Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-455/15 (S. M. i drugi)
Odluka donesena 15. 09. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-455/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 09. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine, u predmetu broj AP-455/15, rješavajući apelacije Seada Mulaomerovića i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Sead Mulaomerović, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 28 0 Rs 000581 13 Rev od 13. novembra 2014. godine;
Nedžad Ćosović, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 018118 15 Gž od 20. aprila 2016. godine;
Asim Mešanović, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 33 0 Rs 020891 15 Rev od 5. aprila 2016.
godine;
Sejfo Brčaninović, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 33 0 Rs 020938 15 Rev od 5. aprila 2016.
godine;
Rodoljub Milovanović, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 098264 13 Rev od 29.
decembra 2015. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-455/15 Sead Mulaomerović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Srebrenika, kojeg zastupa Sminka Smajlović, advokatica iz Tuzle, podnio je 29. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 28 0 Rs 000581 13 REV od 13. novembra 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužiteljici B.G. (u daljnjem tekstu: tužiteljica) na ime neisplaćenih plata za određene vremenske periode isplati određeni novčani iznos, te da na ime neuplaćenih obaveznih doprinosa za PIO za predmetne vremenske periode uplati određeni novčani iznos. S druge strane odbijen je protivtužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da on kao sadašnji vlasnik Ugostiteljske radnje buregdžinica i caffe slastičarna «Sloboda» Srebrenik nije pravni sljednik ranijeg vlasnika ove ugostiteljske radnje, odnosno svoga oca S.M., pa da se dosljedno tome utvrdi da tužiteljica nije bila u radnom odnosu na neodređeno vrijeme kod apelanta, te da je bila u radnom odnosu na određeno vrijeme i to u periodu od 1. marta 2004. do 1. februara 2006. godine, a prema ugovorima o radu koje su zaključile parnične stranke, kao i da se taj radni odnos ne može vezivati za radni odnos u kojem je bila kod ranijeg vlasnika - oca apelanta. U toku postupka je utvrđeno da sadržaj predmetnog protivtužbenog zahtjeva upućuje na zaključak da apelant protivtužbenim zahtjevom traži utvrđenje činjenica koje su raspravljene u postupku koji je prethodio donošenju presude Kantonalnog suda u Tuzli od 13. maja 2010. godine kojom je poništeno kao nezakonito rješenje apelanta od 15. februara 2006. godine i kojim je tužiteljici prestao radni odnos kod apelanta sa danom 1. februara 2006. godine pa je apelantu naloženo da tužiteljicu vrati na posao. Obzirom na iznijeto, utvrđeno je da u ponovljenom postupku nisu bili ispunjeni uslovi iz člana 74. stav 1. Zakona o parničnom postupku za podnošenje protivtužbe jer sadržaj protivtužbenog zahtjeva nema karakter prethodnog pitanja. Shodno tome, sud je odlučio kao u izreci presude.
2. AP-2678/16 Nedžad Ćosović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Emir Hasić, advokat iz Sarajeva, podnio je 23. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 018118 15 Gž od 20. aprila 2016. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom žalba apelanta je odbijena i potvrđena je prvostepena presuda kojom je odbijen njegov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se ponište rješenja tužene BiH, Ministarstvo vanjskih poslova BiH (u daljnjem tekstu: tužena) od 5. decembra i 12. novembra 2014. godine, te da se obaveže tužena da donese rješenje o pravu na dječiji dodatak za apelanta po osnovu rada u Ambasadi BiH u Hagu u visini od 50% od njegove plate počev od 1. septembra 2014. godine i da na ime istog, za period od 1. septembra 2014. godine do 1. aprila 2015. godine isplati apelantu određeni novčani iznos. U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da imajući u vidu da su u relevantnoj odredbi Uputstva za primjenu Pravilnika o platama i dodacima i naknadama osoblja u diplomtsko-konzularnim predstavništvima BiH decidno propisani uslovi pod kojima će se odobriti pravo na dječiji dodatak, to je sasvim jasno da apelant nije iste ispunio, s obzirom da nije dostavio neophodne dokaze predviđene navedenim pravilnikom i Uputstvom tužene (apelant nije dostavio dokaz da su njegove kćerke akreditovane u Holandiji kao zemlji prijema). Također, utvrđeno je da kako obje kćerke apelanta posjeduju holandsko državljanstvo, što je ustanovljeno prilikom uvida u prevode fotokopija holandskih ličnih karata, one kao takve ne mogu biti notifikovane u zemlji prijema kao članovi porodice apelanta. Najzad, utvrđeno je da se na osnovu relevantnih odredaba Zakona o upravi i Zakona o radu u institucijama BiH može zaključiti da je pomenuto Uputstvo u potpunosti doneseno u skladu sa zakonom, s obzirom da ga je donio nadležni organ. Shodno navedenom, sud je odlučio kao u izreci presude.
3. AP-2720/16 Asim Mešanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Zlatan Bektić, advokat iz Živinica, podnio je 24. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 33 0 Rs 020891 15 Rev od 5. aprila 2016. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužena Općina Živinice (u daljnjem tekstu: tužena) obaveže da mu na ime manje obračunate i isplaćene plate, regresa i toplog obroka za određene vremenske periode isplati određene novčane iznose. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da apelant pogrešno smatra da ukoliko su redovni sudovi zauzeli mišljenje da se ne može primijeniti osnovica po Zaključku Vlade FBiH, da su trebali dosuditi razliku utvrđenu po odredbama Pravilnika o plaćama i drugim ličnim primanjima službenika i namještenika u službama za upravu tužene od 19. decembra 2013. godine, odnosno Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH iz 2005. godine. Naime, utvrđeno je da budući da donošenjem Zakona o namještenicima u organima državne službe u FBiH, čijom odredbom člana 79. je određeno da danom njegovog stupanja prestaje da važi Zakon o radnim odnosima i platama službenika organa uprave u FBiH iz 1998. godine, time, stupanjem na snagu Zakona o namještenicima u organima državne službe u FBiH prestaje da važi i navedeni Pravilnik o platama, od kojeg dana apelant na istome ne može zasnivati svoja prava. Također, konstatovano je da slijedom činjeničnog utvrđenja redovnih sudova da je apelantu tužena u spornom periodu prema odredbama pomenutog Općeg kolektivnog ugovora isplatila više na ime plate i naknade plate ukupno 4.249,23 KM, neosnovanim se čine daljnje tvrdnje apelanta kojima iskazuje da mu je prema odredbama navedenog Općeg kolektivnog ugovora tužena uskratila isplatu na ime plaće za određene vremenske periode u određenim novčanim iznosima.
4. AP-2721/16 Sejfo Brčaninović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Zlatan Bektić, advokat iz Živinica, podnio je 24. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 33 0 Rs 020938 15 Rev od 5. aprila 2016. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužena Općina Živinice (u daljnjem tekstu: tužena) obaveže da mu na ime manje obračunate i isplaćene plate, regresa i toplog obroka za određene vremenske periode isplati određene novčane iznose. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da apelant pogrešno smatra da ukoliko su redovni sudovi zauzeli mišljenje da se ne može primijeniti osnovica po Zaključku Vlade FBiH, da su trebali dosuditi razliku utvrđenu po odredbama Pravilnika o plaćama i drugim ličnim primanjima službenika i namještenika u službama za upravu tužene od 19. decembra 2013. godine, odnosno Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH iz 2005. godine. Naime, utvrđeno je da budući da donošenjem Zakona o namještenicima u organima državne službe u FBiH, čijom odredbom člana 79. je određeno da danom njegovog stupanja prestaje da važi Zakon o radnim odnosima i platama službenika organa uprave u FBiH iz 1998. godine, time, stupanjem na snagu Zakona o namještenicima u organima državne službe u FBiH prestaje da važi i navedeni Pravilnik o platama, od kojeg dana apelant na istome ne može zasnivati svoja prava. Također, konstatovano je da slijedom činjeničnog utvrđenja redovnih sudova da je apelantu tužena u spornom periodu prema odredbama pomenutog Općeg kolektivnog ugovora isplatila više na ime plate i naknade plate ukupno 4.331,31 KM, neosnovanim se čine daljnje tvrdnje apelanta kojima iskazuje da mu je prema odredbama navedenog Općeg kolektivnog ugovora tužena uskratila isplatu na ime plaće za određene vremenske periode u određenim novčanim iznosima.
5. AP-2918/16 Rodoljub Milovanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupa Tatjana Stojaković, advokatica iz Doboja, podnio je 7. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 098264 13 Rev od 29. decembra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da mu je nezakonito otkazan ugovor o radu od 1. januara 2007. godine, rješenjima tužene „Raiffeisen Bank“ d.d. BiH (u daljnjem tekstu: tužena) od 27. decembra 2007. godine i 22. januara 2008. godine, pa da se ta rješenja ponište i tuženoj naloži da ga vrati na rad i rasporedi na poslove koje je obavljao prije otkaza ugovora o radu ili na druge poslove koji odgovaraju njegovim stručnim i radnim sposobnostima, te da mu isplati naknadu na ime izgubljene plate i drugih primanja, za određeni vremenski period u određenim novčanim iznosima. U toku postupka je, u suštini, utvrđeno da se apelant nije protivio disciplinskoj mjeri izrečenoj u prvom stepenu, pa, kada mu je na kraju poslovne godine, po evaluaciji poslovnih rezultata filijale tužene u Doboju, čiji je bio direktor, izrečena disciplinska mjera iz člana 11. tačka 5. Pravilnika o radu koji se odnosi na disciplinsku i materijalnu odgovornost tužene od oktobra 2003. godine davanjem otkaza ugovora o radu, bez prava na otpremninu, na taj način je tužena postupila u skladu sa članom 17. stav 2. Ugovora o radu, jer je prethodno utvrđeno da on nije ispunjavao obaveze iz tog Ugovora, kao i iz Ugovora o učinku, koji je njegov sastavni dio, čime mu ne pripada pravo na otpremninu. Osim toga, utvrđeno je da s obzirom da vijeće zaposlenika odnosno sindikat kod tužene nije formiran, kako propisuje član 12. navedenog Pravilnika, sud je našao da tužena nije povrijedila procesne odredbe propuštanjem konsultiranja sindikata, tim prije što ni Zakonom o radu takva obaveza nije propisana.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-455/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman