Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4434/13 (D. I., A. A., M. Č., S. I., Z. I. i S. I.)
Odluka donesena 15. 09. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Vlasničko-pravni odnosi
- Građanski postupak
- Bračna stečevina
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 226, 384
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 57
Predmeti (1)
AP-4434/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 09. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj15. septembra 2016. godine, u predmetu broj AP-4434/13, rješavajući apelaciju Dževada Ibrulja i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dževada Ibrulja, Aide Arnautović, Mustafe Čulića, Seada Ibrulja, Zlatana Ibrulja i Samije Ibrulj podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 53 0 P 002831 12 Rev od 30. jula 2013.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dževad Ibrulj, Aida Arnautović, Mustafa Čulić, Sead Ibrulj, Zlatan Ibrulj i Samija Ibrulj (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupaju Azra Katić i Marinko Katić, advokati iz Čapljine, podnijeli su 28. oktobra 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 53 0 P 002831 12 Rev od 30. jula 2013. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 53 0 P 002831 01 P od 22. avgusta 2011. godine utvrđeno je da je A.T. (u daljnjem tekstu: tužitelj) stekao u toku bračne zajednice sa S.T. pravo vlasništva građenjem na nekretninama (na ½ stambene zgrade na sprat, zemljištu ispod zgrade i oko zgrade potrebno za redovitu upotrebu zgrade) u Počitelju, sve po nalazu i mišljenju vještaka građevinske struke i navodu i mišljenju vještaka građevinske struke i skici lica mjesta uz prethodno izvršeno cjepanje uvjetovano navedenim nalazima koja skica lica mjesta odnosno nalaz i mišljenje su sastavni dio te presude, te sa navedenim dijelom ne ulazi u ostavinsku masu iza S.T., što su apelanti kao tuženi dužni priznati i trpjeti. Dosljedno tome, ima se u zemljišnim knjigama umanjiti 1/3 suvlasništva sa imena S.T. i na tužitelja knjižiti u zemljišnim knjigama sa 1/6, što su apelanti dužni trpjeti, kao i u knjigama katastra ima se knjižiti na ovim nekretninama tužitelj sa ½ dijela, što su apelanti dužni trpjeti. Istom presudom apelanti su obavezani tužitelju naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 13.155,00 KM.
3. Naime, u predmetnom parničnom postupku radi utvrđenja, tužitelj je tražio da se utvrdi da je građenjem stekao pravo vlasništva na 1/2 nove sagrađene kuće koja je sagrađena u toku trajanja bračne zajednice, ističući da je on svojim sredstvima u iznosu od 160.000 tadašnjih Njemačkih maraka, koje je zaradio radeći dugi niz godina u Njemačkoj, zajedno sa sredstvima njegove supruge zajednički izgradio tu novu kuću sa karakteristikama označenim kao u dispozitivu presude. Na drugoj strani, apelanti osporavaju tužbeni zahtjev tužitelja, ističući da je sporna nova kuća sagrađena isključivo sredstvima punice tužitelja A.Č. (majke od S.T.), koja je bila poznata travarka na području bivše Jugoslavije, koja je pravila čuveni lijek protiv žutice i imala dnevno po 10-tak mušterija, a koja je umrla 1972. godine. Apelanti, također, osporavaju činjenicu istaknutu od strane tužitelja da je on imao ušteđevinu u iznos od oko 160.000 tadašnjih Njemačkih maraka.
4. Nakon provedenog dokaznog postupka, sud je utvrdio: da je tužitelj bio u braku sa S.T. od 1967. god do 1997. godine kada je brak prestao smrću S.T. sa kojom tužitelj u braku nije imao zajedničke djece; da su bračni supružnici nakon zaključenja braka naredne tri-četiri godine živjeli u staroj kući da bi tada započeli izgradnju nove kuće čija gradnja je dovršena 1973. godine; da je nakon smrti S.T. pokrenut ostavinski ostavinski postupak koji je prekinut i tužitelj upućen na parnicu; da su sporne nekretnine u naravi novoizgrađena kuća upisana u kč. 2582/1 i dio kč. 2582 na S.T. sa 1/3 dijela; da su u staroj kući živjeli porodica S.T. a da se tužitelj sa S.T.uselio u tu kuću ženidbom i u istoj živio zajedno sa S.T. i njenom majkom; da je zajedničkim radom tužitelja i prednika apelanata kao bračnih drugova izvršena izgradnja dijela objekta sa sjeverne i istočne strane objekta od temelja do krova; da je majka od S.T. umrla 1972. godine; da je tužitelj jedno vrijeme radio u Njemačkoj, a zatim u Remontu, Čapljina.
5. Na temelju navedenog činjeničnog utvrđenja, Općinski sud nalazi da su ispunjeni uslovi iz člana 24. i 25. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80-189; u daljnjem tekstu: ZOSPO), te da je tužitelj gradio na tuđem zemljištu, tj. na zemljištu svoje supruge novi objekat zbog čega mu pripada da se izdvoji iz ostavinske mase 1/2 suvlasništva koje je ona imala (a što predstavlja idealni dio od 1/6). Pri tome je Općinski sud pošao od činjenice da su S.T. i tužitelj kao bračni partneri zajednički gradili sporni objekat. S tim u vezi je Općinski sud konstatovao da apelanti nisu dokazali da se S.T (sve do svoje smrti-1997. godine) protivila gradnji i dogradnji, a niti je se njena majka prije svoje smrti protivila gradnji, slijedom je čega je, po ocjeni suda, jasno da je tužitelj za vrijeme trajanja bračne zajednice sa svojom suprugom gradio, odnosno vršio rekonstrukciju stare kuće i dogradnju novog dijela. Navode apelanata da tužitelj nije mogao zaraditi za devet godina 160.000,00 KM radeći u Njemačkoj, Općinski sud je ocijenio kao paušalne. Na drugoj strani je sud istakao da je teret dokazivanja, da je u rekonstrukciji-dogradnji sporne kuće sa većim dijelom učestvovala S.T., bio na strani apelanata, a oni nisu predložili nijedan dokaz kojim bi dokazali svoje tvrdnje, izuzev svjedoka M.Č. koji je u svome iskazu, tvrdeći da tužitelj „nije bio dobar u glavu“ vrijeđao tužitelja, te iz cijelog iskaza proizlazi da isti nije u dobrim odnosima sa tužiteljem i da je pristrasan. Cijeneći sve naprijed izloženo, sud je odlučio kao u dispozitivu presude.
6. Presudom Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 53 0 P 002831 11 Gž od 9. oktobra 2012. godine je odbijena kao neosnovana žalba apelanata i potvrđena prvostepena presuda Općinskog suda od 22. avgusta 2011. godine.
7. U obrazloženju drugostepene presude, Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud poklonio vjeru iskazima saslušanih svjedoka koje iskaze i drugostepeni sud ocjenjuje kao jasne, objektivne i nedvojbene, te na temelju istih i donosi (uz ostale provedene dokaze) odluku u predmetnom parničnom postupku. S obzirom da je predmetna kuća izgrađena za vrijeme trajanja bračne zajednice, te da je izgrađena zajedničkim sredstvima tužitelja i njegove umrle supruge, to je po ocjeni drugostepenog suda pravilno prvostepeni sud donio odluku primjenom odredbi čl. 24. i
25. ZOSPO, utvrdivši da je tužitelj građenjem stekao pravo vlasništva na navedenoj kući u procentu od 1/2. Imajući u vidu da je prvostepenom presudom potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, da je pravilno primijenjeno pravo, a da nisu počinjene niti bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostepeni sud pazi po službenoj dužnosti, odlučeno je kao u dispozitivu drugostepene odluke primjenom odredbi čl. 226. Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP).
8. Presudom Vrhovnog suda broj 53 0 P 002831 12 Rev od 30. jula 2013. godine je odbijena revizija apelanata izjavljena zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava protiv drugostepene presude Kantonalnog suda od 9. oktobra 2012. godine.
9. U obrazloženju revizione odluke, Vrhovni sud je naveo da su osnovani prigovori revizije apelanata koji se odnose na pogrešnu primjenu materijalnog prava, budući da su se nižestepeni sudovi prilikom odlučivanja o predmetnom tužbenom zahtjevu pozvali na odredbe čl. 24. i 25. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (preuzet Uredbom sa zakonskom snagom o preuzimanju i primjenjivanju saveznih zakona koji se u BiH primjenjuju kao republički zakoni) umjesto na Porodični zakon koji se, po ocjeni Vrhovnog suda, ima primijeniti u predmetnoj pravnoj stvari, ali da je odluka nižestepenih sudova u skladu sa pravilnom primjenom Porodičnog zakona (384. stav 1.). S tim u vezi je navedeno da, na temelju činjenice da je izgradnja nove kuće vršena u toku trajanja bračne zajednice tužitelja i prednika apelanata, imaju se primijeniti propisi koji regulišu imovinske odnose bračnih dugova, a to je Porodični zakon. Na temelju nesporne činjenice da se sporna nekretnina vodi na tužiteljevoj umrloj supruzi, tj. predniku apelanata, tužitelj je, po ocjeni revizionog suda, mogao samo tražiti utvrđivanje prava suvlasništva na bračnoj stečevini, a ne utvrđivanje sticanja prava vlasništva građenjem na tuđoj stvari.
10. Dalje je istaknuto da iz odredbe člana 24. ZOSPO proizlazi da je za originarno sticanje prava vlasništva građenjem na tuđem zemljištu potrebno utvrditi činjenice koje se odnose na izgradnju zgrade ili druge građevine, te da je izgradnja izvršena na zemljištu na kojem drugi ima pravo vlasništva, ali samo pod uvjetom ako graditelj nije znao niti je mogao znati da gradi na tuđem zemljištu, a vlasnik zemljišta je znao za izgradnju ali se nije odmah usprotivio. S obzirom na činjenično utvrđenje da je tužitelj ženidbom sa prednicom apelanata došao u njenu porodičnu kuću, da su bili u braku i u vrijeme rekonstrukcije i dogradnje, odnosno izgradnje nove kuće, proizlazi po ocjeni Vrhovnog suda pretpostavka da je tužitelj znao da je to kuća njegove supruge i njene porodice, pa kako u postupku nije dokazao da kao graditelj nije znao, ili nije mogao znati, da gradi na tuđem zemljištu, niti je dokazao činjenicu da je njegova supruga kao suvlasnik nekretnine znala da tužitelj gradi za sebe ali se tome nije protivila, pa stoga proizlazi da zahtjev tužitelja za utvrđenje sticanja prava vlasništva gradnjom na tuđem zemljištu nije osnovan jer nije dokazan.
11. Međutim, kako na primjenu materijalnog prava sudovi paze po službenoj dužnosti u toku cijelog postupka, pa kod utvrđene činjenice da je tužitelj sa prednicom apelanata u braku sticao bračnu stečevinu u vidu izgradnje nove kuće pored stare, Vrhovni sud je zaključio da je činjenica postojanja bračne stečevine utvrđena u konkretnom slučaju, slijedom čega je primjenom člana 251. stav 1. Porodičnog zakona kao i člana 252. stav 1. istog Zakona, revizijski sud ocijenio da su bračni partneri u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini, zbog čega je odluka drugostepenog suda pravilna iako nije pravilno primjenjeno materijalno pravo. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 248. ZPP.
12. Apelanti navode da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zbog načina na koji je Vrhovni sud primijenio materijalno i procesno pravo u predmetnoj pravnoj stvari radi utvrđenja. Naime, povredu navedenih prava apelanti vide u činjenici da je Vrhovni sud u konačno osporenoj odluci usvojio prigovor apelanata o pogrešnoj primjeni materijalnog prava pred nižestepenim sudovima, a nije naložio drugostepenom sudu da donese novu odluku već je u cjelosti ostavio na snazi prvostepenu presudu, koja je prema mišljenju apelanata u suprotnosti sa obrazloženjem revizione odluke. S tim u vezi su apelanti istakli da se ne može utvrditi da je nešto suprotno zakonu, a zatim na temelju takvog utvrđenja, kao što to egzistira u prvostepenoj presudi, umanjiti suvlasništvo kako je to traženo predmetnim tužbenim zahtjevom. S obzirom na navedeno, apelanti su predložili Ustavnom sudu da usvoji predmetnu apelaciju.
Relevantni propisi
13. Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80-189) u relevantnom dijelu glasi:
Član 24.
(1)Lice koje može biti nosilac prava svojine, a koje izgradi zgradu ili neku drugu građevinu (građevinski objekat) na zemljištu na koje drugi ima pravo svojine (graditelj), stiče pravo svojine i na zemljištu na kome je izgrađen građevinski objekat, kao i na zemljištu koje neophodno za redovnu upotrebu tog građevinskog objekta, ako nije znalo niti moglo znati da gradi na tuđem zemljištu, a vlasnik zemljišta je znao za gradnju i nije se odmah usprotivio.
[...] Član 25.
(1)Ako je graditelj znao da gradi na tuđem zemljištu ili ako to nije znao, a vlasnik se odmah usprotivio gradnji, vlasnik zemljišta može zahtijevati da mu pripadne pravo svojine na građevinski objekat ili da graditelj poruši građevinski objekat i vrati zemljište u prvobitno stanje ili da mu graditelj isplati prometnu cijenu zemljišta. (2)Izuzetno od odredbe stava 1. ovog člana, sud može odlučiti da se izgrađeni građevinski objekat ne poruši, ako njegovo rušenje, s obzirom na okolnosti slučaja, a posebno na vrijednost objekta, imovinske prilike vlasnika zemljišta i graditelja, ako i njihovo ponašanje u toku izgradnje, ne bi bilo opravdano.
(3)U slučajevima iz stava 1. ovog člana, vlasnik zemljišta ima pravo i na naknadu štete.
(4)Ako vlasnik zemljišta zahtijeva da mu pripadne pravo svojine na građevinski objekat, dužan je naknaditi graditelju vrijednost objekta u visini prosječne građevinske cijene objekta u mjestu gdje se nalazi, u vrijeme donošenja sudske odluke.
(5)Pravo izbora iz stava 1. ovog člana, vlasnik zemljišta može ostvariti u roku od tri godine od dana završetka izgradnje građevinskog objekta, a po proteku tog roka može zahtijevati isplatu prometne cijene zemljišta.
14. Porodični zakon („Službene novine FBiH“ broj 35/05) u relevantnom dijelu glasi: Član 251.
(1)Bračnu stečevinu čini imovina koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine.
Član 252.
(1)Bračni partneri su u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini ako nisu drukčije ugovorili.
Član 384.
(1)Postupak u predmetima u kojima do dana stupanja na snagu ovog Zakona ne bude donesena prvostepena odluka suda ili organa starateljstva završit će se prema odredbama ovog Zakona.
[...]
15. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 241.
(1)Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojemu se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.
Član 248.
Revizijski sud će presudom odbiti reviziju kao neosnovanu, ako utvrdi da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena.
Član 250.
(1) Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.
(2) Ako revizijski sud ustanovi da je zbog pogrešne primjene materijalnog prava ili zbog povrede pravila postupka činjenično stanje nepotpuno utvrđeno i da zbog toga nema uvjeta za preinaku pobijane presude, rješenjem će usvojiti reviziju, ukinuti u cijelosti ili djelimično presudu drugostepenog suda i predmet vratiti na ponovno su đenje istom ili drugom vijeću drugostepenog suda.
16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
17. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
18. Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose na način na koji je Vrhovni sud primijenio materijalno i procesno pravo u predmetnoj pravnoj stvari, radi utvrđenja. S tim u vezi Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
19. Razmatrajući apelacione navode, Ustavni sud zapaža da apelanti osporavaju način na koji je Vrhovni sud u osporenoj odluci primijenio materijalno i procesno pravo, utvrđujući pritom da je odluka drugostepenog suda, odnosno nižestepenih sudova pravilna iako su, u okolnostima konkretnog predmeta, ti sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, tj. ZOSPO (čl. 24. i 25.), umjesto relevantnih odredaba Porodičnog zakona (čl. 251. stav 1. i 252. stav 1.). S tim u vezi, Ustavni sud primijećuje da je Vrhovni sud takav svoj pravni stav obrazložio, prvenstveno, kroz ispunjavanje svoje obaveze paženja po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava u revizionom postupku (član 241. stav 1. ZPP) a u kontekstu utvrđene činjenice (na osnovu provedenog dokaznog postupka) da sporna imovina u konkretnom slučaju predstavlja bračnu stečevinu te da su bračni partneri (tužitelj i prednica apelanata) u jednakim dijelovima suvlasnici u istoj. Slijedom ovakvog utvrđenja, Vrhovni sud je zaključio da je odluka drugostepenog suda pravilna, budući da je i postupku pred nižestepenim sudovima zaključeno da se tužitelju ima priznati pravo suvlasništva na ½ sporne imovine (kuće). Suprotno navodima apelanta, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u pogledu načina na koji je Vrhovni sud primijenio i tumačio naprijed citirane odredbe Porodičnog zakona, niti stav Vrhovnog suda da se u konkretnom slučaju ima primijeniti navedeni Zakon, umjesto ZOSPO (kako su to učinili nižestepeni sudovi) sam po sebi upućuje na povredu apelantovih ustavnih prava. Ovo stoga jer se radi o trećem stepenu kontrole u kojem se odluka donosi na osnovu stanja spisa i činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova, pri čemu Vrhovni sud (u smislu člana 241. ZPP) po službenoj dužnosti pazi na primjenu materijalnog prava. S druge strane, u odnosu na apelantov navod da je Vrhovni sud trebao, zbog utvrđenja da je drugostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, vratiti tom sudu predmet i naložiti mu da donese novu odluku, Ustavni sud zapaža da je jedan od uslova za ukidanje drugostepene presude u cjelosti ili djelimično i vraćanje drugostepenom sudu na ponovno suđenje (član 250. stav 2. ZPP) taj da je zbog pogrešne primjene materijalnog prava nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Kako Vrhovni sud u revizionom postupku nije doveo u pitanje pravilnost i potpunost činjeničnog stanja utvrđenog pred nižestepenim sudovima, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim odluku Vrhovnog suda da reviziju apelanata odbije u smislu odredbe člana 248. ZPP.
20. Dakle, na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
21. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman