Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4329/13 (D. S.)

Odluka donesena 15. 09. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Stanarsko pravo
  • Ništavost
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Građanski postupak
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4329/13

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 09. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4329/13, rješavajući apelaciju Duška Simića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Duška Simića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 118697 12 Rev od 11. juna 2013. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 118697 11 Gž od 28. marta 2012. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 118697 04 P od 17.

marta 2011. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Duško Simić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Mirza A. Hadžić, advokat iz Sarajeva, podnio je 22. oktobra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 118697 12 Rev od 11. juna 2013. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 118697 11 Gž od 28. marta 2012. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 118697 04 P od 17. marta 2011. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda i tuženih Energoinvest-Energopetrol d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: Energopetrol), Energoinvest d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: Energoinvest), Kantonalnog stambenog fonda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Stambeni fond), Adnana Mušovića i Amre Mušović zatraženo je 13. juna 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni, Kantonalni i Općinski sud kao i tuženi Energopetrol, Energoinvest, i Stambeni fond u Sarajevu, Adnan Mušović i Amra Mušović su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 16. do 24. juna 2016. godine

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 118697 04 P od 17. marta 2011. godine, donesenoj u ponovnom postupku po tužbi apelanta protiv tuženih i po protivtužbi tuženih-protivtužitelja Adnana Mušovića i Amre Mušović, u cijelosti je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je ništava i da ne proizvodi pravno dejstvo Odluka tuženog Energopetrola broj 100-314 od 3. augusta 1993. godine, kao i Rješenje tuženog Energoinvesta broj 47/26 od 24. septembra 1996. godine o dodjeli na korištenje stana tuženom Adnanu Mušoviću u ulici Dobrovoljačka V (sada ulica Hamdije Kreševljakovića broj 61, u daljnjem tekstu: predmetni stan) pobliže opisan kao u izreci presude. Istom presudom je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da su na snazi Odluka tuženog Energopetrola broj 600-9535/89 od 21. decembra 1989. godine i Rješenje broj 100-807 od 20. marta 1992. godine, kojim je apelantu dodijeljen na korištenje predmetni stan, što su tuženi dužni trpjeti i priznati da mu pripadaju sva prava i obaveze koje pripadaju nosiocima stanarskih prava, koji su stanarsko pravo stekli prema odredbama Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO). Također, istom presudom je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi, da je ništav Ugovor o korištenju predmetnog stana broj 03/1 KM-1-5275 zaključen između tuženog-protivtužitelja Adnana Mušovića i tuženog Stambenog fonda 2. oktobra 1999. godine kao i Ugovor o kupoprodaji predmetnog stana zaključen 20. jula 2000. godine između tuženog Energoinvesta kao prodavca i tuženih-protivtužitelja Adnana Mušovića i Amre Mušović kao kupaca predmetnog stana, na osnovu kojeg ugovora su imenovani predmetni stan otkupili i na istom se uknjižili kao vlasnici u Zemljišno-knjižnom uredu Općinskog suda u Sarajevu – Odsjek KPU (u daljnjem tekstu: ZK ured). Dalje je odbijen apelantov tužbeni zahtjev da se ZK uredu naloži da navedenu uknjižbu briše, te da se tuženi obavežu da apelantu solidarno naknade troškove parničnog postupka. Presudom je, također, odbijen i protivtužbeni zahtjev tuženih-protivtužitelja Adnana Mušovića i Amre Mušović, kojim su tražili da se obaveže apelant da im na ime uloženih sredstava u predmetni stan isplati iznos od 14.999,50 KM sa zakonskom zateznom kamatom.

6. U obrazloženju presude Općinski sud je nakon ocjene brojnih provedenih dokaza (uvida u brojnu materijalnu dokumentaciju uključujući i dokumentaciju vezanu za dodjelu predmetnog stana apelantu i tuženom Adnanu Mušoviću kao i uvid u Odluku Komisije za kontrolu ugovora o korištenju stana od 13. jula 2004. godine kojom je ustanovljeno da je ugovor o korištenju stana koji je zaključio Adnan Mušović sa Stambenim fondom 2. oktobra 1999. godine u suprotnosti sa tačkom 6. u vezi sa tačkom 14. Uputstva o primjeni Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, kao i čitanjem iskaza saslušanih svjedoka na okolnosti da li je apelant uselio u predmetni stan) naveo da je apelant 9. jula 2004. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tuženih: 1. Energopetrola, 2. Energoinvesta, 3. Stambenog fonda, 4. Adnana Mušovića i 5. Amre Mušović, radi utvrđivanja ništavosti ugovora. Općinski sud je na osnovu brojnih izvedenih dokaza utvrdio, da je Energopetrol 21. decembra 1989. godine donio Odluku broj 600-9535/89 o kupovini predmetnog stana kojeg je Rješenjem broj 100-807 od 20. marta 1992. godine dodijelio na korištenje apelantu. Dalje, Općinski sud je utvrdio da je Energopetrol Odlukom broj 100-314/93 od 3. augusta 1993. godine predmetni stan dodijelio na korištenje Adnanu Mušoviću, uz obavezu da mu on stavi na raspolaganje stan koji trenutno koristi, a koji se nalazi u ulici Bistrik Medresa broj 22. Utvrđeno je da je nakon toga drugotuženi Energoinvest Rješenjem broj 47/96 od 24. septembra 1996. godine (jer je Energopetrol u međuvremenu počeo poslovati kao dio preduzeća drugotuženog, tako što je sva njegova imovina prešla na drugotuženog) na osnovu člana 5. stav 1. ZSO i Pravilima o rješavanju stambenih potreba svojih radnika, predmetni stan dodijelio četvrtotuženom Adnanu Mušoviću kao svom uposleniku. Nadalje je utvrđeno da je potom 2. oktobra 1999. godine četvrtotuženi Adnan Mušović sa Stambenim fondom zaključio Ugovor o korištenju predmetnog stana broj 03/1-KM-1-5257/99, a nakon toga je zajedno sa svojom suprugom Amrom Mušović, 20. jula 2000. godine, zaključio Ugovor o kupoprodaji predmetnog stana sa Energoinvestom kao prodavcem navedenog stana.

7. U vezi sa apelantovim tužbenim zahtjevom, Općinski sud je ukazao da je odredbom člana 11. stav 1. i 2. ZSO („Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98 i 19/99) regulirano, da se zakonitim useljenjem u stan smatra useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana, zaključenim na osnovu odgovarajućeg akta ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom, koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan, a da je odredbom člana 3. stav 1. i 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 27/99, 37/1, 56/1, 15/2, 24/3 i 29/3, u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) propisano, da nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva, kako je to utvrđeno članom 6. ZSO ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH (u daljnjem tekstu: Opći okvirni sporazum), da se stav 1. citiranog člana primjenjuje samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma. Općinski sud je dalje ukazao da je odredbom člana 4. Zakona o prestanku primjene regulirano da nosilac stanarskog prava iz člana 3. ovog zakona ima pravo tražiti vraćanje stana u posjed.

8. Odlučujući prije svega o činjenici da li je apelant stekao svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu na osnovu Odluke prvotuženog Energopetrola od 21. decembra 1989. godine i Rješenja prvotuženog od 20. marta 1992. godine, Općinski sud je na osnovu izvedenih dokaza utvrdio, da apelant nije ispunio niti jedan od zakonom propisanih uvjeta iz člana 11. ZSO, pa mu samim tim ne mogu pripadati prava i obaveze koje pripadaju nosiocima stanarskih prava, jer u predmetni stan nije nikad uselio, niti je zaključio ugovor o korištenju istog. Stoga, Općinski sud je zaključio da apelant nije stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu, s obzirom da nije došlo do zakonitog useljenja u navedeni stan po osnovu ugovora o korištenju tog stana, odnosno jer nisu ispunjeni uvjeti iz člana 11. ZSO, posebno iz razloga što rješenje o dodjeli stana apelantu ne sadrži klauzulu pravosnažnosti, zbog čega mu po ocjeni Općinskog suda ne pripada ni pravo na vraćanje predmetnog stana u posjed prema odredbi člana 4. stav 1. Zakona o prestanku primjene. S obzirom na to, Općinski sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan u dijelu kojim je tražio utvrđenje da ostaje na snazi odluka prvotuženog Energopetrola od 21. decembra 1989. godine, kao i Rješenje od 20. marta 1992. godine kojim mu je predmetni stan dodijeljen na korištenje. U obrazloženju presude je nadalje navedeno da utvrđenje da apelant nije nikad otpočeo sa korištenjem predmetnog stana proizlazi iz činjenice koju je i sam istakao „da je od strane izvođača radova GP „Put“ početkom aprila 1992. godine preuzeo ključeve od predmetnog stana“, što po ocjeni Općinskog suda ne predstavlja zakonski osnov za useljenje jer izvođač radova nema zakonska ovlaštenja predaje ključeva eventualnim nosiocima stanarskih prava, „da bi 20. aprila 1992. godine u predmetni stan upala grupa naoružanih ljudi koja ga je istjerala iz stana“, koji navodi apelanta su u suprotnosti sa ostalim materijalnim dokazima, jer iz Zapisnika izvođača radova GP „Put“ broj 1173/97 od 8. jula 1997. godine proizlazi da je primopredaja stanova u zgradi u kojoj se isti nalazi izvršena 9. jula 1997. godine, zbog čega sud nije mogao prihvatiti apelantove navode da je ključeve stana preuzeo od izvođača radova, odnosno što dovodi do zaključka da apelant nije ni počeo sa korištenjem predmetnog stana.

9. Općinski sud je dalje odbio kao neosnovane apelantove navode da su odluka prvotuženog Energopetrola od 3. augusta 1993. godine i rješenje drugotuženog Energoinvesta, o dodjeli predmetnog stana četvrtotuženom Adnanu Mušoviću od 24. septembra 1996. godine ništavi i da ne proizvode pravno dejstvo, kao i apelantovi tužbeni zahtjevi podneseni radi utvrđivanja ništavosti Ugovora o korištenju predmetnog stana od 2. oktobra 1999. godine zaključenog između Stambenog fonda i četvrtotuženog i Ugovora o kupoprodaji predmetnog stana zaključenog 20. jula 2000. godine, iz razloga što je sud svoju odluku zasnivao na citiranim odredbama zakona ZSO, kao i odredbi člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) zaključivši da se predmetni stan ne može smatrati apelantovim domom. U vezi s tim, Općinski sud je cijeneći praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) kojom je regulirano pitanje šta se smatra „domom“, te kojom je regulirano da pojam „dom“ obuhvata kako iznajmljeni dom, tako i dom u privatnom vlasništvu, kao i praksu Ustavnog suda koji je proširio domen člana 8. Evropske konvencije, te koji je usvojio stav da se „domom“ u smislu člana 8. Evropske konvencije može smatrati i stan u koji se neko lice uselilo na osnovu rješenja o dodjeli stana, čak i ako nije zaključio ugovor o korištenju stana, zaključio da se predmetni stan ne može smatrati apelantovim domom ni po kojem osnovu, s obzirom da apelant nije nikad bio u faktičkom posjedu predmetnog stana, odnosno jer nije otpočeo sa korištenjem tog stana. Kao odlučnu činjenicu za ovakav stav Općinski sud je posebno cijenio okolnost da apelant u konkretnom slučaju nije uvjerio sud da se želi vratiti u predmetni stan sa namjerom da tu trajno ostane, kao i činjenicu da je apelant sa prvotuženim Energopetrolom zaključio raskid Ugovora o radu 14. juna 1993. godine, što sve, po mišljenju suda, bez obzira što se radilo o ratnom periodu predstavlja jedan od vidova nepostojanja čvrste i trajne namjere apelanta da predmetni stan koji mu je dodijeljen bude njegov dom. Općinski sud je, također, ukazao da u konkretnom slučaju nije mogao primijeniti odredbe Zakona o prestanku primjene, kojim je omogućeno nosiocima stanarskog prava koji su svoje stanove napustili da u zakonskom roku izvrše povrat svojih domova, jer apelant, kako je Općinski sud utvrdio, nije stekao svojstvo nosioca stanarskog prava.

10. Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 P 118697 11 Gž od 28. marta 2012. godine žalbu apelanta odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio.

11. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je prvostepeni sud na osnovu pravilne ocjene izvedenih dokaza, pravilno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da apelant na osnovu odluke Energopetrola od 21. decembra 1989. godine i Rješenja broj 10087 od 20. marta 1992. godine nije ispunio niti jedan zakonski uvjet shodno kojem bi mogao ostvariti svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu. Navedeno iz razloga što je Općinski sud nedvojbeno utvrdio da apelant nije nikad zakonito uselio u predmetni stan, niti je zaključio ugovor o korištenju stana, zbog čega smatra da nisu ispunjeni uvjeti iz člana 11. ZSO. Osim toga nesporna je činjenica da je primopredaja stanova u zgradi u kojoj se predmetni stan nalazi prema Zapisniku izvođača radova broj 1173/97 izvršena 9. jula 1997. godine, izvršena tog datuma (9. jula 1997. godine), zbog čega Općinski sud nije mogao prihvatiti apelantov iskaz da je od izvođača radova samoinicijativno preuzeo ključeve od predmetnog stana početkom 1992. godine, da je djelimično unio neke stvari, jer se u tom slučaju ne bi radilo o zakonitom useljenju, te jer je općepoznata činjenica da je upotrebna dozvola za predmetnu stambenu zgradu („Papagajka“) od nadležnog organa izdata 27. juna 1999. godine. Što se tiče drugog dijela tužbenog zahtjeva apelanta, da su odluka prvotuženog Energopetrola od 3. augusta 1993. godine kao i rješenje drugotuženog Energoinvesta od 24. septembra 1996. godine ništavi i da ne proizvode pravno dejstvo, također, po ocjeni Kantonalnog suda je neosnovan, jer smatra da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je dodjela stana četvrtotuženom Adnanu Mušoviću izvršena na zakonit način, kao uposleniku prvotuženog Energopetrola. Kantonalni sud smatra da je prvotuženi kao vlasnik predmetnog stana imao pravo da raspolaže sa navedenim stanom u skladu sa Pravilima o rješavanju stambenih potreba svojih radnika, na osnovu čega je donio rješenje o dodjeli predmetnog stana Adnanu Mušoviću kao svom uposleniku, koji je potom zaključio ugovor o korištenju navedenog stana, a nakon toga sa drugotuženim Energoinvestom, kao vlasnikom stana, i ugovor o kupoprodaji tog stana, zbog čega smatra da ne postoji niti jedan od elemenata da bi se navedene odluke stavile van snage i proglasile ništavim. Kantonalni sud, također, smatra da je prvostepeni sud na sve ostale apelantove navode koji ovaj ponavlja u žalbenim navodima, dao razložno i argumentirano obrazloženje, koje kao takvo prihvata i ovaj sud.

12. Kantonalni sud je, također, odbio apelantove žalbene navode da predmetni stan predstavlja njegov dom sa obrazloženjem da apelant nikad nije uselio u isti, niti je postao nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu prema odredbama ZSO, odnosno jer nije zaključio Ugovor o korištenju tog stana sa nadležnim organom. Dakle, sama činjenica da je apelant posjedovao rješenje o dodjeli predmetnog stana, ako nije zaključio Ugovor o korištenju stana, s tim da nije ušao u posjed navedenog stana, po ocjeni Kantonalnog suda ne može biti osnov prava pozivanja apelanta da se radi o povredi njegovog prava na dom u smislu odredbe člana 8. Evropske konvencije. Ovo posebno imajući u vidu činjenicu da je apelant sa prvotuženim Energopetrolom sporazumno raskinuo radni odnos 14. juna 1993. godine, te jer apelant u konkretnom slučaju nije uvjerio sud da se želi vratiti u predmetni stan sa namjerom da tu trajno ostane, što sve po mišljenju suda predstavlja jedan od vidova nepostojanja čvrste i trajne namjere apelanta da predmetni stan, koji mu je dodijeljen, trajno koristi kao svoj dom. Prema tome, Kantonalni sud je primjenom člana 226. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu ZPP) apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio presudu prvostepenog suda.

13. Vrhovni sud je Presudom broj 65 0 P 118697 12 Rev od 11. juna 2013. godine reviziju apelanta odbio kao neosnovanu.

14. Vrhovni sud smatra da su nižestepeni sudovi na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili materijalno pravo, odredbu člana 11. stav 1. i 2. ZSO, kada su zaključili da rješenje o dodjeli predmetnog stana apelantu ne proizvodi pravno dejstvo, da se apelant na osnovu tog rješenja ne može smatrati korisnikom navedenog stana, odnosno iz kojeg bi proistekla i prava apelanta kao nosioca stanarskog prava. Dalje, Vrhovni sud je ukazao da apelant neosnovano smatra da se predmetni stan ima smatrati njegovim domom u smislu odredbe člana 8. Evropske konvencije, jer apelant „nije pokazao čvrstu namjeru i stav prema predmetnom stanu kao njegovom domu, kao što je to slučaj u predmetu Ustavnog suda BiH broj AP 2699/07“ na koji se apelant poziva (uplatom novčanih sredstava za završetak izgradnje stana, preuzimanjem ključeva, podnošenjem zahtjeva za povrat stana). Naime, osim što je dobio rješenje o dodjeli predmetnog stana na korištenje, utvrđene činjenice ne ukazuju da je apelant uspostavio jasnu i čvrstu vezu sa predmetnim stanom kao svojim domom. Po ocjeni Vrhovnog suda činjenica da je apelant 14. juna 1993. godine sa prvotuženim raskinuo radni odnos, također, ukazuje na nedostatak namjere apelanta da predmetni stan trajno koristi kao svoj dom. Prema tome, s obzirom da apelant nije dokazao da je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, niti da predmetni stan predstavlja njegov dom, Vrhovni sud smatra da apelant nema aktivnu legitimaciju da zahtijeva ispitivanje zakonitosti rješenja, ugovora o korištenju i ugovora o otkupu predmetnog stana kojeg su zaključili tuženi Adnan Mušović i Amra Mušović kao kupci sa drugotuženim Energoinvestom kao prodavcem navedenog stana, iz razloga što je predmetni stan bio slobodan, pa je drugotuženi kao njegov vlasnik mogao slobodno raspolagati takvim stanom. Stoga, postupajući prema odredbi člana 248. ZPP-a, Vrhovni sud je apelantovu reviziju odbio kao neosnovanu.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

16. Apelant smatra da su redovni sudovi, pri donošenju svojih odluka, proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili procesno i materijalno pravo, jer su postupili suprotno odredbi člana 11. ZSO i Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. U vezi s tim navodi da nije mogao zaključiti ugovor o korištenju predmetnog stana u koji je uselio početkom 1992. godine, jer je od izvođača radova dobio ključeve stana i na taj način steći stanarsko pravo u smislu ZSO, zbog ratnih dejstava i zauzimanja stana od naoružanih lica. Stoga smatra pogrešnim stav redovnih sudova u vezi s odbijanjem tužbenog zahtjeva za utvrđenje da je ugovor o kupoprodaji predmetnog stana koji su zaključili tuženi Adnan i Amra Mušović sa drugotuženim Energoinvestom ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo, jer je pravosnažnim rješenjem drugotuženog predmetni stan dodijeljen njemu. Dakle, navodi da s obzirom da predmetni stan nije bio slobodan, prvotuženi Energopetrol nije mogao tim stanom raspolagati na način da stan dodijeli tuženom Adnanu Mušoviću. Također, ističe da predmetni stan prema odredbi člana 8. Evropske konvencije predstavlja njegov „dom“, sa kojim je uspostavio čvrstu vezu i ima namjeru da se u isti vrati, pa se s tim u vezi poziva na Odluku Ustavnog suda broj AP 2699/07 od 14. aprila 2010. godine, u kojoj je Ustavni sud usvojio stav da se „domom“ u smislu člana 8. Evropske konvencije može smatrati i stan u koji se uselilo neko lice na osnovu rješenja o dodjeli stana čak i ukoliko nije zaključilo ugovor o korištenju istog.

b) Odgovor na apelaciju

17. Vrhovni sud je naveo da ostaje kod razloga datih u odluci tog suda, jer smatra da je taj sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio relevantne odredbe ZSO, zbog čega apelantove navode smatra neosnovanim, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

18. Kantonalni sud smatra da su odluke koje apelant osporava rezultat njegovog nezadovoljstva ishodom predmetnog postupka. Također navodi da ne nalazi povredu prava na koje se apelant poziva u apelaciji zbog čega predlaže da se odbije kao neosnovana.

19. Općinski sud smatra apelantove navode neosnovanim, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

20. Stambeni fond, također, apelaciju apelanta smatra neosnovanom, iz razloga kako je to obrazloženo osporenim odlukama redovnih sudova.

21. Energopetrol, također, apelantove navode smatra neosnovanim iz razloga što po njegovom mišljenju u predmetnom postupku nisu povrijeđena prava na koja se apelant poziva u apelaciji.

22. Energoinvest apelantove navode smatra neosnovanim, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

23. Pravni zastupnik četvrtotuženog Adnana Mušovića (koji je u međuvremenu umro) i petotužene Amre Mušović, Zlatko Tirić, advokat iz Sarajeva, u odgovoru na apelaciju, navodi da su sudovi osporene odluke donijeli u skladu sa relevantnim odredbama zakona, te na osnovu pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, jer apelant na osnovu rješenja kojim mu je predmetni stan dodijeljen na korištenje nikad nije zaključio ugovor o korištenju stana, jer se u predmetni stan nije nikad uselio, niti je dobio ključeve od izvođača radova, niti od vlasnika stana. Također, smatra neosnovanim pozivanje apelanta na Odluku Ustavnog suda broj AP 2699/07, u smislu da mu je povrijeđeno pravo na dom, jer kako navodi, apelant ni na jedan način nije uspostavio čvrstu vezu sa predmetnim stanom kao svojim domom, naprotiv isključivo po njegovom zahtjevu prestaje mu radni odnos sa prvotuženim kao vlasnikom stana 14. juna 1993. godine, što smatra da dovoljno govori o nedostatku njegove namjere da predmetni stan koristi kao svoj dom, zbog čega predlaže da se apelacija apelanta odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

24. U Zakonu o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87, 36/89 i 2/93, „Službene novine Federacije BiH“ br. 11/98, 38/98 i 19/99) relevantna odredba glasi: Član 11. st. 1. i 2.

Stanarsko pravo građanin stječe danom zakonitog useljenja u stan.

Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana, zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta, ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom, koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan.

25. Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 37/01, 56/01, 15/02, 24/03 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 3. st. 1. i 2.

Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva, kao što je utvrđeno članom 6. ZOSO-a (u daljnjem tekstu: nosilac stanarskog prava), ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Lica koja su napustila svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

VI. Dopustivost

26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 118697 12 Rev od 11. juna 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 23. septembra 2013. godine, a apelacija je podnesena 22. oktobra 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

30. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da je došlo do kršenja člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

32. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

33. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje ništavosti ugovora, dakle na predmet građanskopravne prirode, pa je stoga član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv na taj postupak.

34. Apelant u suštini smatra da je pogrešan zaključak redovnih sudova da nije ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo ugovor o kupoprodaji predmetnog stana, koji je četvrtotuženi zaključio sa drugotuženim, jer je pravosnažnim rješenjem drugotuženog predmetni stan dodijeljen njemu, te jer ugovor o korištenju stana nije mogao zaključiti zbog ratnih dejstava. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti, Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

35. Imajući u vidu navedeno i dovodeći isto u kontekst činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrže jasne i konzistentne razloge zbog kojih je odbijen apelantov zahtjev za utvrđivanje ništavosti ugovora o kupoprodaji stana zaključenog između drugotuženog i četvrtotuženog. U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da su sudovi na sve tri instance jasno i argumentirano obrazložili da rješenje o dodjeli predmetnog stana apelantu ne proizvodi pravno dejstvo, da bi se apelant na osnovu navedenog rješenja koje nije nikad postalo pravosnažno smatrao zakonitim korisnikom predmetnog stana, iz kojeg bi proistekla prava apelanta kao nosioca stanarskog prava na navedenom stanu prema odredbi člana 11. stav 1. i 2. ZSO. Pri tome Ustavni sud zapaža da su svoj zaključak da apelant nije nikad otpočeo sa korištenjem predmetnog stana, redovni sudovi zasnovali na provedenim dokazima zaključivši, u vezi s apelantovim tvrdnjama, da navodno preuzimanje ključeva predmetnog stana od izvođača radova GP „Put“ početkom aprila 1992. godine ne predstavlja zakonski osnov za useljenje jer izvođač radova nema zakonska ovlaštenja predaje ključeva eventualnim nosiocima stanarskih prava. Osim toga, redovni sudovi su cijenili i apelantove tvrdnje da je 20. aprila 1992. godine u predmetni stan upala grupa naoružanih ljudi koja ga je istjerala iz stana, te su zaključili da su ovi apelantovi navodi u suprotnosti sa ostalim materijalnim dokazima budući da iz provedenih dokaza proizlazi da je primopredaja stanova u zgradi u kojoj se stan nalazi izvršena 9. jula 1997. godine, a upotrebna dozvola za navedenu zgradu je izdata 27. juna 1999. godine zbog čega sudovi nisu mogli prihvatiti apelantove navode da je ključeve stana preuzeo od izvođača radova, i iz čega proizlazi zaključak da apelant nije nikad ni počeo sa korištenjem predmetnog stana.

36. Prema tome, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost redovnih sudova kada su primjenom relevantnih odredbi ZSO i Zakona o prestanku primjene zaključili da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan jer nikada nije uselio u predmetni stan, niti je zaključio ugovor o korištenju predmetnog stana, te shodno tome ni u stavu sudova da je, budući da je predmetni stan bio slobodan od ljudi i stvari, prvotuženi kao njegov vlasnik mogao slobodno raspolagati takvim stanom.

37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i zadovoljavajuće razloge za svoje odlučenje, te da su na taj način ispoštovali garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zbog čega se apelantovi navodi o povredi ovog prava pokazuju neosnovanim.

Pravo na dom

38. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na dom garantirano članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije.

39. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

40. Član 8. Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

41. Imajući u vidu navedena razmatranja u vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje, te, kako apelant nije dokazao da je stekao svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, kao i da prema utvrđenju redovnih sudova nije dokazao da je uopće uselio u predmetni stan, Ustavni sud, također, smatra proizvoljnim apelantove navode da navedeni stan predstavlja njegov dom u smislu člana 8. Evropske konvencije, sa kojim je kako je naveo uspostavio čvrstu vezu i ima namjeru da se u isti vrati, kao i njegovo pozivanje na stav Ustavnog suda u Odluci broj AP 2699/07 od 14. aprila 2010. godine i broj U 102/03 od 14. oktobra 2004. godine, navodeći da je Ustavni sud u navedenim odlukama usvojio stav da se „domom“ u smislu člana 8. Evropske konvencije može smatrati i stan u koji se uselilo neko lice na osnovu rješenja o dodjeli stana, čak i ukoliko nije zaključilo ugovor o korištenju stana.

42. Imajući u vidi apelantove navode iz prethodne tačke, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je u predmetu broj AP 2699/07 (vidi Ustavni sud, između ostalih, Odluka o dopustivosti broj AP 2699/07 od 14. aprila 2010. godine, tač. 30–36 dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) razmatrao apelaciju koju je apelant iz tog predmeta, koji također nije bio nosilac stanarskog prava na spornom stanu, podnio protiv odluka donesenih u upravnom postupku kojim je odbijen zahtjev za povrat stana. U toj odluci Ustavni sud je zaključio da navedena okolnost nije sama po sebi dovoljna da se utvrdi da sporni stan nije dom istog u smislu značenja člana 8. Evropske konvencije, cijeneći da su sudovi u konkretnom slučaju trebali cijeniti apelantov stav i namjere prema spornom stanu nakon povratka u isti nakon ratnih dejstava, te u kontekstu prava izbjeglih i raseljenih lica da se vrate u svoje domove, kako je to predviđeno članom II/5. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 1. tačka 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma (tačka 34). Što se tiče pitanja da li se stan o kojem je riječ može smatrati apelantovim „domom“ u smislu člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud je u navedenoj odluci najprije ukazao da je apelant napustio stan zbog ratnog sukoba u Bosni i Hercegovini, te da se njegov povratak u predmetni stan treba razmotriti u kontekstu prava izbjeglih i raseljenih lica da se vrate u svoje domove. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na svoj već izraženi stav da je jedan od osnovnih ciljeva Općeg okvirnog sporazuma povratak ljudi u mjesto prebivališta koje su imali 1991. godine, te da faktičko stanje, zatečeno 30. aprila 1991. godine, treba biti polazna tačka sa koje će se razmatrati svi pravni sporovi koji proizađu nakon mjera koje preduzmu nadležni organi oba entiteta i organi Bosne i Hercegovine (u okviru svojih nadležnosti) s ciljem vraćanja imovine njihovim predratnim korisnicima (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. maja 2001. godine, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 33/01, tačka 20). Iako je u konkretnom slučaju apelant dobio na korištenje predmetni stan nakon 30. aprila 1991. godine, činjenica da je on stan počeo koristiti u skladu sa tada važećim zakonima i da stan nije stekao na način kojim bi ugrožavao prava drugih, ne utječe na primjenu relevantnih odredbi Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma na njegov slučaj (op. cit. U 102/03, tačka 31). Osim toga, Ustavni sud je u konkretnom predmetu našao da je postojala apelantova kontinuirana namjera da se vrati u svoj dom, počevši od dodjele stana na korištenje u junu 1988. godine, pa do podnošenja zahtjeva za povrat stana u oktobru 1998. godine, da sa svojom porodicom predmetni stan koristi kao svoj dom i opravdano očekivanje da na taj način riješi svoje stambeno pitanje, te što je budući da su nedostajala finansijska sredstva za dovršetak izgradnje, apelant, na poziv poslodavca, uplatio jednu trećinu vrijednosti predmetnog stana, a nakon što je dobio rješenje o dodjeli stana, apelant je započeo sa pripremama za korištenje stana (preuzimanje ključeva, lakiranje parketa i drugo), što su sve elementi koji su po ocjeni Ustavnog suda ukazivali na to da postoji apelantova čvrsta namjera i stav prema predmetnom stanu kao njegovom domu. Na osnovu navedenog Ustavni sud je u konkretnom predmetu zaključio da navedene okolnosti ukazuju na to da je apelant uspostavio jasnu i čvrstu vezu sa predmetnim stanom kao svojim domom, na osnovu čega je zaključio da se navedeni stan treba smatrati apelantovim domom u okviru značenja člana 8. Evropske konvencije.

43. Odgovarajući na pitanje da li se u smislu standarda Evropskog suda u okolnostima konkretnog slučaja predmetni stan može smatrati apelantovim domom, Ustavni sud, imajući u vidu činjenično utvrđenje i stavove iz Odluke Ustavnog suda broj AP 2699/07 od 14. aprila 2010. godine, te dovodeći isto u kontekst činjeničnog stanja konkretnog predmeta, nalazi da je neosnovano pozivanje apelanta na navedenu odluku Ustavnog suda. Ovo iz razloga što su sudovi u okolnostima konkretnog slučaja, za razliku od situacije razmatrane u citiranoj odluci, detaljno ispitali apelantove navode u vezi s tvrdnjama da mu je povrijeđeno pravo na dom garantirano članom 8. Evropske konvencije, te jasno i argumentirano obrazložili da apelant osim što je dobio rješenje o dodjeli predmetnog stana na korištenje, nije preduzeo niti jednu drugu radnju radi uspostavljanja čvrste veze i namjere da se vrati u predmetni stan kao svoj dom, te jer je na vlastiti zahtjev čak i raskinuo radni odnos sa prvoapelantom, što sve ukazuje na nedostatak njegove namjere da predmetni stan koristi kao svoj dom. Navedeno u bitnom razlikuje apelantovu situaciju od situacije koju je Ustavni sud razmatrao u citiranoj odluci budući da apelant, kako je to navedeno u presudi Vrhovnog suda, nije dokazao da predmetni stan predstavlja njegov dom, tj. „nije pokazao čvrstu namjeru i stav prema predmetnom stanu kao njegovom domu“.

44. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije neosnovani. Ostali navodi

45. U pogledu apelantovih navoda da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, Ustavni sud, također, primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminiran, ali da se iz apelacije može zaključiti da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na dom. Međutim, s obzirom da apelant nije ponudio odgovarajuće argumente, niti dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminiran u predmetnom postupku, te imajući u vidu da apelantova situacija nije identična kao ona koja je bila predmet razmatranja Ustavnog suda u Odluci broj AP 2699/07, u smislu da je apelant drugačije tretiran u identičnoj situaciji bez razumnog opravdanja, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na poštovanje doma, neosnovani.

VIII. Zaključak

46. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne i jasne razloge za svoja odlučenja, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

47. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer apelant nije dokazao da predmetni stan predstavlja njegov dom, budući da prema utvrđenju sudova u njega nije nikada uselio.

48. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana

14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na poštovanje doma jer ne postoji ništa što bi ukazalo na vjerovatnoću da je u predmetnom postupku apelant tretiran drugačije u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji.

49. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4329/13 (D. S.) | Sudska praksa | Aktio