Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1597/15 („Konzum“ d.o.o. Sarajevo i D. D.)

Odluka donesena 15. 09. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1597/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 09. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine, u predmetu broj AP-1597/15, rješavajući apelacije „Konzum“ d.o.o. Sarajevo i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

„Konzum“ d.o.o. Sarajevo, protiv rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 I 016615 14 Gž od 9. februara 2015.

godine;

Dragan Davidović, protiv rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 I 176325 14 Gž od 24. marta 2016. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-1597/15 „Konzum“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 3. aprila 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 I 016615 14 Gž od 9. februara 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv rješenja Općinskog suda u Ljubuškom (u daljenjem tekstu: Općinski sud) broj 63 0 I 016615 13 I 2 od 6. oktobra 2014. godine, kojim je izvršni postupak obustavljen i ukinute sve provedene izvršne radnje. U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da je rješenjem o izvršenju određeno izvršenje u predmetnoj pravnoj stvari i to pljenidbom, procjenom i prodajom pokretnih stvari izvršenika (M. Č. vl. STR „IVANA SHOP“ Ljubuški), te je zaključkom od 16. jula 2013. godine naloženo sudskom izvršitelju da izvrši popis, pljenidbu i procjenu pokretnih stvari izvršenika. Nadalje, utvrđeno je da je sudski izvršitelj, postupajući po navednom zaključku, 2. avgusta 2013. godine zaplijenio rashladnu vitrinu, procjenjenu na određenu novčanu vrijednost i koja je činila pljenidbeni popis u smislu odredbe člana 120. Zakona o izvršnom postupku. Osim toga, konstatovano je da je zaključkom od 20. januara 2014. godine određena prva prodaja pokretnih stvari, te da je ročište za prvu prodaju proglašeno neuspjelim, iz razloga što na prodaju nije pristupio niko od potencijalnih kupaca, da bi na apelantov prijedlog bila zakazana druga prodaja pokretnina, na koju nije pristupio apelant, niti je bilo zainteresovanih kupaca. U vezi s tim, utvrđeno je da odredba člana 131. stav 5. Zakona o izvršnom postupku propisuje da će sud obustaviti postupak ako nijedna stranka ne predloži održavanje drugog javnog nadmetanja u propisanom roku ili ako se stvari ne uspiju prodati na drugom javnom nadmetanju. Dakle, zaključeno je da naprijed navedena zakonska odredba ne upućuje na drugu odredbu zakona, po kojoj bi se trebalo postupiti, prije nego li se donese rješenje o obustavi postupka. Neosnovano se apelant poziva na odredbu člana 63. Zakona o izvršnom postupku, iz razloga što izvršenje nije postalo nemoguće ili se iz drugih razloga nije moglo provesti da bi se obustavilo, već je obustavljeno zbog toga što stvari nisu prodate na drugom javnom nadmetanju.

2. AP-2659/16 Dragan Davidović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banja Luke, kojeg zastupa Miljkan Pucar, advokat iz Banja Luke, podnio je 21. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 I 176325 14 Gž od 24. marta 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 I 176325 13 I od 19. septembra 2014. godine kojim je usvojen prigovor trećih lica (N. V. i mldb. U. V.) izjavljen na rješenje o izvršenju Osnovnog suda od 28. marta 2014. godine, te je izvršenje na predloženom predmetu izvršenja – pokretne stvari, proglašeno nedopuštenim.

U toku postupka, utvrđeno je, pored ostalog, da je apelant, kao tražitelj izvršenja podnio prijedlog za izvršenje radi naplate novčanog potraživanja i to zapljenom, procjenom i prodajom pokretnih stvari izvršenika (S. V.), nakon čega je Osnovni sud donio rješenje o izvršenju, na koje rješenje izvršenik i treća lica izjavljuju prigovor. Nadalje, u obrazloženju osporene odluke se navodi da se treća lica mogu umiješati u postupak u kojem nisu stranke i da aktivno štite svoja prava i pravne interese, kao i da Zakon o izvršnom postupku polazi od pretpostavke da izvjesna stvar ili pravo koji su u konkretnom slučaju predmet izvršenja pripadaju izvršeniku, ali je istovremeno, pod uslovima određenim zakonom, ustanovljeno ovlaštenje u korist trećeg lica da tu pretpostavku osporava. Također je navedeno da prigovor trećeg lica mora biti potkrijepljen dokazima koji pravo trećeg lica uzdižu na stepen vjerovatnosti. U vezi s tim, utvrđeno je da su treća lica dokazala da su vlasnici – suvlasnici stana (pobliže opisan u obrazloženju osporene odluke) i stvari u tom stanu, jer su dostavili sudu Izvod iz knjige uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova. Isto tako, konstatovano je da odredba člana 52. stav 2. Zakona o izvršnom postupku propisuje da će izvršni sud o prigovoru trećeg lica odlučiti kada to oklnosti slučaja dopuštaju, a naročito ako podnosilac prigovora dokazuje opravdanost svoga prigovora, između ostalog i javnom ispravom. Obzirom da su treća lica dokazali opravdanost prigovora, naprijed navedenim Izvodom iz knjige uloženih ugovora, odnosno javnom ispravom, to je zaključeno da je izvršenje na pokretnim stvarima nedopušteno.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1597/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na djelotvoran pravni lijek), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1597/15 („Konzum“ d.o.o. Sarajevo i D. D.) | Sudska praksa | Aktio