Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2674/16 (F. A. i R.H.)
Odluka donesena 15. 09. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prekršaj
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prekršajni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2674/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 09. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine, u predmetu broj AP-2674/16, rješavajući apelacije Feriza Adrovića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Feriz Adrović, protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Pr 240413 15 Pžp od 12. maja 2016. godine;
R. H., protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 483811 16 Pžp od 25. aprila 2016. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-2674/16 Feriz Adrović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Tuzle, podnio je 20. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Pr 240413 15 Pžp od 17. maja 2016. godine. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, odbijena je apelantova žalba i potvrđeno rješenje Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 Pr 240413 15 Pr 2 od 7. oktobra 2015. oktobra kojim je apelant oglašen odgovornim zbog prekršaja iz člana 235. stav 1. tačka 5., u vezi sa članom 51. stav 1. tačka 1. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini, pa mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 200,00 KM, zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom „B“ kategorije u trajanju od jednog mjeseca, te su mu određena dva kaznena boda. Također, apelant je obavezan platiti troškove prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od 70,00 KM. Nakon provedenog prekršajnog postupka, utvrđeno je, između ostalog, da je apelant 17. juna 2015. godine, upravljajući putničkim motornim vozilom marke „VW Touran“, prošao kroz raskrsnicu (pobliže opisana u izreci prvostepenog rješenja), koja je regulisana svjetlosnim saobraćajnim znacima, dok je na uređaju bilo upaljeno crveno svjetlo. Naprijed navedeno je utvrđeno na osnovu iskaza svjedoka, policijskih službenika A. P. i O. B., koji su se izjasnili o činjenicama na osnovu neposrednog opažanja i čiji iskazi su u cjelosti prihvaćeni iz razloga što su isti saglasni u pogledu načina kretanja apelantovog vozila i nisu imali nikakav razlog da neosnovano terete apelanta. Osim toga, osporenom odlukom je konstatovano da su paušalni apelantovi žalbeni prigovori kojim ističe da su od strane prvostepenog suda počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka. U vezi s tim, navedeno je da je odredbom člana 85. tačka 1. do 7. Zakona o prekršajima Federacije Bosne i Hercegovine propisano, odnosno tačno navedeno kada postoji bitna povreda odredaba prekršajnog postupka, pa je shodno tome zakjlučeno, na osnovu apelantovih prigovora i stanja u spisu, da ne postoje bitne povrede odredaba prekršajnog postupka.
2. AP-2710/16 R. H. (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 25. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 483811 16 Pžp od 25. aprila 2016. godine. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 483811 15 Pr od 22. januara 2016. godine kojim je apelant oglašen odgovornim zbog prekršaja iz člana 233. stav 1. tačka b., u vezi sa članom 234. stav 1. tačka a. i c. Zakona o tržištu vrijednosnih papira, te mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 600,00 KM. Pored toga, apelant je obavezan platiti troškove prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od 200,00 KM. Nakon provedenog prekršajnog postupka, apelant je oglašen odgovornim, iz razloga što je u periodu od 11. februara 2014. godine do 24. jula 2014. godine posrednim nadzorom Komisije za vrijednosne papire Federacije Bosne i Hercegovine utvrđeno da je davao prodajne naloge za prodaju dionica emitenta „Kvantum group“ d.d. Sarajevo, te tako dati nalozi i realizovane transakcije predstavljaju manipulaciju na tržištu i da je davao prodajne naloge na zabranjeni način prilikom obavljanja prometa povećavana je cijena vrijednosnog papira sa ciljem da se na taj način potaknu drugi investitori da kupuju taj vrijednosni papir, kao i da se stvori privid aktivnog prometa vrijednosnih papira i na taj način potaknu drugi investitori na kupovinu ili prodaju tog vrijednosnog papira. U vezi s tim, zaključeno je da navedene radnje predstavljaju manipulaciju na tržištu, te da je apelant bio svjestan vlastitog postupanja i da je htio izvršenje transakcija. Pored toga, na osnovu dokumentacije banke skrbnika „UniCredit Bank“ d.d. Mostar, utvrđeno je da se apelant nalazi iza zbirnog skrbničkog računa „UniCredit Bank“ d.d. Mostar, odnosno klijenta banke skrbnika „Bank Alpinum“ AG Vaduz, kao i da broj tiketa koji su vlasništvo apelanta odgovaraju broju tiketa koji su bili predmet trgovine, odnosno prodaje na berzi, te je shodno tome zaključeno da se ne mogu prihvatiti apelantovi navodi da on nije izdavao prodajne naloge, odnosno da nije izvršio manipulaciju na tržištu, iz razloga što iz provedenih dokaza proizilazi suprotno. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2674/16. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti se u predmetnim apelacijama pozivaju na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentiraju tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Osim toga, apelant Feriz Adrović se pozvao na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na ličnu slobodu i sigurnost, pravo na slobodu kretanja i prebivalište), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman