Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2973/16 (M.B.)
Odluka donesena 15. 09. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2973/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 09. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine, u predmetu broj AP-2973/16, rješavajući apelaciju M. B., na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio M. B., protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 161313 14 Gž od 27. aprila 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. M. B. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Vladimir Kovačević, advokat iz Banje Luke, podnio je 12. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 161313 14 Gž od 27. aprila 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužitelju (J. S.) isplati, na ime duga po osnovu zajma iz 2008. i 2009. godine, određene novčane iznose.
2. U svom obrazloženju, između ostalog, Okružni sud navodi da kod nesporne činjenice da su parnične stranke bile u poslovnim odnosima, te posuđivali jedan drugom novac bez pisanih priznanica, Okružni sud stoji na stanovištu da je tužilac dokazao postojanje apelantovog duga i njegovu visinu, obzirom da je apelant u odgovoru na tužbu kao i tokom cijelog postupka tvrdio da je izmirio sva dugovanja prema tužiocu. Dalje se navodi, da u smislu odredbe člana 144. Zakona o parničnom postupku, svjedoci se izjašnjavaju o događajima i činjenicama o kojima imaju neposredna saznanja, da iz sadržaja izjava svjedoka koji su saslušani pred prvostepenim sudom, a nakon toga i pred Okružnim sudom proizlazi da su oba svjedoka posuđivala novac tužiocu na njegovu molbu, da je ovaj novac tužilac davao apelantu radi održavanja poslovne saradnje. Također se navodi, da iz sadržaja apelantove izjave proizlazi da je bio upoznat sa činjenicom da mu tužilac daje novac na zajam koji on pozajmljuje od trećih lica, ali da mu je pozajmljeni novac uredno vraćao, bez pismene priznanice, jer je imao u njega veliko povjerenje, te da je apelant odustao od saslušanja svjedoka N. P. zbog porodičnih problema koje je imao svjedok i da nema dokaza za svoje tvrdnje izuzev svoje izjave. Analizom i ocjenom provedenih dokaza po ocjeni Okružnog suda prvostepeni sud je pravilno stekao uvjerenje o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužioca, a koji zaključak je izveo iz iskaza saslušanih svjedoka, čije su izjave saglasne sa iskazom tužioca, a kojem iskazom je suprotstavljen apelantov iskaz. Okružni sud zaključuje, da imajući u vidu da je tužilac pružio dokaze (saslušanje svjedoka), kojima se stvorilo uvjerenje u istinitost njegovih navoda, a ovo kod okolnosti da nije sporno da su parnične stranke bile u prijateljskim i poslovnim odnosima dugi niz godina, da je posao na taj način funkcionisao, da su imali povjerenja jedan u drugog, da je pozajmljivanje novca bilo bez priznanica, da je apelant bio upoznat da tužilac pozajmljuje novac od trećih lica i daje njemu, a da apelant nije dokazao da je tužiocu vratio sav pozajmljeni novac, jer njegova izjava nije potkrepljena nijednim izvedenim dokazom, pa stoga apelant snosi rizik nedokazanosti svojih navoda, a time i osnovanosti tužbenog zahtjeva tužioca.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih prava (nediskriminacija itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman