Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5092/13 (Opresa d.d. Sarajevo)

Odluka donesena 15. 09. 2016.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Aktivna legitimacija
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5092/13

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 09. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5092/13, rješavajući apelaciju „Oprese“ d.d. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija „Oprese“ d.d. Sarajevo.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 014239 13 Rev od 10. septembra 2013. godine.

Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 74.

Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu „Opresi“ d.d.

Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.950,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka tog roka, plati apelantu „Opresi“ d.d. Sarajevo zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 72.

stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija „Oprese“ d.d. Sarajevo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 14239 13 Rev od 10. septembra 2013.

godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 014239 12 Pž od 15. oktobra 2012. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 09 65 Ps 014239 03 Ps od 23. maja 2012. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. „Opresa“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Miralem Porobić, advokat iz Tuzle, podnio je 11. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 014239 13 Rev od 10. septembra 2013. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ps 014239 12 Pž od 15. oktobra 2012. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 09 65 Ps 014239 03 Ps od 23. maja 2012. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda, Federacije Bosne i Hercegovine - Ministarstva odbrane i Ministarstva finansija, koje kao zakonski zastupnik zastupa Federalno pravobranilaštvo (u daljnjem tekstu: prvotuženi), i Bosne i Hercegovine - Ministarstva odbrane BiH, koju zastupa Pravobranilaštvo BiH (u daljnjem tekstu: drugotuženi) zatraženo je 23. juna 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud, prvotuženi i drugotuženi dostavili su odgovoe na apelaciju 27, 29. i 30. juna i 11. i 12. jula 2016. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Općinskog suda broj 09 65 Ps 014239 03 Ps od 23. maja 2012. godine odbijen je apelantov postavljeni tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obavežu da apelantu isplate iznos od 147.456,09 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24. novembra 1995. godine pa do isplate, te da mu nadoknade troškove postupka. Zahtjev drugotuženog za naknadu troškova parničnog postupka je odbijen.

6. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je predmetna tužba podnesena 12. jula 2000. godine, te da je rješenjem Općinskog suda od 25. juna 2008. godine apelantu naloženo da uredi tužbu.

7. Na osnovu provedenog dokaznog postupka Općinski sud je utvrdio da je 14. decembra 1992. godine zaključen ugovor o pozajmici deviznih sredstava u efektivi između Štaba Vrhovne komande Oružanih snaga RBiH Sarajevo, kao zajmoprimca, i apelanta, kao zajmodavca. Članom 2. navedenog ugovora je određeno da apelant daje pozajmicu deviznih sredstava u efektivi Štabu Vrhovne komande Oružanih snaga RBiH u naznačenim valutama i iznosima, i to: 144.240,00 DM, 1.571,00 USD, 630,00 SFR, 290,00 ATS, 1.000,00 FFR i 21.000,00 LIT. Ugovoreno je da će navedena sredstva u ime Štaba Vrhovne komande Oružanih snaga RBiH zapisnički preuzeti ovlašteni predstavnik Štaba. Garanciju za povrat pozajmice i povrat sredstava izvršit će Ministarstvo finansija Vlade RBiH o čemu će se sačiniti i potpisati dodatni ugovor.

8. Istaknuto je da je, u skladu sa ugovorenim, zaključen i ugovor o asignaciji 16. decembra 1992. godine između Ministarstva odbrane i Štaba Vrhovne komande Oružanih snaga RBiH (asignant), Ministarstva finansija (asignat) i apelanta (asignator), kojim je asignant ovlastio asignata da za njegov račun izmiri potraživanja prema asignatoru. Istaknuto je da je Ministarstvo finansija RBiH, kao asignat, u članu 2. ugovora prihvatilo obavezu da izmiri potraživanje asignatoru (apelantu) iz sredstava prikupljenih u skladu sa odredbom Uredbe sa zakonskom snagom o načinu osiguranja deviznih sredstava za odbrambene potrebe RBiH. Ovlaštenjem Štaba Vrhovne komande Oružanih snaga RBiH od 15. novembra 1992. godine za podizanje pozajmljenog novca iz trezora apelanta određen je Safet Baltić. Potvrdu od 18. decembra 1992. godine o primopredaji deviznih sredstava po ugovoru od 14. decembra 1992. godine za Oružane snage RBiH - Glavni štab Vrhovne komande kao primalac je potpisao Asim Omanić. Utvrđeno je da se na navedenoj potvrdi o prijemu deviznih sredstava nalazi samo apelantov pečat i potpis za apelanta i primatelja Asima Omanića.

9. Dalje je utvrđeno da je na apelantov zahtjev u postupku provođenja privatizacije preduzeća sačinjen zapisnik o izvršenom usaglašavanju obaveza i potraživanja između Federalnog ministarstva odbrane i apelanta 5. jula 1999. godine. Zapisnikom je utvrđen saldo potraživanja i obaveza nastalih u periodu od 22. aprila 1992. godine do 31. decembra 1997. godine u ukupnom iznosu od 3.134.302,20 KM i obaveza Armije BiH u iznosu od 127.116,50 KM. Prema potvrdi Kantonalne agencije za privatizaciju od 15. jula 2008. godine, apelant je prije provedene privatizacije u usvojenom početnom bilansu stanja u pasivnom podbilansu iskazao iznos od 3.261.418,70 KM na ime potraživanja od Federacije BiH po osnovu isporuka gotovih proizvoda, repromaterijala i opreme. Navedeni iznos je isknjižen u pasivni podbilans i za taj iznos je umanjen državni kapital. Pozivajući se na ugovore o pozajmici i asignaciji, apelant je radi privatizacije i izrade početnog bilansa 26. jula 1999. godine podnio zahtjev Ministarstvu finansija FBiH za usaglašavanje međusobnih obaveza i potraživanja.

10. Općinski sud je naveo da među parničnim strankama nije sporno da je izvršena privatizacija apelanta, ali da apelant nije dokazao da je potraživanje po ugovoru od 14. decembra 1992. godine iskazao u pasivnom podbilansu, a što je bio obavezan u skladu sa članom 8. tačka 4. Zakona o početnom bilansu stanja preduzeća („Službene novine FBiH“ br. 12/98 i 40/99) da bi u postupku odobravanja privatizacije i početnog bilansa stanja apelanta za taj iznos bio umanjen državni, odnosno društveni kapital koji se privatizira a shodno članu 12. Zakona o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka. Po mišljenju Općinskog suda, apelant je dalje bio dužan da, prema članu

18. Uredbe o metodologiji za pripremu programa i izrade početnog bilansa preduzeća za privatizaciju, isknjiži dugovani saldo i za taj iznos umanji državni-društveni kapital, čime se njegova tražbina gasi. Po mišljenju Općinskog suda, apelant je, u skladu sa navedenim zakonom i uredbom, pozajmljeni iznos morao isknjižiti i za taj iznos umanjiti državni kapital u fazi procesa privatizacije.

11. Istaknuto je da je u toku postupka tuženi osporio da je novac preuzeo, a apelant izvedenim dokazima nije dokazao da je novac preuzelo lice ovlašteno po ovlaštenju od 15. decembra 1992. godine (Safet Baltić), odnosno nije dokazao da je lice koje je u potvrdi od 18. decembra 1992. godine potpisano kao primalac novca imalo ovlaštenje za preuzimanje novca, a i potvrda od 18. decembra 1992. godine nije ovjerena pečatom Ministarstva odbrane.

12. Protiv prvostepene presude apelant je podnio žalbu koju je Kantonalni sud Presudom broj 65 0 Ps 014239 12 Pž od 15. oktobra 2012. godine odbio i potvrdio prvostepenu presudu.

13. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev. Istaknuto je da nisu osnovani apelantovi žalbeni navodi da je prvostepeni sud počinio povredu odredaba parničnog postupka, navodeći da je sud po prijedlogu tužene dozvolio novo vještačenje istog vještaka, ali na nove okolnosti, jer to ne proizlazi iz stanja spisa. Ukazano je da iz stanja spisa proizlazi da je prvostepeni sud na apelantov prijedlog odredio vještačenje vještaka finansijske struke i nakon što je vještak sačinio nalaz, tužena je prigovorila nalazu i predložila dopunu nalaza, što je prvostepeni sud učinio i vještak je dao dopunu nalaza po prijedlogu tužene a na osnovu rješenja suda.

14. Istaknuto je da nisu osnovani apelantovi navodi da niko nije ni osporavao da novac nije preuzet i da se onda ni sud ne može upuštati u ocjenu da li je takav dokument valjan ili ne, jer to ne proizlazi iz stanja spisa. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da iz stanja spisa proizlazi da su tuženi osporavali i osnov i visinu tužbenog zahtjeva i naveli da apelant nije dokazao da su sredstva primljena na način kako je to predviđeno ugovorom.

15. Ukazano je da je na glavnoj raspravi od 23. aprila 2012. godine zakonski zastupnik prvotuženog naveo da zaključeni ugovor o asignaciji ne znači da je on i realiziran i da apelant ne može samo zbog postojanja ugovora tražiti povrat sredstava, jer nije dokazao da su sredstva i primljena na način kako je to predviđeno ugovorom i da apelant nije dokazao da su tuženi primili iznose koji se traže tužbom.

16. Istaknuto je da je apelant priložio kao dokaz potvrdu od 18. decembra 1992. godine o tome da je izvršena primopredaja deviznih sredstava tuženoj koju je potpisao i pečat stavio apelant, a za tuženu je stavio potpis Asim Omanić, bez pečata, iako se u uvodu potvrde kaže da se izdaje na osnovu ugovora od 14. decembra 1992. godine.

17. Ukazano je da je ugovorom od 14. decembra 1992. godine (o pozajmici deviznih sredstava) koji je zaključen između apelanta i Štaba Vrhovne komande Oružanih snaga RBiH u članu 3. propisano da će sredstva u ime Štaba Vrhovne komande Oružanih snaga RBiH zapisnički preuzeti predstavnik Štaba. Na osnovu ovlaštenja Štaba Vrhovne komande Oružanih snaga RBiH od 15. decembra 1992. godine, kao predstavnik Štaba određen je Safet Baltić da može podići iz apelantovog trezora, a prema ugovoru, devizna sredstva u efektivi označena u ovlaštenju.

18. Pošto je tužena osporavala da je preuzela novac, a apelant nije dokazao da je novac preuzelo lice ovlašteno po ovlaštenju od 15. decembra 1992. godine, to se, po mišljenju Kantonalnog suda, potvrda od 18. decembra 1992. godine ne može uzeti kao validan dokaz za preuzimanje novca od tužene.

19. Po mišljenju Kantonalnog suda, neosnovani su i apelantovi žalbeni navodi da je prvostepeni sud, prilikom ocjene da li je novac stvarno i preuzet od ovlaštenih lica tužene, bio obavezan ocijeniti kao dokaz dopis Ministarstva odbrane FBiH od 5. jula 1999. godine iz kojeg je vidljivo da se ne osporava da je novac preuzet, već se osporava samo ko je obavezan da to vrati i da je to, prema mišljenju Ministarstva odbrane FBiH, obaveza Ministarstva finansija FBiH.

20. Ukazano je da iz dopisa Ministarstva odbrane FBiH od 5. jula 1999. godine proizlazi da je predmet usaglašavanja obaveza i potraživanja kojim navedeno ministarstvo obavještava apelanta koje su obaveze tog ministarstva prema apelantu na 31. decembar 1997. godine, kao i da se potraživanja po ugovoru od 14. decembra 1992. godine u iznosu od 148.122,64 KM ne mogu prihvatiti zbog toga što je ta potraživanja po ugovoru o asignaciji od 16. decembra 1992. godine preuzelo bivše Republičko ministarstvo finansija, te da se apelant njima direktno obrati. Stoga, po mišljenju Kantonalnog suda, navedeno ničim ne potvrđuje da je novac primljen, već samo da spomenuto ministarstvo upućuje apelanta kome da se obrati za potraživanja.

21. Međutim, pošto apelant u konkretnom slučaju nije dokazao da je pozajmljeni novac preuzelo lice ovlašteno po ovlaštenju od 15. decembra 1992. godine i da je lice koje je prema potvrdi od 18. decembra 1992. godine, koje je preuzelo novac, imalo ovlaštenje za preuzimanje novca, to je Kantonalni sud odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu.

22. Protiv drugostepene presude apelant je podnio reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj 65 0 Ps 014239 13 Rev od 10. septembra 2013. godine odbio.

23. U obrazloženju presude Vrhovnog suda se navodi da iz činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da je apelantovo potraživanje nastalo nakon završetka rata (član 5. ugovora o pozajmici), pa ako se uzme u obzir datum prestanka neposredne ratne opasnosti, kraj 1995. godine, dakle, prije provođenja postupka privatizacije preduzeća i banaka. Ukazano je da do donošenja nižestepenih presuda potraživanje nije izmireno a iz podataka spisa slijedi da je apelant privatiziran.

24. Vrhovni sud je naveo da je u vrijeme nastanka potraživanja iz ugovora o zajmu apelant poslovao kao društvo internih dioničara, koje podliježe postupku privatizacije po odredbama Zakona o privatizaciji preduzeća. Istaknuto je da među parničnim strankama nije sporno da je apelant, nakon podnošenja tužbe u predmetnom sporu (12. jula 2000. godine), privatiziran. U postupku privatizacije apelant je bio dužan sporne tražbine prema Federaciji BiH iskazati u pasivnom podbilansu po odredbi člana 8. tačka 4. Zakona o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka da bi u postupku odobravanja privatizacije i početnog bilansa stanja apelanta za taj iznos bio umanjen državni, odnosno društveni kapital koji se privatizira (član 12. Zakona o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka). Dalje, po mišljenju Vrhovnog suda, apelant je bio dužan, prema članu

18. Uredbe o metodologiji za pripremu programa i izrade početnog bilansa preduzeća za privatizaciju, isknjižiti dugovani saldo tužene Federacije BiH i za taj iznos umanjiti državni (društveni) kapital, čime se njegova tražbina prema tuženoj kao vlasniku tog kapitala, odnosno njena obaveza prema apelantu gasi, jer bi po sili zakona došlo do zamjene ispunjenja. Naime, umjesto plaćanja dugovanog iznosa, došlo bi do umanjenja državnog kapitala kojim upravlja tužena za cjelokupni iznos duga.

25. Istaknuto je da je na navedeni način apelant u postupku privatizacije u pasivnom podbilansu iskazao potraživanja prema Federaciji BiH u iznosu od 3.261.418,70 KM. U toku postupka apelant nije dokazao da je u pasivnom podbilansu iskazana vrijednost finansijskih pozajmica, pozajmljena novčana sredstva potraživana u predmetnom sporu, a u skladu sa odredbom člana 8. tačka 4. Zakona o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka. Stoga se, po mišljenju Vrhovnog suda, tražbine od Federacije BiH koje se u postupku privatizacije iskazuju u pasivnom podbilansu ne mogu ostvariti u parnici.

26. Vrhovni sud je dalje naveo da je u konkretnom slučaju predmet privatizacije imovina iz aktivnog bilansa, a da je imovina iz pasivnog podbilansa bila izuzeta iz privatizacije i prenesena na Federaciju BiH. Iz navedenog proizlazi da je apelantovo potraživanje trebalo biti iskazano u pasivnom podbilansu preduzeća koje se privatizira i da ne može biti predmet apelantovog potraživanja. Vrhovni sud je ukazao na izmijenjenu odredbu člana 20. Zakona o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka („Službene novine FBiH“ br. 12/98, 40/99, 47/06 i 38/08), te naveo da u ovakvoj „činjeničnoj i pravnoj situaciji, kada potraživanje, kao pravo preduzeća koje se privatizira, nije iskazano u postupku privatizacije, [apelant] nije aktivno legitimiran da ga potražuje u ovom sporu“. Stoga, po mišljenju Vrhovnog suda, apelantovo potraživanje nije osnovano, pa su irelevantni apelantovi revizioni prigovori kojima ukazuje na odredbe čl. 557. i 558. ZOO i obavezu tuženog kao zajmoprimca da apelantu vrati pozajmljeni novac.

27. Istaknuto je da, u slučaju da se i prihvati apelantov prigovor da je prijedlozima za dopunu nalaza vještaka na ročištu za glavnu raspravu tuženi prekoračio određeni predmet i obim vještačenja i da je dopunjen nalaz vještaka, ustvari, novi nalaz vještaka, što bi bilo suprotno odredbama č. 81, 82, 154. i 155. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), navedeni propusti ne bi predstavljali povredu odredaba parničnog postupka iz člana 209. ZPP, jer nisu od značaja za donošenje zakonite i pravilne odluke.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

28. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava i povredu principa donošenja odluke u razumnom roku. Ukazuje da je presuda prvostepenog suda donesena tek poslije 12 godina, a da je sud rješenje za uređenje tužbe donio 24. juna 2008. godine. Smatra da je dokazao da je izvršio pozajmicu novca. Ukazuje da je predmetni sudski postupak pokrenut prije postupka privatizacije, te da je predmetno potraživanje iskazano u aktivnom bilansu i da je to razlog što nije moglo biti iskazano u pasivnom bilansu. Navodi da je u pasivnom podbilansu moglo biti prijavljeno potraživanje od Federacije BiH koje je priznato i kao takvo evidentirano i kod apelanta i kod nadležnog organa u Federaciji BiH. Navodi da je prvostepeni sud dozvolio novo vještačenje koje je zahtijevano na ročištu za glavnu raspravu, a što je suprotno zakonu.

b) Odgovor na apelaciju

29. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud i Kantonalni sud su naveli da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja ustavnih prava na koja apelant ukazuje u apelaciji.

30. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da je predmetna tužba podnesena Kantonalnom sudu i da je postupak vođen pred tim sudom kao prvostepenim sudom, te da je spis dostavljen Općinskom sudu na dalji postupak. Dalje je navedeno da je u postupku izvršeno uređenje prvobitno podnesene tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva, da je vršeno vještačenje u toku postupka, subjektivno preinačenje tužbe, te istaknut prigovor zastare potraživanja koji je prvostepeni sud smatrao osnovanim. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud smatra da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja ustavnih prava na koja apelant ukazuje u apelaciji.

31. U odgovoru na apelaciju prvotuženi i drugotuženi navode da osporenim presudama nije došlo do kršenja ustavnih prava na koja apelant ukazuje u apelaciji.

V. Relevantni propisi

32. U Zakonu o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka („Službene novine FBiH“ br. 12/98, 40/99, 47/06 i 38/08) relevantne odredbe glase:

Član 8. tačka 4) U pasivnom podbilansu preduzeća iskazuju vrijednosti:

4) salda potraživanja preduzeća od Federacije po osnovu isporuka gotovih proizvoda, repromaterijala i opreme i obaveza preduzeća prema Federaciji po osnovu neplaćenih carina, poreza, doprinosa i finansijskih pozajmica;

Član 20. stav 1.

Preostale stvari, prava i obaveze u pasivnom podbilansu kao i stvari, prava i obaveze koje preduzeće nije iskazalo i/ili koje su prodate od strane preduzeća po izvršnosti programa privatizacije, a za koje se naknadno utvrdi da su trebale biti iskazane u početnom bilansu preduzeća, postaju vlasništvo Federacije/ kantona, odobrenjem programa privatizacije i početnog bilansa stanja od strane nadležne agencije za privatizaciju.

33. Zakon o parničnom postupku FBiH („Službene novine FBIH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), tekst koji je važio u vrijeme vođenja postupka, u relevantnom dijelu glasi:

Član 81.

(1) Sud će prema rezultatima raspravljanja na pripremnom ročištu odlučiti o čemu će se raspravljati i koji dokazi će se izvesti na glavnoj raspravi.

(2) Prijedloge koje ne smatra bitnim za donošenje odluke sud će odbiti i u rješenju naznačiti razlog odbijanja.

(3) Protiv rješenja iz stava 2. ovog člana nije dozvoljena posebna žalba.

(4) Sud nije u daljnjem toku parnice vezan za svoja ranija rješenja iz ovog člana. Član 82.

(1) Ako sud, na prijedlog stranke, odredi izvođenje dokaza vještačenjem, uvijek će odrediti rok u kome vještak treba da pripremi i dostavi svoj nalaz i mišljenje. (2) Pri određivanju ovog roka sud će voditi računa o tome da pismeni nalaz i mišljenje mora dostaviti strankama najdocnije osam dana prije održavanja ročišta za glavnu raspravu.

Član 154.

(1) Vještak svoj pismeni nalaz i mišljenje uvijek dostavlja sudu prije rasprave, ukoliko sud ne odredi drugačije.

(2) Vještak mora uvijek da obrazloži svoje mišljenje.

Član 155.

(1) Ako vještak ne dostavi nalaz i mišljenje u ostavljenom roku, sud će, po isteku roka koji strankama ostavi da se o tome pismeno izjasne, odrediti drugog vještaka.

(2) Ako vještak dostavi nalaz ili mišljenje koji su nejasni, nepotpuni ili protivrječni sami sebi ili izvedenim okolnostima, sud će pozvati vještaka da ih dopuni, odnosno ispravi, i odrediti rok za ponovno dostavljanje nalaza i mišljenja.

(3) Ukoliko vještak ni po pozivu suda ne dostavi potpun i razumljiv nalaz i mišljenje, sud će, uz prethodno izjašnjenje stranaka, odrediti drugog vještaka.

Član 209.

Povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u toku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude.

VI. Dopustivost

34. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

35. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

36. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 014239 13 Rev od 10. septembra 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 24. oktobra 2013. godine, a apelacija je podnesena 11. decembra 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

37. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

38. Apelant smatra da je u predmetnom postupku došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

39. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

40. Ustavni sud, prije svega, zapaža da se predmetni postupak koji je apelant vodio pred redovnim sudovima odnosio na vraćanje pozajmice prema ugovoru o pozajmici deviznih sredstava u efektivi, dakle, na predmet građanskopravne prirode, iz čega slijedi da apelant u predmetnom postupku koji je okončan osporenim presudama uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelant u apelaciji ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava i povredu principa „razumnog roka“.

A) U odnosu na osporene presude

41. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.

42. U vezi sa navedenim, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

43. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, imajući u vidu navode apelacije, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

44. Dovodeći navedene stavove u vezu sa konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju redovni sudovi u konačnici utvrdili da apelant nije aktivno legitimiran u predmetnoj pravnoj stvari. Naime, apelant je nakon podnošenja predmetne tužbe privatiziran, a apelantovo predmetno potraživanje nije bilo iskazano u postupku privatizacije apelanta u pasivnom podbilansu preduzeća u smislu odredaba člana 8. tačka 4. Zakona o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka. Pri tome je ukazano da je u postupku privatizacije u pasivnom podbilansu apelant iskazao neka druga potraživanja prema Federaciji BiH, ali ne i konkretna. Stoga se, po mišljenju redovnih sudova, apelantova predmetna potraživanja ne mogu ostvariti u parnici budući da je apelant predmetno potraživanje trebalo da iskaže u pasivnom podbilansu, čime bi, u smislu relevantnih propisa o postupku privatizacije (Zakona i Uredbe), za taj iznos bio umanjen državni, odnosno društveni kapital koji se privatizira, te čime bi se apelantova tražbina prema tuženom ugasila jer bi, kako je to eksplicitno i obrazložio Vrhovni sud, po sili zakona došlo do zamjene ispunjenja. Također, redovni sudovi su dali jasno obrazloženje zbog čega dopuna vještačenja u predmetnom postupku nije bila u suprotnosti sa relevantnim odredbama ZPP. Ustavni sud u ovakvom obrazloženju redovnih sudova, suprotno navodima apelacije, ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u primjeni materijalnog i procesnog prava. Stoga, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima osporenih odluka ne može naći elemente koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnost u donošenju osporenih odluka i primjeni relevantnih zakonskih propisa na apelantovu štetu. Po mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi su za svoje odluke dali jasno i precizno obrazloženje svojih zaključaka vezanih za neosnovanost apelantovog postavljenog tužbenog zahtjeva primjenjujući pri tome relevantne zakonske odredbe. Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući osporene odluke i propise na kojima su zasnovane, te dovodeći navedeno u vezu sa zahtjevima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

45. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi da mu je, zbog proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani. B) Suđenje u razumnom roku

a) Relevantni principi

46. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

b) Period koji se uzima u obzir

47. Ustavni sud konstatira da je apelant u predmetnom postupku podnio tužbu 12. jula 2000. godine, te da je postupak okončan Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 014239 13 Rev od 10. septembra 2013. godine. Dakle, cjelokupan predmetni postupak je trajao više od 13 godina.

c) Analiza razumnosti trajanja postupka

48. Uzimajući u obzir činjenična i pravna pitanja o kojima je raspravljano u predmetnom postupku, Ustavni sud smatra da je predmetni postupak bio složene prirode. Dalje, Ustavni sud ne može zaključiti da je apelant svojim radnjama na bilo koji način odugovlačio predmetni postupak čak i ako je vršio subjektivno preinačenje tužbe budući da je koristio procesne mogućnosti predviđene ZPP. U odnosu na doprinos redovnih sudova dužini predmetnog postupka, Ustavni sud zapaža da se prvobitno predmetni postupak vodio pred Kantonalnim sudom, kao tada nadležnim prvostepenim sudom u ovom postupku, te je u toku 2004. godine predmetni spis dostavljen Općinskom sudu na dalji postupak. Općinski sud je rješenjem od 25. juna 2008. godine zatražio od apelanta uređenje tužbe, a prvostepena presuda u ovom postupku je donesena 23. maja 2012. godine. Stoga, Ustavni sud smatra da se period od skoro 12 godina pred prvostepenim sudom (prvobitno nadležnim Kantonalnim sudom i Općinskim sudom) ne može smatrati zadovoljavajućim u smislu donošenja odluke u razumnom roku. Ustavni sud zapaža da su u daljem toku postupka Kantonalni i Vrhovni sud svoje odluke donijeli u relativno kratkom vremenskom periodu koji nije u suprotnosti sa garancijama prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, kako se predmetni postupak najduže nalazio na rješavanju pred prvostepenim sudom (prvobitno nadležnim Kantonalnim sudom u prvostepenom postupku i Općinskim sudom), a što je imalo odlučujući utjecaj na ukupnu dužinu postupka, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji odgovornost Kantonalnog i Općinskog suda za ovako dugo trajanje predmetnog postupka. Pri tome Ustavni sud zapaža da navedeni sudovi nisu ponudili razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovu dužinu predmetnog postupka. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, Serija A broj 194, stav 21, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34).

49. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

C) Pitanje naknade nematerijalne štete

50. Iako apelant nije postavio zahtjev za naknadu nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete koja se, prema stavu (2) tog člana, određuje na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

51. U vezi s tim, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 938/04, objavljenu u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu, apelantima bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od približno 150 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku, iznos od 300 KM. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da bi apelantu na ime naknade nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, po usvojenim kriterijima trebalo isplatiti iznos od 1.950,00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Kantona Sarajevo s obzirom na sjedište Kantonalnog i Općinskog suda, koji su odgovorni zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na imovinu

52. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava, također, zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII. Zaključak

53. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je predmetni postupak trajao više od 13 godina od čega se u najdužem periodu nalazio pred prvostepenim sudom zbog čega je i utvrđeno da je odlučujući utjecaj na ukupnu dužinu postupka imao prvobitno nadležni Kantonalni sud, a kasnije Općinski sud, koji za tako dugo trajanje postupka pred tim sudovima u prvostepenom postupku nisu ponudili razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem.

54. Suprotno navedenom, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada su redovni sudovi za svoju odluku dali jasne razloge.

55. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu relevantnih popisa, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

56. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

57. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-5092/13 (Opresa d.d. Sarajevo) | Sudska praksa | Aktio