Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-770/15 („Erolton Company“ d.o.o. Sarajevo)

Odluka donesena 15. 09. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Ništavost
  • Zakup
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-770/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 09. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine, u predmetu broj AP-770/15, rješavajući apelaciju „Erolton Company“ d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Erolton Company“ d.o.o. Sarajevo, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 018084 14 Rev od 28. novembra 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Erolton Company“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Esad Hrvačić, advokat iz Sarajeva, podnio je 19. februara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 018084 14 Rev od 28. novembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužiteljici (Općina Centar Sarajevo) isplati, na ime dospjele neplaćene zakupnine za određeni vremenski period, određeni novčani iznos, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, te je odbijen apelantov protivtužbeni zahtjev, kojim je tražio da se utvrdi da je ništav predmetni ugovor o zakupu poslovnog prostora, zaključen između apelanta i tužiteljice, kao i zahtjev da se obaveže tužiteljica da apelantu naknadi štetu na ime neosnovano obračunate zakupnine, na ime uloženih sredstava u predmetni poslovni prostor skupa sa zakonskim zateznim kamatama.

2. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je između apelanta i tužiteljice, osnovom Ugovora, zasnovan obligaciono-pravni odnos, u okviru kojeg je tužiteljica svoju ugovornu obavezu u cijelosti ispunila, a apelant je zakasnio sa dijelom svojih obaveza, što je svojim iskazom, potvrdio i zakonski zastupnika apelanta, navodeći na koji način je prestao da izvršava svoje obaveze prema tužiteljici, koji iskaz potvrđuju i materijalni dokazi u vidu: Ugovora, opomena pred tužbu, Nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, prema kojem je apelant tužiteljici uplatio određeni novčani iznos za zakupninu u određenom periodu, pa je prvostepeni sud izveo zaključak da apelant u spornom periodu nije izvršio svoju ugovornu obavezu, čime se tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu traženih zakupnina u spornom periodu pokazuje osnovanim. Također je utvrđeno, da apelant osnovanost protivtužbenog zahtjeva zasniva na činjeničnim tvrdnjama, da su tužiteljica i apelant zaključili Ugovor, osnovom kojeg je apelant u određenom periodu plaćao uredno mjesečnu zakupninu, ne znajući da Općina Centar Sarajevo nije mogla raspolagati kao zakupodavac sa tim poslovnim prostorom, pa je time apelantu pričinila materijalnu štetu u određenom iznosu, te da je zaključenjem Ugovora tužiteljica dovela apelanta u dobru vjeru da izvrši ogromna ulaganja u predmetni poslovni prostor, koja ulaganja su dovedena u pitanje, jer se sa tim ulaganjima sadašnji vlasnik predmetnog poslovnog prostora ne slaže i ove ne priznaje, čime je apelantu pričinjena materijalna šteta u visini vrijednosti izvedenih radova. Odlučujući o navedenom apelantovom protivtužbenom zahtjevu, polazeći od pravila materijalnog prava sadržanim u odredbama člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kojima je određeno da je ugovor ništav ako je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima, ako cilj povrijeđenog prava ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo, prvostepeni sud izvodi zaključak da se nisu ispunili zakonski uvjeti za ništavost predmetnog ugovora, jer isti ima sve bitne elemente i zaključen je u skladu sa pozitivnim zakonskim propisima, čime nije protivan propisima, niti suprotan razlozima morala, a apelant nije sudu dostavio dokaze na postojanje okolnosti iz kojih bi proizašla njegova ništavost, pa kako prvostepeni sud nije udovoljio protivtužbenom zahtjevu za utvrđenje ništavosti predmetnog ugovora, da se time pokazuje neosnovanim i protivtužbeni zahtjev u dijelu povrata uplaćenih sredstava zakupnine osnovom tog ugovora. Prvostepeni sud, prihvatajući istaknuti prigovor tužiteljice o zastarjelosti potraživanja, nije usvojio ni apelantov protivtužbeni zahtjev u dijelu potraživanja uloženih sredstava u poslovni prostor, jer je apelant ulaganja obavio 2002. godine, a svoj protivtužbeni zahtjev kod prvostepenog suda predao dana 17. februar 2009. godine, čime je zahtjev istakao po proteku trogodišnjeg rok zastarjelosti određenom članom 374. stav 1. ZOO-a. Odlučujući o apelantovoj žalbi na prvostepenu presudu, drugostepeni sud svojom presudom, prihvatajući činjenična utvrđenja prvostepenog suda, prihvata i njegov zaključak i odluku, uz izložene razloge prvostepenog suda, ne prihvata osnovanim apelantove žalbene navode, da apelant nije koristio predmetni poslovni prostor u spornom periodu, jer to ne proizlazi iz stanja spisa i provedenih dokaza, prema kojem proizlazi da je tužiteljica (u dva navrata) dostavila tuženom opomenu zbog neplaćanja zakupnine, te da mu je dostavila izjavu o odustanku od ugovora zbog neplaćanja zakupnine, a nakon toga sudu podnijela tužbu, kojom je tražila da sud donese odluku kojom će obavezati apelanta da preda predmetni poslovni prostor tužiteljici i isplati zaostalu zakupninu za sporni period. Apelantove žalbene navode da je zaključeni ugovor o zakupu ništav iz razloga što je apelant saznao da tužiteljica nije vlasnik predmetnog poslovnog prostora, drugostepeni sud nije prihvatio osnovanim, smatrajući da ne mogu uticali na drugačiju odluku suda, jer nije sporno da je apelant koristio predmetni poslovni prostor po osnovu zaključenog ugovora sa tužiteljicom i da isti nije platio zakupninu za sporni period, pa je isti dužan platiti tužiteljici, kao zakupodavcu, dosuđeni iznos. Drugostepeni sud, također, smatra neosnovanim apelantov žalbeni navod da je osnovan protutužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na ulaganja tuženog u predmetni poslovni prostor i da mu je tužiteljica dužna platiti određeni iznos na ime ulaganja, jer odredbom člana XI i člana XII predmetnog ugovora o zakupu je regulisano da zakupac nema pravo na poslovnim prostorijama, bez saglasnosti zakupodavca, da vrši bilo kakve građevinske radove i da zakupac prihvata da o svom trošku izvrši potrebne radove za namjensko opremanje bez prava naknade troškova niti prebijanja istih sa ugovorenom zakupninom.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-770/15 („Erolton Company“ d.o.o. Sarajevo) | Sudska praksa | Aktio