Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4970/13 (D. J.)
Odluka donesena 15. 09. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Pretpostavka nevinosti
- Minimalna prava optuženog -obavještenje o prirodi i vrsti optužbe
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- In dubio pro reo
- Krivični postupak
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4970/13
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 09. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4970/13, rješavajući apelaciju Dragana Jovanića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Dragana Jovanića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 008052 13 Kž 10 od 17. septembra 2013. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 K 008052 12 K od 1.
februara 2013. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Dragan Jovanić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kog zastupa Milica Cvijanović, advokat iz Banjaluke, podnio je 4. decembra 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 008052 13 Kž 10 od 17. septembra 2013. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 008052 12 K od 1. februara 2013. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog tužilaštva Banjaluka (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 21. jula 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Tužilaštvo je dostavilo odgovor na apelaciju 28. jula 2016. godine. Vrhovni sud i Okružni sud u ostavljenom roku nisu dostavili odgovor na apelaciju.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. U postupku koji je pokrenut optužnicom Tužilaštva od 27. decembra 2011. godine protiv apelanta i još deset optuženih, Okružni sud je donio Presudu broj 11 0 K 008052 12 K od 1. februara 2013. godine, ispravljena Rješenjem Okružnog suda broj 11 0 K 008052 12 K od 12. aprila 2013. godine, kojom je apelant proglašen krivim da je na način i u vrijeme opisano u izreci presude počinio krivično djelo neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 224 stav 2 u vezi sa stavom 1 Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) pa je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci. Na osnovu člana 99 st. 1 i 3 u vezi sa članom 96 st. 2 tač. a) i e) i 3 Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS), apelant je obavezan da naknadi troškove krivičnog postupka u iznosu od 50,00 KM, te nagradu i nužne izdatke postavljenog branioca po službenoj dužnosti.
6. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je na glavnom pretresu od 14. januara 2013. godine okružni tužilac izmijenio činjenični opis optužbe, a da su pravni opis i pravna kvalifikacija optužbe ostali neizmijenjeni. Zatim je navedeno da su po naredbama Okružnog suda izvršeni pretresi osumnjičenih lica i onih lica koja su kupovala opojnu drogu, te prostorija i vozila, o čemu su sačinjeni zapisnici sa fotodokumentacijom. Dalje je navedeno da je, prema priloženim zapisnicima o pretresu stana, drugih prostorija, vozila i lica, vidljivo da su pretresi izvršeni po naredbama sudije za prethodni postupak, da su zapisnici o izvršenim pretresima sačinjeni u skladu sa odredbama ZKPRS, a takođe, sva lica i optuženi kod kojih je vršen pretres su svojim potpisom potvrdili da su pretresu prisustvovali i da niti jedan od optuženih kod kojih je vršen pretres nije imao primjedbi na način vršenja pretresa. Navedeno je da su po naredbama suda prema apelantu i drugim optuženim provedene posebne istražne radnje nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija, na osnovu člana 234 stav 2 tačka a) ZKP, pa su pred sudom preslušani transkripti razgovora optuženih u kojima su zabilježeni međusobni razgovori optuženih, kao i razgovori optuženih sa licima kojima su prodavali opojnu drogu. Prema ocjeni suda, navedene istražne radnje su provedene po naredbama sudije za prethodni postupak, tako da je pet CD medija sa originalnim tonskim zapisima i snimljenim razgovorima i SMS porukama, zabilježenih tokom provođenja posebnih istražnih radnji, zakonito pribavljen dokaz nasuprot navodima branilaca optuženih.
7. Okružni sud je dalje naveo da je pri donošenju i provođenju ovih naredbi u potpunosti ispoštovana procedura određena zakonom na osnovu koje se određuje ova posebna istražna radnja. S tim u vezi je utvrđeno da je u svakom konkretnom predmetu naredba o određivanju posebne istražne radnje nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija (mobilnih telefona) u odnosu na optužene obuhvaćene tim naredbama donesena u skladu s odredbom člana 236 stav 1 ZKPRS. Naredbe su donesene na obrazloženi prijedlog tužioca koji je sadržavao podatke o licima i brojevima telefona, uključujući i N. N. lica protiv kojih se preduzimaju te radnje.
8. Okružni sud je obrazlažući presudu naveo da su u postupku provedeni dokazi preslušavanjem audiozapisa i telefonskih razgovora optuženih, tj. transkripti snimljenih razgovora i zabilježenih SMS poruka u označenom periodu. Analizom sadržaja navedenih razgovora sud je utvrdio povezanost apelanta i ostalih optuženih, njihovo poznanstvo i saradnju i dogovore u vezi s nabavljanjem, držanjem, prenošenjem, pakiranjem i prodajom opojne droge. Ocjenom svih preslušanih razgovora u vezi s drugim izvedenim dokazima utvrđeno je da navedeni razgovori potkrepljuju druge dokaze koji se odnose na uloge i radnje pojedinih optuženih, kao i činjenicu da su optuženi vodili računa o tome da u ovim razgovorima ne otkrivaju potpune detalje, već da korišćenjem pojedinih termina, skraćenica, nedovršenih rečenica prikriju pravu sadržinu razgovora. U vezi s radnjama koje je u konkretnom slučaju poduzeo apelant, Okružni sud je istakao da je proveo dokaz saslušanjem svjedoka i utvrdio da je M. B. kupovao od apelanta opojnu drogu kokain u više navrata (u obrazloženju presude su navedeni tačni datumi obavljene kupovine) kao i da je prodavao drugim, u vrijeme donošenja presude, nepoznatim licima, da je drogu kokain preuzimao od optuženog D. D. i dalje je prodavao, pri čemu je komunikacija bila svedena na najmanju moguću mjeru, kako ne bi bili otkriveni. Okružni sud je dovođenjem u vezu sadržaj i smisao preslušanih transkripta sa drugim izvedenim dokazima, između ostalog iskazima svjedoka, materijalnim dokazima, izvršenim vještačenjem, bez imalo sumnje zaključio da su optuženi, među kojima i apelant, radi prodaje kupovali, neovlašćeno prodavali i držali supstance koje su proglašene za opojne droge, da su opojnu drogu prodavali drugim licima, uživaocima opojne droge, u cilju sticanja finansijske dobiti, čime su se stekla bitna obilježja krivičnog djela neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 224 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZRS.
9. Vrhovni sud je odlučujući o apelantovoj žalbi i ostalih suoptuženih, donio Presudu broj 11 0 K 008052 13 Kž 10 od 17. septembra 2013. godine kojom je žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
10. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da je apelantovom žalbom ukazano na bitne povrede odredaba krivičnog postupka i da apelant u suštini prvostepenu presudu osporava zbog povrede prava na odbranu, nezakonitosti u pribavljanju dokaza, prekoračenja optužbe, nerazumljivosti izreke i razloga koji su navedeni u obrazloženju presude, kao i nedostatku razloga o odlučnim činjenicama. U okviru činjenične osnove, prvostepena presuda je osporena u ocjeni izvedenih dokaza, pravilnosti utvrđenja odlučnih činjenica, što je dovelo do povrede KZRS pa i u dijelu koji se odnosu na pravnu kvalifikaciju djela.
11. U vezi s naprijed navedenim žalbenim osnovama, Vrhovni sud je prije svega analizirao prigovore koji se tiču prava na odbranu. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da nije povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu izmjenom optužnice na glavnom pretresu, nakon okončanja dokaznog postupka. Obrazlažući neosnovanost ovog žalbenog prigovora, Vrhovni sud je naveo odredbu člana 290 ZKPRS kojom je propisano da tužilac, ukoliko ocijeni da izvedeni dokazi ukazuju na izmjenu činjeničnog stanja iznesenog u optužnici, može na glavnom pretresu izmijeniti optužnicu. Ukazano je da se glavni pretres završava nakon davanja završnih riječi, kada sudija, odnosno predsjednik vijeća objavljuje da je glavni pretres završen, u smislu odredbe člana 292 stav 3 ZKPRS. Imajući u vidu da je tužilac izmijenio optužnicu na glavnom pretresu prije davanja završne riječi, a predsjednik prvostepenog vijeća odgodio glavni pretres, i strankama, optuženim (apelantu) i njihovim braniocima dao mogućnost da nakon izmjene optužnice pripreme odbranu i predlože dokaze, prema mišljenju Vrhovnog suda, suprotno žalbenim tvrdnjama, nije došlo do povrede prava na odbranu apelanta i ostalih optuženih.
12. Vrhovni sud, takođe, smatra neosnovanom žalbenu tvrdnju kojom je apelant ukazao da mu je pravo na odbranu povrijeđeno zbog nemogućnosti da se prilikom prvog saslušanja u svojstvu osumnjičenog izjasni o svim činjenicama i dokazima koji ga terete. U kontekstu navedenog istaknuto je da žalbe branilaca ne osporavaju činjenicu da su optuženi prilikom prvog ispitivanja u svojstvu osumnjičenih obaviješteni o djelu za koje se terete i o osnovama sumnje protiv njih. Međutim, činjenica što neki od njih prilikom prvog ispitivanja u svojstvu osumnjičenih nisu obaviješteni o svim činjenicama i dokazima koje ih terete, nikako ne znači da je povrijeđeno njihovo pravo na odbranu, kako to u svojim žalbama tvrde branioci optuženih. U odnosu na ove apelantove tvrdnje, Vrhovni sud je naveo da apelant pogrešno interpretira odredbu člana 6 stav 2 ZKPRS, jer stav 2 navedenog člana, za razliku od stava 1, ne spominje prvo ispitivanje osumnjičenog, pa obavještenja navedena u stavu 2 koja se moraju dati osumnjičenom, odnosno optuženom, treba da se posmatraju u kontekstu cijelog prvostepenog postupka do donošenja presude. U konkretnom slučaju je nesporno da su svi optuženi o svim činjenicama i dokazima koji ih terete upoznati tokom glavnog pretresa. Nakon izvođenja svih dokaza, između ostalog i onih na koje se u svojim žalbama pozivaju branioci optuženih, svim optuženim među kojima je i apelant, omogućeno je da se izjasne o svim činjenicama i dokazima, zbog čega prema mišljenju Vrhovnog suda, nije povrijeđeno njihovo pravo na odbranu.
13. Dalje, Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim apelantove žalbene prigovore kojima je ukazano na nezakonitost dokaza prilikom pribavljanja i provođenja posebnih istražnih radnji nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija iz odredbe člana 226 stav 2 tačka a) ZKPRS, (sada 234 stav 2 tačka a) ZKPRS), u vezi s povredama krivičnog postupka iz člana 311 stav 1 tačka z) ZKPRS, s tvrdnjom da su naredbe o provođenju posebnih istražnih radnji donesene prije naredbe o sprovođenju istrage. S tim u vezi, Vrhovni sud je u odnosu na zakonitost dokaza pribavljenih na taj način, dakle posebnim istražnim radnjama (nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija), naveo da je naredba koju je donio sudija za prethodni postupak, u skladu sa odredbom člana 228 stav 1 ZKPRS, sada 236 stav 2 tačka a) ZKPRS, i da naredba u formalnom smislu mora da sadrži, između ostalih elemenata, i „podatke o licu“ protiv koga se ta radnja preduzima, a ne „lične podatke“ u smislu navođenja potpunog identiteta tog lica. Prema tome, suprotno navodima žalbe, naredba o provođenju posebnih istražnih radnji (kao i naredba o provođenju istrage) može da se odredi i protiv N. N. lica sa navođenjem pretplatničkih brojeva mobilnih telefona (ili ostalih elemenata, IMEI telefonskog aparata, broj SIM kartice), a u konkretnom slučaju sve naredbe su jasne i obrazložene.
14. Takođe, prema mišljenju Vrhovnog suda, sve naredbe o određivanju, produžavanju ili proširenju posebnih istražnih radnji nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija donesene su na obrazložen prijedlog tužioca, te sadrže podatke o licima protiv kojih se preduzimaju, osnove sumnje za krivično djelo za koje se, prema KZ, može izreći kazna zatvora najmanje tri godine ili teža kazna, razloge za njihovo preduzimanje, bitne okolnosti koje zahtijevaju preduzimanje radnje, navođenje radnje koja se zahtijeva i način njenog izvođenja, obim i trajanje radnje. U vezi s tim je u pogledu apelantovih žalbenih navoda istaknuto da niti jedna zakonska odredba ne uslovljava da se posebne istražne radnje mogu odrediti samo ako je donesena naredba o provođenju istrage. Takođe, suprotno navodima iz žalbe, sudija za prethodni postupak ima funkcionalnu nadležnost za postupanje i prije donošenja naredbe o provođenju istrage, budući da ima zakonsko ovlašćenje da postupa i pri radnji pretresanja stana, prostorija i lica (donosi naredbu za pretresanje i dr.) za koju, isto tako, nije preduslov da je donesena naredba o provođenju istrage.
15. Vrhovni sud je, imajući u vidu sve navedeno, a naročito da su se posebne istražne radnje prema optuženima provodile na osnovu naredbe sudije za prethodni postupak, da nisu u suprotnosti sa izdatim naredbama, zaključio da su podaci i dokazi koji su pribavljeni na osnovu tih posebnih istražnih radnji, suprotno žalbenim tvrdnjama, zakoniti dokazi na kojima se može zasnivati sudska presuda. Isti zaključak je izveden i u pogledu žalbenog prigovora kojim je apelant ukazao na nezakonitost dokaza prilikom privremenog oduzimanja predmeta od svjedoka M. B. uz obrazloženje da je oduzimanje predmeta od ovog svjedoka izvršeno u skladu sa odredbom člana 130 stav 1 ZKPRS bez naredbe sudije za prethodni postupak, ali uz konstataciju da je svjedok dobrovoljno predao predmete. U smislu citirane odredbe, u takvoj situaciji, tužilac nije ni trebao da sudiji za prethodni postupak podnosi zahtjev za naknadno odobrenje oduzimanja premeta.
16. Vrhovni sud je, takođe, suprotno žalbenim tvrdnjama, ocijenio da izreka prvostepene presude nije nerazumljiva, niti protivrječna sama sebi, kao ni njenim razlozima, te da obrazloženje presude sadrži razloge u pogledu svih odlučnih činjenica sa aspekta postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti apelanta i ostalih optuženih, kao i činjenica odlučnih za pravilnu primjenu KZRS. Stoga je zaključeno da su neprihvatljive žalbene tvrdnje da je prvostepena presuda zahvaćena bitnom povredom odredaba krivičnog postupka iz člana 311 stav 1 tačka k) ZKPRS.
17. Što se tiče činjeničnog utvrđenja pobijane presude, Vrhovni sud je naveo da su, suprotno žalbenim prigovorima, činjenična utvrđenja iz prvostepene presude potpuna i pravilna, da su zasnovana na brojnim dokazima izvedenim na glavnom pretresu koji su izneseni u obrazloženju prvostepene presude i ocijenjeni na način kako to propisuje odredba člana 295 stav 2 ZKPRS. Takvim pristupom u ocjeni izvedenih dokaza izveden je i konačan, a prema ocjeni Vrhovnog suda pravilan zaključak, da je apelant počinio krivično djelo neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga. Pobijana presuda je naime iznijela sadržaj iskaza svih svjedoka optužbe, a zatim je sve te iskaze pravilno cijenila dajući o tome detaljno i valjano obrazloženje. Takođe, Vrhovni sud je dao odgovor na apelantove žalbene navode koji se tiču iskaza svjedoka M. Š. jer se prvostepena presuda ne zasniva na iskazu ovog svjedoka iz istrage, već na iskazu datom na glavnom pretresu koji je pravilno ocijenjen, dovođenjem u vezu sa sadržajem telefonskih komunikacija i svih ostalih izvedenih dokaza, kako onih koje je predložila optužba, tako i onih koji su izvedeni na prijedlog odbrane.
18. Prema tome, nasuprot apelantovim žalbenim tvrdnjama kojima se osporava pravilnost zaključka prvostepenog suda o postojanju kvalifikovanog oblika predmetnog krivičnog djela, prema mišljenju Vrhovnog suda, za takvo utvrđenje prvostepeni sud je dao dovoljno uporišta u izvedenim dokazima. Navedeno je da su radnje izvršenja osnovnog oblika krivičnog djela neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 224 stav 1 KZRS alternativno određene i da postoje u situaciji kada se neovlašćeno proizvodi, prerađuje i prodaje, ili nudi na prodaju, ili radi prodaje kupuje, drži ili prenosi, ili posreduje u prodaji ili kupovini, ili se na drugi način neovlašćeno stavljaju u promet supstance ili preparati koji su proglašeni za opojne droge. Za postojanje jednog od kvalifikovanih oblika predmetnog krivičnog djela (koji su u stavu 2 člana 224 KZRS, takođe, alternativno određeni) zakonska definicija kao kvalifikatornu okolnost inkriminacije zahtijeva da je djelo izvršilo više lica, što podrazumijeva učešće najmanje dvaju lica u izvršenju osnovnog oblika djela. U konkretnom slučaju, iz činjeničnog opisa djela sadržanog u prvom stavu izreke pobijane presude, apelant i ostali optuženi su nabavljali i prodavali opojnu drogu trećim licima – uživaocima droge. Dakle, činjenični opis radnji iz prvog stava izreke presude sadrži sve elemente kvalifikovanog oblika krivičnog djela iz člana 224 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZRS, jer je u postupku nesumnjivo utvrđeno da je prilikom izvršenja krivičnog djela učestvovalo više lica, među kojima i apelant, koji su zajednički djelovali. Odlučna činjenica koja distancira kvalifikovani od osnovnog oblika ovog djela jeste svijest i volja o zajedničkom djelovanju više lica, što je nesumnjivo utvrđeno, pa je za postojanje teže kvalifikacije bez značaja pojedinačni oblik participacije tih lica u njihovom zajedničkom djelovanju. Stoga su neosnovanim ocijenjene žalbene tvrdnje usmjerene na pogrešnu pravnu kvalifikaciju djela i primjenu krivičnog zakona. Vrhovni sud je potvrdio pravilnost i obrazloženje svih odlučnih činjenica utvrđenih u prvostepenom postupku.
19. Stoga je, prema mišljenju Vrhovnog suda, u konkretnom slučaju činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno te je pravilno primijenjen KZRS kada su apelantove radnje koje su činjenično opisane u stavu I izreke presude, kvalifikovane kao krivično djelo neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 224 stav 2 u vezi sa stavom 1
KZRS.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
20. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2 i 3 a) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
21. U okviru prava na pravično suđenje, apelant ukazuje na proizvoljnu ocjenu dokaza, pogrešno utvrđeno činjenično stanje, proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, kao i povredu principa kontradiktornosti. U vezi s tim, apelant je prije svega ukazao na pogrešnu pravnu kvalifikaciju krivičnog djela za koje je osuđen, dovodeći u vezu obilježje krivičnog djela sa radnjama (pojedinačnim) koje su mu stavljene na teret. Smatra da mu je kvalifikovani oblik krivičnog djela iz člana 224 KZRS pogrešno stavljen na teret, jer su navedenom odredbom jasno propisane radnje izvršenja krivičnog djela neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga, a za kvalifikovani oblik je neophodno učešće više lica u istoj radnji izvršenja djela. S tim u vezi, naveo je da je prema činjeničnom opisu iz optužnice „angažovan“ radi prodaje i posredovanja droge, a takva radnja po njegovom mišljenju ni u kom slučaju ne može predstavljati kvalifikovani oblik krivičnog djela. Osim toga, u vezi s pogrešnom primjenom materijalnog prava u vezi pravne kvalifikacije djela za koje je osuđen, apelant je ukazao na nedostatak obrazloženja u pogledu utvrđenja da je prilikom izvršenja krivičnog djela učestvovalo više lica i da su o tome imali svijest i volju. Osim naprijed navedenog, apelant smatra da je u konkretnom postupku povrijeđeno načelo kontradiktornosti jer prilikom prvog saslušanja nije bio upoznat sa svim relevantnim činjenicama, dakle ni o osnovanoj sumnji, iz čega proizlazi da je krivični postupak pokrenut, a da nije ni znao šta mu se stavlja na teret.
b) Odgovor na apelaciju
22. Tužilaštvo smatra da je pravna kvalifikacija krivičnog djela za koje je apelantu izrečena kazna pravilna i da je stoga apelacija neosnovana, pa je predloženo da se kao takva odbije.
V. Relevantni propisi
23. Krivični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik RS“, br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10, 1/12 i 67/13) u relevantnom dijelu glasi:
Neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga Član 224. st. 1. i 2.
(1) Ko neovlašćeno proizvodi, prerađuje, prodaje ili nudi na prodaju, ili ko radi prodaje kupuje, drži ili prenosi, ili ko posreduje u prodaji ili kupovini ili na drugi način neovlašćeno stavlja u promet supstance ili preparate koji su proglašeni za opojne droge, kazniće se zatvorom od tri do deset godina.
(2) Ako je djelo iz stava 1. ovog člana izvršeno od strane više lica ili je učinilac ovog djela organizovao mrežu preprodavaca ili posrednika, ili je za izvršenje djela iskoristio dijete ili maloljetno lice, učinilac će se kazniti zatvorom od pet do petnaest godina.
24. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“, broj 53/12) u relevantnom dijelu glasi:
Prava osumnjičenog, odnosno optuženog Član 6.
(1) Osumnjičeni već na prvom ispitivanju mora biti obaviješten o djelu za koje se tereti i o osnovama sumnje protiv njega i da svaki njegov iskaz može biti korišćen kao dokaz u daljem toku postupka.
(2)Osumnjičenom, odnosno optuženom se mora omogućiti da se izjasni o svim činjenicama i dokazima koji ga terete i da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist.
(3)Osumnjičeni, odnosno optuženi nije dužan da iznese svoju odbranu niti da odgovara na postavljena pitanja.
Jednakost u postupanju Član 14.
(1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži iste mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.
(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su da sa jednakom pažnjom ispituju i utvrđuju činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, ali i one koje mu idu u korist.
Slobodna ocjena dokaza Član 15.
Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Naredba o sprovođenju istrage Član 224. st. 1. i 2.
(1)Tužilac naređuje sprovođenje istrage ako postoje osnovi sumnje da je izvršeno krivično djelo.
(2)O sprovođenju istrage donosi se naredba koja sadrži: podatke o osumnjičenom ukoliko je poznat, opis djela iz kojeg proizlaze zakonska obilježja krivičnog djela, zakonski naziv krivičnog djela s navođenjem odredbe krivičnog zakona, okolnosti koje potvrđuju osnove sumnje da je izvršeno krivično djelo i postojeće dokaze. U naredbi će tužilac navesti koje okolnosti treba istražiti i koje istražne radnje treba preduzeti.
Vrste posebnih istražnih radnji i uslovi za njihovu primjenu Član 234. st. 1. i 2. tačka a) (1) Protiv lica za koje postoje osnovi sumnje da je samo ili zajedno sa drugim licima učestvovalo ili učestvuje u izvršenju krivičnog djela iz člana 235. ovog zakona mogu se odrediti posebne istražne radnje, ako se na drugi način ne mogu pribaviti dokazi ili bi njihovo pribavljanje bilo povezano sa nesrazmjernim teškoćama.
(2)Istražne radnje iz stava 1. ovog člana su:
a) nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija,… Krivična djela za koja se mogu odrediti posebne istražne radnje Član 235.
Radnje iz člana 234. stav 2. ovog zakona mogu se odrediti za krivična djela: [...]
g) za koja se prema Krivičnom zakonu može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.
Nadležnost za određivanje i trajanje istražnih radnji Član 236. stav 1.
(1) Istražne radnje iz člana 234. stav 2. ovog zakona određuje naredbom sudija za prethodni postupak, na obrazloženi prijedlog tužioca, koji sadrži: podatke o licu protiv koga se radnja preduzima, osnove sumnje iz člana 234. st. 1. ili 3. ovog zakona, razloge za njeno preduzimanje i ostale bitne okolnosti koje zahtijevaju preduzimanje radnji, navođenje radnje koja se zahtijeva i način njenog izvođenja, obim i trajanje radnje. Naredba sadrži iste podatke kao i prijedlog tužioca, kao i utvrđivanje trajanja naređene radnje.
Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 295.
(1)Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2)Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.
VI. Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 K 008052 13 Kž 10 od 17. septembra 2013. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 9. oktobra 2013. godine, a apelacija je podnesena 4. decembra 2013. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
29. Apelant smatra da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2 i 3a) Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
30. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
[…]
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
Član 6 st. 1, 2 i 3 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže krivim u skladu sa zakonom.
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
a) da bez odlaganja, podrobno i na jeziku koji razumije bude obaviješten o prirodi i razlozima optužbe protiv njega; […]
31. Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te, stoga, apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je predmetni postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe.
32. Apelant smatra da su redovni sudovi pogrešno ocijenili izvedene dokaze, te u vezi s tim proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili procesno i materijalno pravo, te da za svoja odlučenja nisu dali valjana obrazloženja, što je za posljedicu imalo kršenje njegovog prava na pravično suđenje. Osim toga, apelant kršenje ovog prava dovodi u vezu sa izmjenom optužnice i pravnom kvalifikacijom djela, te principom kontradiktornosti.
33. U vezi s tim, Ustavni sud prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
34. Nadalje, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78; i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05). Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 295 stav 2 ZKP). Pri tome, prema članu 15 ZKP, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu i izvođenju zaključka o dokazanosti određene činjenice.
35. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud smatra da u predmetnom krivičnom postupku sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza nije izostala. Naime, prvostepeni sud je u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenju zaključka da je apelant, zajedno sa ostalim optuženim, počinio predmetno krivično djelo za koje je oglašen krivim. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje odluke detaljno i jasno obrazložio na kojim dokazima je zasnovao svoju odluku, koje je, pri tome, na potpuno jasan i zadovoljavajući način interpretirao u obrazloženju svoje odluke, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Osim toga, prema mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi su u obrazloženju osporenih presuda dali zadovoljavajuće razloge povodom preduzetih posebnih istražnih radnji nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija protiv apelanta. U navedenom obrazloženju redovnih sudova Ustavni sud ne može uočiti bilo kakvu proizvoljnost u primjeni relevantnih odredaba ZKPRS koje propisuju proceduru za preduzimanje navedenih radnji, zbog čega se apelantovi navodi vezani za zakonitost dokaza, koje je isticao u toku postupka pokazuju u cijelosti neosnovanim. U vezi s tim Ustavni sud nadalje zapaža da je prvostepeni sud sadržaj i smisao transkripta snimljenih telefonskih razgovora optuženih, među kojima je i apelant, doveo u vezu sa drugim izvedenim dokazima, i to sa iskazima svjedoka i materijalnim dokazima, te na osnovu cjelokupno provedenog dokaznog postupka zaključio da su se u apelantovim radnjama stekla obilježja krivičnog djela neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 224 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZRS. Dakle, prvostepeni sud je u svojoj presudi u odnosu na apelanta u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenju zaključka o njegovoj krivičnoj odgovornosti. Ovakve zaključke prvostepenog suda u cijelosti je potvrdio i drugostepeni sud, dajući pri tome detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje u pogledu pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava.
36. Apelant u usku vezu s naprijed navedenim, dakle utvrđenim činjeničnim stanjem, dovodi izmjenu optužnice i pogrešnu pravnu kvalifikaciju krivičnog djela za koje je osuđen, dovođenjem u vezu obilježje krivičnog djela sa radnjama koje su njemu stavljene na teret (angažovanje radi prodaje i posredovanja), smatrajući pri tom da mu kvalifikovani oblik krivičnog djela nikako nije mogao biti stavljen na teret. Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku tužilac na glavnom pretresu izmijenio činjenični opis optužnice, dok su pravni opis i pravna kvalifikacija optužbe ostali isti. Iz prvostepene presude proizlazi da je tužilac izmijenio optužnicu na glavnom pretresu prije davanja završne riječi, te da je predsjednik prvostepenog vijeća odgodio glavni pretres dajući strankama i njihovim braniocima, pa dakle i apelantu mogućnost da predlože svoje dokaze i da se pripreme za odbranu. Iz navedenog se može zaključiti da je apelantu data mogućnost da, nakon izmjene optužnice, pripremi svoju odbranu, te da bude upoznat sa svim činjenicama i dokazima koji su provedeni u predmetnom postupku, kao i da komentira navode i dokaze koje je podnijela tužilačka strana. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je ovaj apelacioni navod bio predmet razmatranja u žalbenom postupku pred Vrhovnim sudom, koji je cijeneći ove žalbene prigovore s aspekta prava na odbranu, potvrdio pravilnost prvostepene presude pozivajući se na razloge i obrazloženje iz te presude. Osim toga, Vrhovni sud je u okviru prava na odbranu razmatrao apelantove žalbene tvrdnje kojima se osporava pravilnost zaključka prvostepenog suda o postojanju kvalifikovanog oblika predmetnog krivičnog djela. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da su radnje izvršenja osnovnog oblika krivičnog djela neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 224 stav 1 KZRS alternativno određene i da postoje u situaciji kada se neovlašćeno proizvodi, prerađuje i prodaje, ili nudi na prodaju, ili radi prodaje kupuje, drži ili prenosi, ili posreduje u prodaji ili kupovini, ili se na drugi način neovlašćeno stavljaju u promet supstance ili preparati koji su proglašeni za opojne droge. Za postojanje jednog od kvalifikovanih oblika predmetnog krivičnog djela (koji su u stavu 2 člana 224 KZRS, takođe, alternativno određeni) zakonska definicija kao kvalifikatornu okolnost inkriminacije zahtijeva da je djelo izvršilo više lica, što podrazumijeva učešće najmanje dvaju lica u izvršenju osnovnog oblika djela. U konkretnom slučaju, Vrhovni sud je zaključio da iz činjeničnog opisa djela (radnji koje su navedene u prvom stavu izreke prvostepene presude) proizlazi da sadrži sve elemente kvalifikovanog oblika krivičnog djela iz člana 224 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZRS, da je u postupku nesumnjivo utvrđeno da je u izvršenju krivičnog djela učestvovalo više lica, među kojima i apelant, da su sva ta lica zajednički djelovala, da je odlučna činjenica koja distancira kvalifikovani od osnovnog oblika ovog djela, svijest i volja o zajedničkom djelovanju više lica, pa je za postojanje teže kvalifikacije bez značaja pojedinačni oblik učešća tih lica u njihovom zajedničkom djelovanju. Iz navedenog se po ocjeni Ustavnog suda ne može zaključiti proizvoljnost u primjeni materijalnog prava isticanjem da „angažovanje“ radi prodaje opojne droge ne podliježe krivičnopravnoj odgovornosti.
37. Osim navedenog, Ustavni sud je iz osporenih presuda i dostavljene dokumentacije ocijenio da je u predmetnom krivičnom postupku data razumna mogućnost i optužbi i odbrani da iznesu svoju dokaznu građu. U toku cijelog postupka apelant je imao branioca, te mogućnost da svoje argumente suprotstavi argumentima optužbe. Dakle, ne može se zaključiti da je apelant na bilo koji način doveden u neravnopravan položaj u odnosu na tužilačku stranu, kao ni da je u konkretnom slučaju došlo do povrede principa kontradiktornosti. Naposljetku, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom donošenja svojih odluka primijenili relevantne zakonske odredbe, a osporene sudske presude navode sve potrebne razloge na kojima su zasnovane.
38. Dakle, prema mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi su u obrazloženjima svojih presuda dali jasne i precizne razloge za svoje stavove, tako da procjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanta. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da navodima o pogrešnoj ocjeni dokaza i, u vezi s tim, pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju nije dovedeno u pitanje poštovanje garancija iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi u tom dijelu potpuno neosnovani.
39. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da navedena odredba propisuje da će svako ko je optužen za krivično djelo biti smatran nevinim dok se njegova krivica ne dokaže u skladu sa zakonom, odnosno pravosnažnom presudom. Takođe, sumnju u pogledu činjenica koje čine obilježja krivičnog djela sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog. Prema praksi Evropskog suda, presumpcija nevinosti znači da optuženi nema obavezu da se brani, mada ima pravo na odbranu, nije dužan dokazivati svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu, ni u njegovu nevinost. Dakle, kada sumnja, sud mora da primijeni princip in dubio pro reo, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6 Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, Serija A broj 146, stav 77). Ovi osnovni principi su ustanovljeni i razrađeni u odredbama ZKPRS koji je primijenjen u konkretnom slučaju i podrazumijeva obavezu suda da u obrazloženju presude ocijeni svaki dokaz pojedinačno, da ih dovede u međusobnu vezu i izvrši ocjenu dokaza u njihovoj ukupnosti, izvodeći zaključak o dokazanosti ili nedokazanosti neke činjenice. Dovodeći navedeno u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Okružni sud, kako je potvrđeno i presudom Vrhovnog suda, za svaki izvedeni dokaz dao jasno i iscrpno obrazloženje, te sve dokaze doveo u međusobnu vezu, zbog čega ocjena dokaza u konkretnom slučaju ni na koji način ne ostavlja utisak proizvoljnosti ili nelogičnosti, pri čemu niti jedna činjenica u pogledu apelantove odgovornosti nije ostala nerazjašnjena. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi o povredi prava iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije.
40. U odnosu na apelantove navode o povredi prava iz člana 6 stav 3 tačka a) Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da navedena odredba optuženom obezbjeđuje pravo da bude informisan o razlozima optužbe, to jest o radnjama i djelu za koja se tvrdi da je počinio i na kojima se zasniva optužba, kao i o zakonskom osnovu tog djela (vidi Evropski sud, Pelissier i Sassi protiv Francuske, broj 254444/94, stav 51, EKLJP 1999-II). Područje primjene člana 6 stav 3a) Evropske konvencije mora se naročito procijeniti u svjetlu opšteg prava na pravičnu raspravu, koja se garantuje stavom 1 člana 6 Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Colozza protiv Italije, 12. februar 1985. godine, Serija A broj 89, str. 14, stav 26). Evropski sud smatra da u krivičnim predmetima pružanje potpune i detaljne informacije optuženom koja se tiče optužbi protiv njega i, sljedstveno tome, pravnog osnova koji sud može da ima u vidu, predstavlja osnovni preduslov kojim se obezbjeđuje pravičan sudski postupak. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud u konkretnom slučaju ne može zaključiti da apelant nije blagovremeno upoznat sa pravnim osnovom optužbe koja je protiv njega podignuta. Takođe, Ustavni sud zapaža da je apelantu bilo omogućeno da se izjasni na izmijenjenu optužnicu, te da mu je u tom smislu prvostepeni sud dao mogućnost da predloži dokaze i pripremi svoju odbranu. Dakle, iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je u predmetnom postupku apelantu bilo omogućeno da se izjasni o svim činjenicama i dokazima koji su provedeni na glavnom pretresu. Stoga, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju garancija iz odredbe člana 6 stav 3 tačka a) Evropske konvencije, takođe, neosnovani.
41. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama redovnih sudova nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2 i 3 tačka a) Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
42. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2 i 3 tačka a) Evropske konvencije kada su redovni sudovi u krivičnom postupku koji je vođen protiv apelanta utvrdili sve relevantne činjenice na način što su brižljivo ocijenili svaki dokaz posebno, u međusobnom odnosu i sve dokaze zajedno iz kojih je nesumnjivo proistekao zaključak o apelantovoj krivičnopravnoj odgovornosti, kao i da nisu povrijeđene garancije u pogledu presumpcije nevinosti, te kada je apelantu omogućeno da pod istim uslovima kao i tužilaštvo učestvuje u postupku, kao i da su mu bile omogućene proceduralne garancije iz člana 6 stav 3 tačka a) Evropske konvencije.
43. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
44. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman