostatku razloga o odlučnim činjenicama u smislu jasnog obrazloženja na okolnost pouzdanosti, odnosno nepouzdanosti određenih dokaza. Sve navedeno je po apelantovom mišljenju rezultiralo izvođenjem pogrešnog zaključka o neosnovanosti njegovog tužbenog zahtjeva, odnosno nepostojanju odgovornosti tuženih. Pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, utvrđeno u prvostepenom postupku, bilo je osnov za donošenje pogrešnih i nezakonitih odluka povodom žalbe, a zatim i revizije. Smatra da je u konkretnom slučaju prevashodni cilj tuženih bio da u javnosti podrže tezu o počinjenju zločina na području Prijedora odnosno „etničkom čišćenju“ a da ih je najmanje zanimala istina o tim događajima. Apelant je naveo da niti jedan od saslušanih svjedoka, kako onih koje je lično predložio, tako i onih čije su saslušanje predložili tuženi, nije potvrdio navode iz spornog članka. Osim toga, apelacijom je ukazao da su redovni sudovi u konkretnom predmetu pojam „sloboda izražavanja“ suviše apstraktno protumačili i pod tim tumačenjem ne vide nikakva ograničenja, što je u suprotnosti kako s relevantnim odredbama ZZK, tako i sa odredbom člana 10 Evropske konvencije. Povreda časti, ugleda, dostojanstva i ličnog integriteta je moguća i iznošenjem vrijednosnih sudova u neprimjerenoj mjeri kao što je bilo u konkretnom slučaju iznošenjem riječi „genocid na rasprodaju“, da je apelant „mozak zločina“ i najodgovorniji za ubistva. Smatra da je zbog iznošenja neistinitog sadržaja na način kako je to opisano u tužbi uticalo na narušavanje ugleda i časti koje uživa u gradu Prijedoru, da je sve to uticalo na njegovo zdravstveno stanje što mu je nanijelo duševnu bol i što opravdava dodjelu pravične satisfakcije prema odredbama čl. 200 ZOO-a i 11 ZZK.
b) Odgovor na apelaciju
13. Vrhovni sud smatra da je apelacija neosnovana i da je kao takvu treba odbiti jer je presuda donesena u skladu s relevantnim zakonskim i ustavnim odredbama, a u postupku i osporenoj presudi nisu učinjene povrede na koje je apelant apelacijom ukazao.
14. Kantonalni sud smatra da u postupku i osporenoj presudi nije bilo kršenja prava apelanta jer je drugostepena presuda donesena na zakonit način uz obrazloženje koje je potpuno i jasno. Predloženo je da se apelacija odbije.
15. Opštinski sud je naveo da su osnovi za donošenje odluke prvostepenog suda navedeni u njenom obrazloženju kod kog taj sud ostaje u cjelini. Apelantove navode smatra neosnovanim budući da u postupku nisu učinjene povrede na koje je apelant u apelaciji ukazao.
16. Punomoćnik tuženih apelaciju smatra neosnovanom, podržavajući osporene presude kao zakonite i jasne, jer su u konkretnoj situaciji redovni sudovi izvršili analizu kompletnog sadržaja spornog teksta, a ne na način kako je to učinio apelant u podnesenoj apelaciji. Apelant je po mišljenju punomoćnika tuženih naveo samo dijelove teksta, vadeći iz teksta samo pojedine dijelove rečenice, pri čemu se izgubio svaki smisao teksta. Apelacija se više bavi onim kako apelant doživljava tekst umjesto onim što je u tekstu stvarno napisano. U spornom tekstu naime nigdje nije navedeno da je apelant lično „mozak zločina“ ili pak „najodgovorniji za ubistva oko 500 radnika“ već je tekst napisan prema izvještajima ranije objavljenih podataka sa suđenja za ratne zločine. To što je apelantovo ime pomenuto između ostalih imena ne znači automatski i iznošenje klevete na njegov račun. Istaknuto je da su sudovi na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili materijalno pravo pri čemu nije učinjena povreda odredaba parničnog postupka zbog čega su prvotužena i drugotuženi predložili da se apelacija odbije kao neosnovana, a trećetuženi da se apelacija u odnosu na njega odbaci kao nedopuštena „u smislu odredbe člana 58. Pravila“ jer nije izdavač u smislu odredbe ZZK, već je to „Pres sing“ d.o.o. Sarajevo, a ove pravne stavove apelant nije osporavao u apelaciji.
V. Relevantni propisi
17. U Zakonu o zaštiti od klevete („Službene novine Federacije BiH“ br. 59/02, 19/03 i 73/05) relevantne odredbe glase:
Cilj zakona Član 1.
Ovim zakonom uređuje se građanska odgovornost za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili prenošenjem izražavanja neistinitih činjenica identifikovanjem tog pravnog ili fizičkog lica trećem licu.
Značenje naziva koji se koriste u zakonu Član 4. stav 1. tačka d) Nazivi koji se koriste u ovom zakonu imaju sljedeća značenja:
d) kleveta-radnja nanošenja štete ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili prenošenjem izražavanja neistinitih činjenica identifikovanjem tog fizičkog ili pravnog lica trećem licu.
Odgovornost za klevetu Član 6.
(1) Svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinite činjenice, identificirajući to pravno, odnosno fizičko lice trećem licu, odgovorno je za klevetu.
(2) Za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informiranja odgovorni su autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad sadržajem tog izražavanja.
(3) Lice iz st. 1. i 2. ovog člana (u daljnjem tekstu: štetnik) odgovorno je za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijelo ili prenijelo izražavanje neistinite činjenice.
(4) Kad se izražavanje neistinite činjenice odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, štetnik je odgovoran za štetu izazvanu iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja ako je znao da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja.
(5) Standard odgovornosti iz stava 4. ovog člana primjenjuje se i ako je oštećeni javni službenik ili je bio javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako, prema općem shvatanju javnosti, vrši značajan utjecaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.[...] Izuzeci od odgovornosti Član 7.
(1) Ne postoji odgovornost za klevetu:
a) ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u suštini istinito, a netačno samo u nebitnim elementima;
[...]
c) ako je iznošenje, odnosno pronošenje izražavanja bilo razumno.
(2) Prilikom donošenja odluke iz razloga predviđenih u tački c) stava 1. ovog člana sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja [...].
Obaveza ublažavanja štete Član 8.
Oštećeni je dužan da poduzme sve potrebne mjere da ublaži štetu uzrokovanu izražavanjem neistinite činjenice, a naročito da štetniku podnese zahtjev za ispravku tog izražavanja.
Odnos ovog zakona prema drugim zakonima Član 15.
U odnosu na pitanja koja nisu uređena ovim zakonom, primjenjuju se odgovarajuće odredbe zakona kojim su uređeni obligacioni odnosi, Zakona o parničnom postupku i zakona kojim je uređen izvršni postupak u Federaciji Bosne i Hercegovine.
18. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:
Član 200.
(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode, prava ili prava ličnosti, smrti bliskog lica, kao i za strah, sud će, ako nađe da okolnosti slučaja a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno o naknadi materijalne štete kao i o njenom odsustvu.
(2) Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kojem služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.
19. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05 i 53/06) relevantne odredbe glase:
Član 7. stav 1.
(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. (2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 127.
Ako se utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, na novčani iznos ili na zamjenjive stvari, ali se tačna visina iznosa, odnosno količina stvari ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo s nerazmjernim teškoćama, sud će o tome odlučiti prema svojoj ocjeni.
VI. Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 2414142 rev od 8. januara 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 14. marta 2013. godine, a apelacija je podnesena 7. maja 2013. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
24. Apelant pobija presude redovnih sudova ukazujući da mu je tim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud ima u vidu da je osporenim odlukama odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi nadoknade nematerijalnu štetu po osnovu pretrpljenih duševnih bolova u određenom novčanom iznosu za iznesenu klevetu putem sredstva javnog informisanja, dakle da se utvrdi da su tuženi odgovorni za klevetu.
25. Budući da se, dakle, suština apelantovog zahtjeva odnosi na zaštitu „prava na ugled“ i iz toga proisteklog prava na naknadu štete, koje je zaštićeno članom 8 Evropske konvencije, Ustavni sud će, slijedeći praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), ispitati da li se u konkretnom slučaju radi o kleveti, odnosno da li su redovni sudovi dali dovoljne i relevantne razloge za uskraćivanje zaštite apelantovom ugledu, te da li je osporenim odlukama redovnih sudova postignuta pravična ravnoteža između dva suprotsavljena prava: apelantovog prava na ugled i prava tuženih na slobodu izražavanja. U vezi s tim, Ustavni sud napominje da kod razmatranja prethodnog problema, član 6 Evropske konvencije na koji je apelant u apelaciji ukazao ne ostavlja prostor za pravilnu analizu uspostavljanja pravične ravnoteže između suprotstavljenih prava ili interesa, a analogna primjena standarda člana 8 Evropske konvencije unutar analize prava na pravično suđenje je pravno neodrživa, pa će Ustavni sud kroz analizu kriterijuma utvrđenih u okviru prava na ugled i prava na slobodu izražavanja, ispitati da li su sudovi dali dovoljne i relevantne razloge za uskraćivanje zaštite apelantovom ugledu ili nisu. Pravo na poštovanje privatnog života
26. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
[…]
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
27. Član 8 Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne bezbjednosti, javne bezbjednosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
Pravo na slobodu izražavanja
28. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
h) Slobodu izražavanja.
29. Član 10 Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo obuhvata slobodu sopstvenog mišljenja, primanja i saopštavanja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad radio, televizijskih i kinematografskih preduzeća.
2. Pošto ostvarivanje ovih sloboda povlači za sobom dužnosti i odgovornosti, ono se može podvrgnuti formalnostima, uslovima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti, teritorijalnog integriteta ili javne bezbjednosti, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprečavanja otkrivanja informacija dobijenih u povjerenju, ili radi očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.
30. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da prema praksi Evropskog suda pravo pojedinca na ugled predstavlja element njegovog „privatnog života“ zaštićenog članom 8 Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Chauvy i drugi protiv Francuske, broj 64915/01, stav 70, ECHR 2004-VI, Pfeifer protiv Austrije, broj 12556/03, stav 38, ECHR 2007-XII i Petrina protiv Rumunije, presuda od 14. oktobra 2008. godine, predstavka broj 78060/01, stav 28). S druge strane, apelant je tražio zaštitu zbog navodne klevete, što znači da u suštini traži da se radi zaštite njegovog ugleda ograniči pravo tuženih na slobodu izražavanja koja je garantovana članom 10 Evropske konvencije. Dakle, Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o „konfliktu“ između dva prava koja su jednako zaštićena Evropskom konvencijom – apelantovom pravu na ugled koje je zaštićeno članom 8 Evropske konvencije i pravu tuženih na slobodu izražavanja koje je zaštićeno članom 10 Evropske konvencije, što zahtijeva postizanje pravične ravnoteže između tih suprotstavljenih prava.
31. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da pravo na privatni život iz člana 8 Evropske konvencije, kao i pravo na slobodu izražavanja iz člana 10 Evropske konvencije spadaju u grupu tzv. kvalifikovanih prava, za koja je karakteristično da prvim stavom definišu samo pravo, a drugim stavom definišu dozvoljena miješanja i ograničenja tih prava, pod uslovima propisanim drugim stavom. Ustavni sud ukazuje da član 8 Evropske konvencije štiti pojedinca od proizvoljnog miješanja države u njegov privatni život, te da država, osim toga, ima i pozitivnu obavezu da obezbijedi poštovanje privatnog života pojedinca. Ustavni sud ukazuje da, s druge strane, sloboda izražavanja predstavlja jedan od suštinskih osnova demokratskog društva i jedan od osnovnih uslova za njegov napredak i samoostvarenje svakog pojedinca. Kada je u pitanju član 10 stav 2 Evropske konvencije, valja podsjetiti da se sloboda izražavanja odnosi ne samo na „informacije“ ili „ideje“ koje naiđu na pozitivan ili ravnodušan prijem ili koje se smatraju neuvredljivim već i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiruju. To su pretpostavke pluralizma, tolerancije i slobodoumlja bez kojih jedno „demokratsko društvo“ ne može postojati. Kao što je propisano članom 10 Evropske konvencije, sloboda izražavanja može biti podložna izuzecima, koji, međutim, moraju biti strogo tumačeni, a potreba za bilo kakvim ograničenjem mora biti ubjedljivo utvrđena (vidi Evropski sud, Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. decembra 1976. godine, predstavka broj 5493/72, stav 49). Pri tome, Ustavni sud naglašava da štampa igra suštinsku ulogu u demokratskom društvu. Iako štampa ne smije prekoračiti određene granice, naročito u pogledu ugleda i prava drugih, ona je ipak dužna saopštavati – na način koji je u skladu s njenim dužnostima i obavezama – informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa. Ne samo da je štampa dužna saopštavati takve informacije i ideje već i javnost ima pravo primati ih. Da je drugačije, štampa ne bi bila u mogućnosti vršiti svoju vitalnu ulogu „čuvara javnosti“ (vidi Evropski sud, Bladet Tromsø i Stensaas protiv Norveške, predstavka broj 21980/93, st. 59. i 62. ECHR 1999-III i Pedersen i Baadsgaard protiv Danske, predstavka broj 49017/99, stav 71 ECHR 2004-XI).
32. U vezi s pitanjem postizanja pravične ravnoteže između prava iz člana 8 Evropske konvencije i prava iz člana 10 Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u svojoj praksi utvrdio određene relevantne kriterijume koji se u tom pogledu uzimaju u obzir. Prvi kriterijum se odnosi na doprinos članka debati od opšteg interesa što, prema praksi Evropskog suda, uključuje pitanja kao što su politika, kriminal, sport ili umjetnost, s tim da definicija „teme“ od opšteg interesa zavisi od okolnosti svakog konkretnog slučaja. Pri tome, Ustavni sud naglašava da doprinos članka debati od opšteg interesa ukazuje da štampa ispunjava svoju ulogu „čuvara javnog interesa“, dok u suprotnom štampa ne ispunjava tu ulogu, već služi samo da zadovolji radoznalost određenog dijela publike. Uloga i funkcija lica o kojem je riječ i priroda aktivnosti o kojima se piše u članku predstavljaju još jedan bitan kriterijum povezan s prethodnim. U vezi s tim mora se napraviti razlika između privatnih lica i lica koja nastupaju u javnom kontekstu, kao što su političke ili druge javne ličnosti. Shodno tome, dok privatno lice, nepoznato javnosti, može zahtijevati naročitu zaštitu svog prava na privatni život, to ne važi na isti način i za javne ličnosti. Osnovna razlika koja se mora povući odnosi se na izvještavanje o činjenicama koje mogu doprinijeti debati u demokratskom društvu u vezi s političarima koji obavljaju svoje zvanične funkcije i izvještavanje o pojedinostima iz privatnog života lica koje ne obavlja takve funkcije. Dok u prvom slučaju štampa vrši svoju ulogu „čuvara javnosti“ u demokratskoj zemlji time što saopštava informacije i ideje o pitanjima od javnog interesa, ta uloga djeluje manje važnom u drugom slučaju. Slično tome, iako u određenim posebnim okolnostima, pravo javnosti da bude informisana može čak i da se prostire na aspekte privatnog života javnih ličnosti, naročito kad su u pitanju političari, to nije slučaj – čak iako je neko lice poznato javnosti – kada se objavljene fotografije i propratni članci odnose isključivo na pojedinosti iz privatnog života tog lica i imaju isključivo za cilj zadovoljiti znatiželju javnosti u tom pogledu (vidi Evropski sud, Von Hannover protiv Njemačke, presuda od 7. februara 2012. godine, predstavke br. 40660/08 i 60641/08, st. 109 i 110).
33. Sljedeći bitan kriterijum koji se uzima u obzir je način na koji su pribavljene informacije, da li je lice koje je u pitanju kontaktirano radi informacija, te da li mu je data mogućnost da odgovori na iznesene navode. Na taj se način, između ostalog, utvrđuje da li je novinar postupao u dobroj namjeri, što može biti njegova odbrana od klevete čak i kada su informacije koje je prenio neistinite. Ustavni sud ukazuje da je Evropski sud, primjenjujući ovaj kriterijum, podsjetio da je i ranije pridavao veliku važnost tome da li su domaći sudovi analizirali način na koji su novinari dobili informacije, da li su ih pokušali verifikovati s aplikantima prije objavljivanja i da li su aplikantima omogućili da odgovore na navode iznesene u istom članku (vidi Evropski sud, Ion Carstea protiv Rumunije, presuda od 28. oktobra 2014. godine, predstavka broj 20531/06, stav 35). Ostali faktori koji se, takođe, uzimaju u obzir u ovakvim predmetima su prethodno ponašanje lica o kojima se piše (npr. da li je to lice već samo o sebi iznosilo neke stvari javno), sadržaj, oblik i posljedice objavljivanja, te težina nametnute sankcije.
34. Prije analize i primjene navedenih načela na konkretan slučaj, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na sve tri instance bili jedinstveni u stavu da apelantov tužbeni zahtjev nije osnovan, ali da pri izvođenju takvog zaključka razlozi u obrazloženjima osporenih presuda nisu sasvim identični. Naime, prvostepeni sud je svoj stav zasnovao na odredbi člana 6 ZZK cijeneći da u konkretnom slučaju ne postoji odgovornost tuženih za štetu jer iz provedenih dokaza proizlazi da tuženi nisu, niti namjerno niti iz nepažnje, prenijeli neistinite činjenice i time povrijedili dostojanstvo i ličnost apelanta, odnosno oklevetali ga u smislu člana 4 ZZK. Dakle, prvostepeni sud je zaključio da u okolnostima konkretnog slučaja apelantov zahtjev za naknadu štete nije osnovan jer mu radnjama tuženih nije povrijeđen ugled iznošenjem neistinitih činjenica klevetom, a svoj stav je, polazeći od načela o teretu dokazivanja zasnovao nakon analize i ocjene svih izvedenih dokaza ukazujući pri tom da je sporni tekst sačinjen na osnovu vjerodostojnog činjeničnog osnova (izvještaja nevladine organizacije i teksta novinarke koji su ranije objavljeni, te iskaza saslušanih svjedoka) i da apelant nije dokazao da su ga tuženi u smislu člana 4 ZZK sadražajem spornog teksta oklevetali i time povrijedili njegov ugled i dostojanstvo. Drugostepeni sud je u presudi kojom je odbio apelantovu žalbu zaključak o nepostojanju elemenata klevete u okolnostima konkretnog slučaja, osim odredbi primijenjenih od prvostepenog suda proširio i na odredbu člana 7 ZZK kojom su propisani izuzeci od odgovornosti za klevetu uz zaključak da su tuženi djelovali u dobroj vjeri i u cilju opskrbe javnosti tačnim i pouzdanim informacijama, imajući pri tom u vidu zaključak prvostepenog suda prema kojem tuženi nisu postupali zlonamjerno, zbog čega je podržao stav da nisu ispunjeni uslovi u pogledu odgovornosti tuženih za počinjenu klevetu, konkretno da u spornom tekstu nema elemenata klevete. Iz navedenog proizlazi da je osnov apelantovog zahtjeva (prava) cijenjen kroz materijalne odredbe koje se odnose na prava tuženih, dakle apelantovo pravo sagledano i kroz odredbe koje se tiču prava tuženih, dakle doprinosu i opskrbi javnosti informacijama od opšteg interesa, u skladu sa novinarskim etičkim kodeksom.
35. Za razliku od prvostepene i drugostepene presude u kojima je jasno izražen stav da u sadržaju spornog teksta kog su sačinili i objavili tuženi nema elemenata klevete pa stoga ni odgovornosti tuženih za štetu, Vrhovni sud je zaključio da je revizija neosnovana jer su nižestepeni sudovi stali na pravno stanovište da je u konkretnom tekstu izražen vrijednosni sud za koji ne postoji odgovornost za klevetu u smislu odredbe člana 7 stav 1 tačka (a) ZZK. Stoga će Ustavni sud, analizom i primjenom relevantnih kriterijuma uspostavljenih praksom Evropskog suda jasno definisati koji od naprijed navedenih pravnih stavova redovnih sudova odgovara okolnostima konkretnog slučaja.
36. U pogledu relevantnih načela Ustavni sud zapaža da je apelant, u vrijeme kada je objavljen sporni članak bio privrednik (direktor), te da se sporni članak bavio pitanjem etničkog čišćenja u Prijedoru i masovnim grobnicama u rudniku Ljubija. Ustavni sud, takođe, zapaža da su sudovi u postupku nesporno utvrdili da je apelant u vrijeme rata u BiH obavljao funkciju generalnog direktora rudnika uglja Ljubija, i to u periodu od 1. februara 1991. godine do juna 1996. godine, da je za vrijeme rata bio vojno angažovan, i to od novembra 1992. godine do juna 1996. godine, te da mu je priznat status borca iz Prijedora i učešće u ratu u periodu od 1992. do novembra 1995. godine, da je bio svjedok odbrane pred Haškim tribunalom u predmetu za ratni zločin protiv Milomira Stakića.
37. Dovodeći u vezu apelantovu funkciju koju je imao u toku rata kao i angažman koji je imao nakon rata (direktor, privrednik), te okolnost da se pojavio kao svjedok u predmetu ratnog zločina, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju nesumnjivo postojao interes javnosti da dobije informacije u pogledu okolnosti koje su se u Prijedoru prilikom etničkog čišćenja i masovnih grobnica zaista desile. Pri tome, Ustavni sud ponavlja da ne samo štampa već i ostali mediji javnog informisanja, imaju zadatak saopštavati informacije o svim pitanjima od javnog interesa. S obzirom na navedeno, Ustavni sud prihvata da je pitanje „etničkog čišćenja i ubijanja ljudi“ u okolnostima konkretnog slučaja predstavljalo „temu“ od opšteg interesa, te da je u postupku koji je okončan osporenom presudom bilo neophodno utvrditi da li takvo izražavanje predstavlja klevetničko i neistinito izražavanje ili ne, odnosno da li su tuženi za takvo izražavanje odgovorni ili je njihova odgovornost isključena. Podržavajući pravni stav izražen u obrazloženjima prvostepene i drugopstepene presude, dakle da je sporni tekst sačinjen na materijanim izvorima (pismenoj dokumentaciji i ranije objavljenim izvješatajima) pri čemu je apelantu prije objave data mogućnost da se o sadržaju teksta izjasni, koju mogućnost nije iskoristio, te da su nakon objave tog teksta tuženi objavili apelantov demanti, Ustavni sud smatra da je pravni stav izražen u prvostepenoj i drugostepenoj presudi pravilan, te da obrazloženje revizijske presude takav stav ne dovodi u sumnju uvođenjem termina „vrijednosni sud“ s obzirom da se odbijajući reviziju u cjelini pozvao i uputio na argumente i razloge iz nižestepenih presuda prema kojim sporno izražavanje ne predstavlja klevetničko, odnosno neistinito izražavanje, već upravo suprotno, izražavanje koje je imalo za cilj opskrbu javnosti neophodnim informacijama. Naime, Ustavni sud podsjeća da su Evropski sud i Ustavni sud u svojim odlukama u vezi s tim pitanjem već ukazali da postoji jasna distinkcija između informacije (činjenice) i mišljenja (vrijednosne ocjene) jer se postojanje činjenice može dokazati, a za istinu na osnovu vrijednosne ocjene ne može se dati dokaz (vidi Evropski sud, Lingens protiv Austrije, presuda od 8. jula 1986. godine, serija A broj 103, stav 46 i Ustavni sud, Odluka broj AP 1004/04 od 2. decembra 2005. godine). Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud dosljedno naglašavao potrebu da domaći pravni sistem jasno napravi razliku između činjenica i mišljenja, kao i da ne zahtijeva dokazivanje istinitosti za mišljenje. Pri tome, Evropski sud je ukazao da i vrijednosni sudovi moraju imati činjenični osnov koji ih može potkrijepiti jer, u suprotnom, mogu biti pretjerani (vidi Evropski sud, Feldek protiv Slovačke, presuda od 12. jula 2001. godine, predstavka broj 29032/95, stav 76).
38. Prema praksi Evropskog suda, jasno je da su sudovi i u drugim evropskim zemljama razvili doktrinu koja, u suštini, omogućava odbranu medija ukoliko mogu pokazati da su postupali razumno ili u skladu s profesionalnim standardima, dakle „u dobroj namjeri“ kada su objavljivali kritičke izjave. Ovakvu doktrinu primjenjuje i Evropski sud koji je, kada je riječ o činjenicama, razvio fleksibilnija pravila od onih koja zahtijevaju dokazivanje istinitosti, ostavljajući medijima na taj način prostor za grešku (vidi Evropski sud, Thorgeir Thorgeirson protiv Islanda, presuda od 25. juna 1992. godine, tačka 65).
39. U konkretnom slučaju, iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su se bavili između ostalog načinom pribavljanja informacija o objavljenoj temi u cilju utvrđenja njihove istinitosti, pitanjem poštovanja profesionalnih standarda od novinara, dakle da li su postupali u „dobroj namjeri“, periodu (vremenu) u kom je informacija objavljena, pitanjem da li se tema tiče privatnog života apelanta ili predstavlja pitanje od javnog značaja, nakon čega su zaključili da apelant nije dokazao da su tuženi namjerno ili iz krajnje nepažnje iznijeli neistinite činjenice i time povrijedili njegovo dostojanstvo i ugled, odnosno da su ga u smislu člana 4 ZZK oklevetali. Pri takvom zaključku sudovi su osim navedenog, u cilju potrebe utvrđenja štete i eventualne odgovornosti tuženih, cijenili nalaz i mišljenje vještaka neuropshijatra iz kog nesumnjivo proizlazi da kod apelanta povodom objave spornog članka nisu nastupile štetne posljedice i da su njegove tegobe bile privremenog karaktera što nije dovelo do umanjenja opšte životne sposobnosti ili funkcionalnosti.
40. S obzirom na sve naprijed navedeno, Ustavni sud smatra da je odbijanjem apelantovog tužbenog zahtjeva za naknadu nematerijalne štete postignuta pravična ravnoteža između njegovog prava na ugled i prava tuženih na slobodu izražavanja. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, obavili odgovarajuću analizu na način kako to zahtijevaju standardi Evropskog suda uspostavljeni praksom tog suda u pogledu postizanja pravične ravnoteže između prava iz člana 8 Evropske konvencije i prava iz člana 10 Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije došlo do kršenja apelantovog prava iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije.
Ostali navodi
41. Apelant je, kako proizlazi iz navoda apelacije, ukazao da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. U vezi s tim, ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka uz pozivanje na relevantne odredbe ZZK i ZOO-a za svoje odlučenje ponudili jasne i precizne razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih odredbi materijalnog prava, a Ustavni sud u datom obrazloženju ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. S obzirom na to i zaključak u vezi s pravom na poštovanje privatnog života, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema potrebe da posebno analizira pravo na pravično suđenje, te zaključuje da su navodi apelanata o povredi ovog prava, takođe, neosnovani iz istih razloga kao u vezi s pravom na poštovanje privatnog života.
VIII. Zaključak
42. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije jer su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, obavili odgovarajuću analizu na način kako to zahtijevaju standardi Evropskog suda uspostavljeni praksom tog suda u pogledu postizanja pravične ravnoteže između prava iz člana 8 Evropske konvencije i člana 10 Evropske konvencije.
43. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada apelant kršenje tog prava vezuje za utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
44. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
45. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman