Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-21/15 („Euroherc osiguranje“ d.d. Sarajevo i drugi)
Odluka donesena 15. 09. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-21/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 09. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine, u predmetu broj AP-21/15, rješavajući apelacije „Euroherc osiguranje“ d.d. Sarajevo i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
„Euroherc osiguranje“ d.d. Sarajevo, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 037804 13 Rev od 18. septembra 2014. godine;
Nijaz Zuban, Abdulah Zuban, Hajrija Zuban, Elvira Zuban, mldb. E.Z. i mldb. E.Z., protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 017737 15 Gž od 22. februara 2016. godine;
M.B., protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 64 0 P 020138 14 Rev od 19. aprila 2016. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-21/15 „Euroherc osiguranje“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa advokatsko društvo „Milas, Martinović i Partneri“ iz Mostara, podnio je 5. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 037804 13 Rev od 18. septembra 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da na ime naknade štete – rente plaća tužiteljici S.Š. (u daljnjem tekstu: tužiteljica) mjesečno po 188,91 KM i to počevši od 2. marta 2004. godine pa sve do dana donošenja presude i ubuduće dok se okolnosti ne izmijene. U toku postupka je utvrđeno da se saobraćajna nezgoda desila 2. marta 2004. godine, da je suprug tužiteljice kao treća osoba u vozilu marke Mercedes smrtno stradao, da je krivac za saobraćajnu nezgodu i pogibiju njenog supruga bio vozač automobila koji je u momentu udesa bio osiguran kod apelanta, da je doprinos poginulog, supruga tužiteljice, utvrđen u procentu od 20%, da je tužiteljica sa svojim poginulim suprugom živjela u zajedničkom domaćinstvu sa njegovom majkom i dvojicom braće, da su se isključivo bavili poljoprivredom, da je tužiteljica bila samo djelimično izdržavana od svog supruga budući da je kao zdrava i za rad sposobna ostvarivala zaradu radom u poljoprivredi, da je osnovom nalaza i mišljenja vještaka poljoprivredne struke od 11. oktobra 2010. godine i 10. aprila 2012. godine utvrđeno da šteta koju trpi tužiteljica zbog smrti supruga kao vrijednost izdržavanja mjesečno iznosi 188,91 KM. Imajući u vidu navedeno, sud je usvojio tužbeni zahtjev primjenom relevantnih odredbi Zakona o obligacionim odnosima i donio odluku kao u izreci presude.
2. AP-1997/16 Nijaz Zuban, Abdulah Zuban, Hajrija Zuban, Elvira Zuban, mldb. E.Z. i mldb. E.Z. (u daljnjem tekstu: apelanti) svi iz Sarajeva, koje zastupa Ifet Feraget, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 9. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 017737 15 Gž od 22. februara 2016. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, odbijen je tužbeni zahtjev za obavezivanje tužene Bosne i Hercegovine, Ministarstvo pravde (u daljnjem tekstu: tužena) da prvoapelantu nadoknadi materijalnu štetu na ime jubilarne nagrade i poklona u određenim novčanim iznosima. Također, obavezana je tužena da prvoapelantu nadoknadi nematerijalnu štetu u iznosu od 9.000,00 KM, dok je preko dosuđenog iznosa odbijen tužbeni zahtjev. Nadalje, odbijen je tužbeni zahtjev da se obaveže tužena da drugoapelantu nadoknadi materijalnu štetu u određenom novčanom iznosu, a odbijen je i tužbeni zahtjev drugoapelanta, trećeapelantice, četvrtoapelantice, petoapelantice i šestoapelantice da se obaveže tužena na naknadu nematerijalne štete. U toku postupka je utvrđeno da je prvoapelant lišen slobode dana 27. septembra 2010. godine, da je u pritvoru bio do 21. decembra 2010. godine, kada je pritvor zamijenjen mjerama zabrane, te da je pravosnažno oslobođen optužbe da je počinio krivično djelo organizovanog kriminala, u vezi sa krivičnim djelom zločinačka organizacija i razbojništvo. Dakle, utvrđeno je da je odlučujući o tužbenom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, prvostepeni sud pravilnom primjenom člana 200. Zakona o obligacionim odnosima utvrdio da adekvatnu satisfakciju predstavlja iznos od 9.000,00 KM, preko kog iznosa je odbijen tužbeni zahtjev do potraživane naknade od 30.000,00 KM. Također, utvrđeno je da prvoapelant nije dokazao da je nastupilo umanjenje njegove imovine za iznosa poklona i jubilarne nagrade, niti da je te iznose mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari. Nadalje, utvrđeno je da je tužbeni zahtjev drugoapelanta za naknadom materijalne štete neosnovan jer u konkretnom sporu, protiv prvoapelanta, krivični postupak je vođen neopravdano budući da je oslobođen od optužbe, međutim, nije proveden nezakonito i nepravilno, pa se stoga nije ostvario osnov odgovornosti tužene po odredbma obligacionog prava da ocu prvoapelanta nadoknadi štetu nastalu umanjenjem imovine u visini cijene goriva i amortizacije automobila za sedam posjeta pritvorskoj jedinici u Trebinju. U pogledu tužbenog zahtjeva drugoapelanta, trećeapelantice, četvrtoapelantice, petoapelantice i šestoapelantice za naknadu nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog povrede, časti, ugleda i prava ličnosti uslijed neosnovanog lišenja slobode i izrečenih mjera, utvrđeno je da se u konkretnom sporu odgovornost tužene cijeni primjenom člana 172. stav 1. navedenog zakona, koja se ostvaruje samo u slučaju nezakonitog i nepravilnog rada, pa kako ti uslovi odgovornosti nisu ispunjeni, to je sud odlučio kao u izreci presude.
3. AP-2638/16 M.B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Posušja, kojeg zastupa Mario Buntić, advokat iz Posušja, podnio je 18. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 64 0 P 020138 14 Rev od 19. aprila 2016. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, između ostalog, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete kojim je tražio da se obaveže tuženi V.B. (u daljnjem tekstu: tuženi) da mu na ime umanjenja opće životne aktivnosti, na ime duševnih boli zbog nezakonitog sprječavanja u napredovanju u političkoj karijeri, na ime duševnih boli zbog povrede časti, ugleda i dostojanstva, te na ime troškova liječenja isplati određene novčane iznose. U toku postupka je utvrđeno da je predmet spora zahtjev apelanta da mu tuženi nadoknadi nematerijalnu i materijalnu štetu nastalu njegovim nasilničkim ponašanjem prilikom održavanja sjednice Općinskog odbora HDZ 1990 u Posušju, kojom prilikom su apelantu nanesene tjelesne povrede, onemogućeno da prisustvuje sastanku, učestvuje u izboru i bude izabran za predsjednika tog odbora. Na temelju utvrđenih činjenica, konstatovano je da je pravilno odbijen zahtjev apelanta za naknadu nematerijalne štete zbog duševnih bolova iz osnova umanjenja opće životne aktivnosti u cijelosti zato što je umanjenje bilo privremeno, pa samim tim zahtjev nije bio osnovan. U odnosu na zahtjev za naknadu nematerijalne štete zbog duševnih bolova zbog sprečavanja napredovanja u političkoj karijeri, utvrđeno je da je ispravno prvostepeni sud odbijen taj zahtjev jer za takav vid nematerijalne štete apelant nije izveo dokaze, budući da prebrojavanje njegovih pristalica koji nisu mogli pristupiti sastanku odbora jer nisu dobili akreditacije, nije relevantan dokaz, a zahtjev naknadu nematerijalne štete zbog pretrpljenih duševnih boli zbog povrede časti, ugleda i dostojanstva, je pravilno odbijen zbog toga što je pravosnažna krivična presuda, kojom je tuženi oglašen krivim za predmetno krivično djelo, dovoljna satisfakcija za učinjeno. Najzad, utvrđeno je da su materijalni troškovi dosuđeni po principu logičkog i općeg principa samo do iznosa od 200,00 KM, jer apelant nije dostavio račune kojim bi dokazao osnovanost traženog iznosa od ukupno 2.000,00 KM.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-21/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman