Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2993/16 (S. D.)

Odluka donesena 15. 09. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2993/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 09. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine, u predmetu broj AP-2993/16, rješavajući apelaciju Steve Dotlića, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Stevo Dotlić, protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 72 0 P 031923 15 Gž od 18. aprila 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Stevo Dotlić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Gradiške, kojeg zastupa Branko Gudalo, advokat iz Banje Luke, podnio je 13. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 P 031923 15 Gž od 18. aprila 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužiocu (B. G.) isplati po osnovu štete određeni novčani iznos.

2. U svom obrazloženju, između ostalog, Okružni sud navodi da u konkretnom slučaju, pravni osnov za svoj tužbeni zahtjev tužilac nalazi u kupoprodaji stvari sa pravnim nedostatkom za koji odgovara prodavač na temelju člana 508. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), da bi postojala odgovornost prodavca za pravne nedostatke (zaštita od evikcije), potrebno je da se uznemiravanje zasniva na nekom pravu trećeg lica, da je taj pravni nedostatak postojao prije nego što je kupac stekao stvar, da je kupac savjestan i da je obavijestio prodavca o pravnom nedostatku, te da se savjesnost kupca cijeni prema činjenici da li je on prilikom zaključenja ugovora znao za pravni nedostatak ili ne, pa ako je znao za to, nema pravo na zaštitu i naknadu štete, ali ako je prodavcu već dao naknadu za stvar sa nedostatkom (isplatio cijenu), ima pravo na povraćaj, jer bi se u protivnom prodavač obogatio bez osnova (član 510. stav 4. ZOO). Dalje se navodi, da iz činjeničnog stanja utvrđenog u prvostepenom postupku proizlazi da je tužilac predmetno vozilo kupio od apelanta krajem 2010. godine i da je isto oduzeto njegovom ocu dana 29. februara 2012. godine, na graničnom prelazu Bajakovo potvrdom o privremenom oduzimanju predmeta Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Hrvatske, a potom je Općinsko državno odvjetništvo u Vinkovcima donijelo rješenje o oduzimanju navedenog vozila i naložila vraćanje vlasniku Osiguravajućem društvu Allianz Zagreb, te da je tužilac tužene (prvotuženi : D. K. i drugotuženi: apelant) obavijestio da mu je vozilo oduzeto ali mu nisu naknadili štetu do pokretanja predmetne parnice. Okružni sud konstatuje da je apelant odgovoran zbog pravnih nedostataka (obaveza zaštite od evikcije), jer je dužnost apelanta, kao prodavca, bila da osigura tužiocu - kupcu kao sticaocu puno i od trećih osoba neometano korištenje prava koje je ugovorom na njega prenio. Okružni sud također ističe da je obaveza zaštite od evikcije dejstvo teretnog ugovora, pa su bez značaja navodi apelantove žalbe da on nije odgovoran za štetu tužiocu u smislu odredbe člana 508. stav 1. ZOO jer nije dokazao nesavjesnost tužioca kao kupca. Naime, kako je u konkretnom slučaju, predmetno vozilo oduzeto od tužioca, ugovor o kupoprodaji vozila se u smislu člana 510. stav 1. raskida po samom zakonu i tužilac na temelju člana 510. stav 3. ZOO ima pravo na naknadu pretrpljene štete. Prema ocjeni Okružnog suda, a suprotno navodima apelantove žalbe, prvostepena presuda je rezultat pravilne ocjene dokaza koje su parnične stranke izvele i kojim su utvrđene činjenice relevantne za odluku u ovoj pravnoj stvari i rezultat je pravilne primjene materijalnog prava, te smatra da obrazloženje prvostepene presude sadrži razloge o odlučnim činjenicama na kojima je odluka zasnovana, u skladu sa izvedenim dokazima, pa apelantove žalbene tvrdnje da je povrijeđena odredba člana 8. Zakona o parničnom postupku i člana 191. stav 4. istog zakona, ne mogu se prihvatiti.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2993/16 (S. D.) | Sudska praksa | Aktio