Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2991/16 (M.J.)
Odluka donesena 15. 09. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Penzija
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2991/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 09. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine, u predmetu broj AP-2991/16, rješavajući apelaciju M. J., na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio M. J., protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 U 002419 13 Uvp od 14. aprila 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. M. J. (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 12. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 13 0 U 002419 13 Uvp od 14. aprila 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude, kojom je odbijena apelantova tužba podnesena protiv rješenja tuženog (Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje RS, Odjeljenja za rješavanje o pravima u drugom stepenu), u predmetu određivanja srazmjernog dijela starosne penzije.
2. U svom obrazloženju, između ostalog, Vrhovni sud navodi da je apelantu spornim odlukama organa uprave, priznato pravo na srazmjerni dio starosne penzije, primjenom odredaba Zakona o PIO i Sporazuma između BiH i Savezne Republike Jugoslavije o socijalnom osiguranju, koji je ratifikovan Odlukom Predsjedništva Bosne i Hercegovine o ratifikaciji Sporazuma (u daljnjem tekstu: Sporazum), kao i Sporazuma o međusobnim pravima i obavezama. Dalje se navodi, da je penzijski osnov za određivanje penzije pravilno utvrđen, na osnovu podataka iz matične evidencije o primanjima iz perioda rada, koje apelant nije osporavao, te Odluci Upravnog odbora tuženog o utvrđivanju koeficijenata za valorizaciju plata (u daljnjem tekstu: Odluke iz 2007. godine), kao i visina penzije za ukupno ostvareni penzijski staž, te da je pravilno određen srazmjerni dio penzije za staž ostvaren u BiH i konačno, srazmjerni dio starosne penzije za staž ostvaren na teret tuženog, kao u osporenim odlukama. Također se navodi, da je iz podataka u spisu vidljivo da je organ tužene utvrdio staž osiguranja koji je apelant ostvario u BiH i njenim entitetima, te staž navršen u Republici Srbiji, koji je uračunat u ukupan penzijski staž, sve saglasno odredbama član 16. Sporazuma, koji reguliše pitanje sabiranja penzijskog staža i člana 19. Sporazuma koji se odnosi na pitanje obračuna srazmjernog dijela davanja, te odredbama članova 5. do 8. Sporazuma o međusobnim pravima i obavezama, koji se odnose na uračunavanje penzijskog staža i određivanje srazmjerne penzije. Vrhovni sud konstatuje, da kako je apelant pravo na srazmjerni dio starosne penzije ostvario pravilnom primjenom relevantnih materijalnih propisa, prema ocjeni Vrhovnog suda osporenim aktom nije povrijeđen zakon na štetu apelanta. Vrhovni sud, također, ističe da na pravilnost prvostepene presude ne utiču apelantovi navodi, da je prvostepeni upravni organ u ponovnom postupku donio rješenje koje je za apelanta nepovoljnije, iz razloga što je organ u ponovnom postupku odlučio na osnovu ponovo utvrđenih činjenica u odnosu na one koje su utvrđene u ranijem postupku, pa je zbog toga mogao donijeti i drugačiju odluku. Prema ocjeni Vrhovnog suda, nemaju osnova apelantovi prigovori da mu je proizvoljno smanjen koeficijent valorizacije po svim godinama i da mu je nepravilno penzijski osnov od 712.06 KM, smanjen na iznos od 520.16 KM, jer iz obračuna penzijskog osnova tužene, vidljivo je da valorizacija plata i osnovica osiguranja, koji se u smislu članova 77. do 81. Zakona o PIO uzimaju za utvrđivanje penzijskog osnova za određivanje starosne penzije, izvršena u skladu sa članom 3. Odluke iz 2007. godine. Navodi da je tuženi trebao u ponovnom postupku primijeniti Odluku o utvrđivanju koeficijenata za valorizaciju plata za 2008. godinu, koju je organ u prethodnom postupku primijenio kada je utvrdio penzijski osnov u iznosu od 712 KM, nisu osnovani po ocjeni Vrhovnog suda, jer je članom 4. te Odluke propisano da će se ista primjenjivati na sve zahtjeve za ostvarivanje prava od 1. januara 2008. godine, kako je apelant zahtjev za ostvarivanje prava podnio u maju 2006. godine, ta odluka nije primjenjiva na postupak odlučivanja po zahtjevu apelanta.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman