Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-708/15 (S.R.)

Odluka donesena 15. 09. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-708/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 09. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine, u predmetu broj AP-708/15, rješavajući apelaciju S. R., na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio S. R., protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 009843 14 Kž od 24. jula 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. S. R. (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 14. februara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 2 K 009843 14 Kž od 24. jula 2014. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je oglašen krivim da je, radnjama bliže opisanim u izreci prvostepene presude, počinio krivično djelo porezna utaja iz člana 210. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona BiH, za koje djelo mu je izrečena uvjetna osuda, kojom je utvrđena kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci i istovremeno određeno da se kazna neće izvršiti ukoliko apelant u roku od dvije godine ne počini novo krivično djelo, te mu je izrečena i novčana kazna u iznosu od 8.000 KM (koju ako ne plati u ostavljenom roku bit će zamijenjena kaznom zatvora). Apelant je, također, obavezan na isplatu novčanog iznosa od 101.951,60 KM koji predstavlja visinu protupravne imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom, te da naknadi troškove krivičnog postupka.

2. U predmetnom krivičnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da se u radnjama apelanta, bliže opisanim u dispozitivu prvostepene presude, stiču zakonska obilježja krivičnog djela koje mu se stavlja na teret, te da je u izvršenju predmetnog krivičnog djela postupao sa direktnim umišljajem, dok mu je vrsta i visina krivične sankcije izrečena uzimanjem u obzir olakšavajućih okolnosti, dok sud nije našao postojanje otežavajućih okolnosti na strani apelanta.

3. U svom obrazloženju, između ostalog, Sud BiH navodi da se apelantovom žalbom ukazuje da je u konkretnom slučaju došlo do prometa robe između pravnih lica, pa je prema tome preduzeće ,,IMW KOMPANI" ostvarilo promet robe, a ne fizičko lice, pa je prema apelantovim tvrdnjama, sud pogrešno primijenio blanketni propis u smislu člana 8. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga, obzirom da je konkretni poreski obveznik društvo ,,IMW KOMPANI“ d.o.o. Banja Luka, pa shodno članu 5. Zakona o privrednim društvima, društvo odgovara za svoje obaveze cjelokupnom svojom imovinom, iz kojih razloga sud nije mogao obavezati apelanta, kao fizičko lice, na isplatu novčanog iznosa od 101.951,60 KM. Dalje se navodi, da Sud BiH u cijelosti podržava zaključke prvostepene presude da je apelant kao direktor preduzeća ,,IMW KOMPANI“ u inkriminiranom periodu bio ovlaštena i odgovorna osoba za zastupanje pravnog lica bez ograničenja ovlaštenja, odnosno faktički i pravno upravljao njenim poslovima, te između ostalog bio odgovoran za vođenje poslovnih knjiga i unutrašnji nadzor poslovanja u skladu sa zakonom. S tim u vezi, Sud BiH konstatuje, da se apelantova odbrana pogrešno poziva na blanketni propis iz člana 8. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga, obzirom da navedeni zakon nije primjenjiv u konkretnom slučaju, njegova primjena je prestala 1. januara 2006. godine i to stupanjem na snagu Zakona o porezu na dodatnu vrijednost, na čije odredbe se prvostepena presuda pravilno poziva. Također se navodi, da u članu 12. navedenog zakona je propisano da „Poreski obveznik je svako lice koje samostalno obavlja privrednu djelatnost", dok je članom 13. regulisano koja su to lica koja podliježu plaćanju PDV-a, pa obzirom na navedeno, i Sud BiH zaključuje da počinilac predmetnog krivičnog djela može biti svaka fizička osoba koja je dužna podnijeti odgovarajuće podatke o stečenim oporezivim prihodima i o drugim činjenicama koje su od utjecaja na utvrđenje poreznih obaveza, odnosno obaveze plaćanja PDV-a. Sud BiH zaključuje, da ukoliko su u pitanju pravna lica kao porezni obveznici, počinilac krivičnog djela bit će osoba u pravnom licu koja postupa u ime tog pravnog lica, što je najčešće odgovorna osoba u istom, a koju dužnost je u konkretnom slučaju obavljao apelant, s obzirom da je u inkriminirano vrijeme imao svojstvo direktora. Sud BiH, također, navodi da je predmetno krivično djelo počinjeno na način da je apelant formalno podnosio porezne prijave, ali u istima nije navodio istinite, već lažne podatke, na osnovu kojih je potraživao povrat PDV-a od Uprave za indirektno oporezivanje BiH, na koji način je oštetio Budžet BiH za ukupnu sumu od 102.493,00 KM, dakle, apelant je, kao odgovorna osoba sticao dobit od poslovanja pravnog lica, te protivno žalbenim tvrdnjama, kao fizičko lice koje je oglašeno krivim podliježe obavezi oduzimanja protivpravne imovinske koristi. Prema ocjeni Suda BiH, prvostepeni sud je ispravno utvrdio sve odlučne činjenice koje čine bitna obilježja krivičnog djela porezna utaja za koje se apelant teretio, kao i njegovu krivicu za počinjenje istog.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-708/15 (S.R.) | Sudska praksa | Aktio