Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5145/13 (B. H.)
Odluka donesena 15. 09. 2016.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Povrat u prijašnje stanje (restitutio in integrum)
- Ništavost
- Obligaciono- pravni odnosi
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Nekretnina
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5145/13
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 09. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5145/13, rješavajući apelaciju Bahrudina Helaća, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Bahrudina Helaća podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 94 0 P 001094 11 Rev od 24. oktobra 2013. godine i Presude Okružnog suda u Trebinju broj 94 0 P 001094 10 Gž od 20. septembra 2011.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Bahrudin Helać (u daljnjem tekstu: apelant) iz Goražda, kojeg zastupa Almin Dautbegović, advokat iz Zenice, podnio je 16. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 94 0 P 001094 11 Rev od 24. oktobra 2013. godine i Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 94 0 P 001094 10 Gž od 20. septembra 2011. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Božice Tanović (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zatraženo je 21. juna 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 26. januara 2016. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Osnovnog suda u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 94 0 001094 09 P od 2. jula 2010. godine odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila da se poništi ugovor o kupoprodaji zaključen između tužiteljice i apelanta 19. decembra 2007. godine, kojim je tužiteljica prodala apelantu nekretnine upisane kod Osnovnog suda u Foči, zk. uložak broj 61 k.o. Čajniče, te da se ima smatrati kao da ugovor nije ni zaključen, kao i da se apelant obaveže da trpi da se briše upis ove kupoprodaje u zemljišnim knjigama uz obavezu da tužiteljici naknadi troškove spora. Tužiteljica je obavezana da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 6.040,06 KM.
6. Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da su apelant i tužiteljica zaključili Ugovor o kupoprodaji 19. decembra 2007. godine, ovjeren pred prvostepenim sudom pod brojem 094-0-Ov- 07-000 960, u kojem je predmet prodaje nekretnina upisana u zk. ulošku broj 61 k.o. Čajniče, i to k.č. broj 243, zgrada-hotel zvana Hotel Čajniče, površine 676 m2, i k.č. broj 243, dvorište zvano Hotel Čajniče, površine 746 m2. Proizlazi da je tužiteljica platila porez na promet nekretnina po navedenom ugovoru, izjavila žalbu protiv odluke o visini poreza, te da je ugovor proveden u zemljišnim knjigama, kao i da je apelantu predala u posjed sporne nekretnine. Također je utvrđeno da je tužiteljica hotel, koji je predmet spornog ugovora, prethodno kupila u izvršnom postupku kod prvostepenog suda za 170.000,00 KM, a prodala ga apelantu za 200.000,00 KM.
7. Po mišljenju prvostepenog suda, tvrdnja tužiteljice da je sporni ugovor zaključen „pod prisilom“ je neosnovana budući da to ne proizlazi iz njenih radnji kao što su plaćanje poreza na promet, izjavljivanje žalbe na poreznu obavezu i uvođenje apelanta u posjed nekretnina koje su devastirane a što je vidljivo iz zapisnika od 8. oktobra 2008. godine. Po mišljenju prvostepenog suda, teret dokazivanja okolnosti da je predmetni ugovor zaključen pod prisilom je na tužiteljici kao ugovornoj strani koja se poziva na elemente zelenaštva. Stoga, tužiteljica, po mišljenju prvostepenog suda, nije dokazala da je postupano suprotno odredbi člana 141. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Prvostepeni sud je naveo da tvrdnje tužiteljice da se protiv apelanta vode krivični postupci, između ostalog, zbog lihvarstva nisu od utjecaja, jer se ne odnose na konkretan slučaj, sam postupak po krivičnoj prijavi tužiteljice nije okončan, a eventualni osumnjičeni je nevin dok se po pravosnažnoj presudi za konkretno krivično djelo ne utvrdi njegova krivica.
8. Protiv prvostepene presude tužiteljica je podnijela žalbu koju je Okružni sud Presudom broj 94 0 P 001094 10 Gž od 20. septembra 2011. godine uvažio, preinačio prvostepenu presudu tako što je usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice i poništen ugovor o kupoprodaji zaključen između apelanta i tužiteljice 19. decembra 2007. godine, te se ima smatrati kao da nije ni zaključen, pa se apelant obavezuje da se ova kupoprodaja u zemljišnim knjigama briše. Apelant je obavezan da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 17.437,00 KM, sve u roku od 30 dana računajući od prvog dana poslije dostavljanja presude apelantu kao stranci kojoj je naloženo izvršenje činidbe pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
9. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je, radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja, Okružni sud, odlučujući o žalbi, zakazao raspravu i ponovo izveo već izvedene dokaze saslušanjem svjedoka Mile Mandić i Mirka Majstorovića. Istaknuto je da je svjedok Mila Mandić izvršila ovjeru spornog ugovora kao službenik Osnovnog suda, te da je bila u prilici da vidi da je tužiteljica prilikom dolaska u kancelariju suda radi ovjere potpisa bila uznemirena i da je zamolila apelanta da je „pusti još 10 minuta“ nakon što je on rekao: „Potpiši, Božice, potpiši.“ Svjedok je izjavio da su apelantove riječi: „Potpiši, Božice, potpiši“ izgovorene „povišenim tonom, ultimativno“, a pred sudom je doslovno izjavio: „Vidjela sam da nije bilo dobrovoljno.“ Pored toga, svjedok je izjavio i da je prilikom izlaska na hodnik suda, gdje je tužiteljica također izašla, vidjela suze na tužiteljicinom licu. Na pitanje apelantovog opunomoćenika svjedoku Mili Mandić zašto pred Osnovnim sudom „nije pomenula suze“, svjedok je odgovorio da ga o tome niko nije pitao.
10. Po mišljenju Okružnog suda, nema sumnje da je navedeni svjedok jasno opisao kako pred prvostepenim sudom, tako i pred drugostepenim sudom kada je ponovo saslušan da je tužiteljica prilikom dolaska u sud da potpiše ugovor izgledala uznemireno, da je plakala i da su za svjedoka apelantove riječi: „Potpiši, Božice, potpiši“ izgovorene ultimativnim i povišenim tonom. Svjedok je izričito izjavio da, otkako radi na ovjeri ugovora, „takvu situaciju nije imala“.
11. Istaknuto je da, dovodeći u vezu iskaz svjedoka Mile Mandić sa tvrdnjom tužiteljice, te svjedočenjem njenog muža, svjedoka Milana Tanovića, kao i iskazom svjedoka Mirka Majstorovića, koji je izjavio da je čuo prijetnje od apelanta po izlasku iz sudnice u Foči: „Ubiću i nju i porodicu ako mi ne vrate dug od 250.000,00 KM“, dolazi se do zaključka da je tužiteljica dokazala tvrdnju da je apelant nedopuštenom prijetnjom izazvao kod nje opravdani strah za život i da je ona zbog toga zaključila sporni ugovor.
12. Po mišljenju Okružnog suda, kada se iskaz svjedoka Milana Tanovića dovede u vezu sa ostalim dokazima, a posebno svjedočenjem svjedoka Mile Mandić i Mirka Majstorovića, učvršćuje se uvjerenje suda da je apelant prijetio tužiteljici i da sporni ugovor nije zaključila svojom slobodnom voljom. Za navedeni zaključak treba imati u vidu da apelant ničim nije opovrgao tvrdnju tužiteljice i svjedoka Milana Tanovića, njenog muža, da nije isplatio kupoprodajnu cijenu tužiteljici od 200.000,00 KM, nego „se to odnosilo na dugovanje od 100.000 KM na koje je porasla kamata“ a da uvjeti pod kojim su „dobili novac od apelanta jesu 10% kamate, i to mjesečni iznos kamate na vrijednost od 100.000,00 KM“.
13. Po mišljenju Okružnog suda, prijetnja je odlučujuće utjecala na volju tužiteljice da zaključi ugovor, jer je strahovala da će, u suprotnom, prijetnja biti realizirana.
14. Ukazano je da Okružni sud nije našao nijedan razlog da sumnja u istinitost iskaza svjedoka Mile Mandić, koja je kao službenik suda i inače radila ovjeru ugovora, a koja je uvjerljivo opisala izgled i ponašanje tužiteljice prilikom potpisivanja ugovora i uvjerljivo svjedočila da je apelantove riječi: „Potpiši, Božice, potpiši“ shvatila kao ultimativne riječi, te da tužiteljicino potpisivanje na ugovoru nije bilo dobrovoljno, pogotovo što je te riječi apelant izgovorio povišenim tonom. Dovodeći u vezu svjedočenje navedenog svjedoka sa ostalim dokazima, po mišljenju Okružnog suda, ne može se izvesti zaključak da svjedok Mirko Majstorović nije govorio istinu, jer je „direktno zainteresovan za ishod spora…“. Istaknuto je da je svjedok Mirko Majstorović izjavio da je „sastavio Tanoviće i Nebojšu Janjića“ i da mu je poznato da je „Nebojša Janjić pozajmio tužiteljici i njenom mužu 93.000 KM“, ali se iz toga ne može izvesti zaključak da je ovaj svjedok „direktno zainteresovan za ishod spora …“, kako tvrdi apelantov opunomoćenik.
15. Dalje je Okružni sud naveo da je apelant lice koje je već tri puta osuđivano zbog krivičnog djela, i to zbog krivičnog djela izazivanje opće opasnosti iz člana 323. stav 1. Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH), krivičnog djela tjelesne povrede iz člana 173. stav 1. KZFBiH, jednom i zbog lake tjelesne povrede iz člana 173. stav 1. KZFBiH, te jednom i zbog krivičnog djela zelenaštvo iz člana 298. stav 3. KZBiH, što proizlazi iz akta Kantonalnog tužilaštva u Goraždu (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) od 8. aprila 2010. godine. Prema navedenom aktu, Tužilaštvo je podiglo optužnicu pred Općinskim sudom u Goraždu, koja je potvrđena, zbog krivičnog djela lihvarstvo (zelenaštvo) iz člana 298. stav 1. KZFBiH i samovlašće iz člana 370. stav
1. KZFBiH.
16. Po mišljenju Okružnog suda, značajna je i činjenica da je tužiteljica podnijela tužbu u istoj pravnoj stvari 14. februara 2008. godine, koju je povukla, kako je tvrdila, zbog ucjena apelanta koji joj je prijetio da povuče tužbu. Istaknuto je da je prvostepeni sud donio rješenje 9. augusta 2008. godine kojim je „primio na znanje izjavu tužiteljice o povlačenju tužbe protiv apelanta podnesenu dana 14. februara 2008. godine radi poništenja ugovora o kupoprodaji nekretnina, vsp. 200.000,00 KM“.
17. Na osnovu navedenog opravdano se može zaključiti da apelantova prinuda prema tužiteljici nije prestala potpisivanjem ugovora nego se nastavila nakon što je tužiteljica podnijela tužbu, pa je onda tužbu, uslijed psihičke prinude-prijetnje morala povući. Stoga se ne može zaključiti da je protekao subjektivni rok za podnošenje tužbe iz člana 117. stav 1. ZOO. Po mišljenju Okružnog suda, značajna je i činjenica da je tužiteljica promijenila mjesto stanovanja nakon zaključivanja spornog ugovora i odselila se u Crnu Goru sa porodicom. Po mišljenju Okružnog suda, kada se navedena činjenica dovede u vezu sa iskazima svjedoka Mile Mandić i Mirka Marjanovića, može se zaključiti da je tužiteljica imala opravdan strah od apelantove prijetnje da će joj nanijeti zlo. Pored navedenog, po mišljenju Okružnog suda, sporni ugovor je zelenaški ugovor. Stoga je Okružni sud ukazao da će navedeni ugovor ispitati i sa stanovišta ništavosti na koju pazi po službenoj dužnosti (član 109. stav 1. ZOO).
18. Okružni sud se pozvao na odredbu člana 141. ZOO. Ukazano je na to da iz spisa predmeta proizlazi da je Porezna uprava - Područna jedinica Čajniče nekretninu-hotel sa dvorištem u Čajniču, koja je bila predmet spornog ugovora, procijenila na iznos od 875.145,00 KM, kao poreznu osnovicu na koju je obračunat porez na promet u iznosu od 26.254,35 KM, a prema rješenju od 8. januara 2008. godine. Dalje, prema nalazu i mišljenju vještaka, proizlazi da je vrijednost spornog objekta 2.000.680,00 KM, te da je tužiteljica navedeni objekt prije prodaje adaptirala.
19. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je naveo da je prvostepena presuda rezultat pogrešne primjene materijalnog prava, ali i pogrešne ocjene dokaza u smislu čl. 8. i 132. stav 2. ZPP.
20. U drugostepenoj presudi, također, ukazano je na to da u spisu predmeta postoje nalaz i mišljenje vještaka Sime Ćosovića, prema kome je vrijednost nekretnine koja je predmet spornog ugovora 2.000.680,00 KM. Istaknuto je da iz tog nalaza proizlazi i da je tužiteljica adaptirala hotel prije njegove prodaje apelantu.
21. Protiv drugostepene presude apelant je podnio reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj 94 0 P 001094 11 Rev od 24. oktobra 2013. godine odbio kao neosnovanu.
22. U obrazloženju revizione presude se navodi da iz činjeničnog stanja koje su utvrdili nižestepeni sudovi proizlazi da su svjedoci Mila Mandić i Mirko Majstorović potvrdili navode tužiteljice i njenog supruga Milana Tanovića, koji je saslušan kao svjedok u ovoj parnici, da je tužiteljica sporni ugovor o prodaji nekretnina od 19. decembra 2007. godine zaključila pod utjecajem ozbiljne prijetnje apelanta, upućene njoj i njenoj porodici, koja je kod tužiteljice izazvala strah za njenu i sigurnost članova njene porodice, i da je zbog toga donijela odluku da zaključi predmetni ugovor. Iz navedenog, po mišljenju Vrhovnog suda, proizlazi da je navedeni ugovor zaključen pod utjecajem prinude, što, prema odredbi člana 60. ZOO, daje pravo tužiteljici da traži da se ugovor poništi.
23. Istaknuto je da su svjedoci Mirko Majstorović i Milan Tanović potvrdili tvrdnje tužiteljice da je prinuda apelanta prema tužiteljici nastavljena i nakon potpisivanja predmetnog ugovora tako što je u njihovom prisustvu apelant na vulgaran način prijetio apelantici i njenoj porodici, te da je drugom prilikom pod prijetnjom pištoljem tužiteljicinom suprugu oduzeo vozilo marke „mercedes“. Ukazano je na to da je tužiteljica podnijela protiv apelanta identičnu tužbu kao u ovoj parnici u predmetu prvostepenog suda broj 094-0-P-08-000034, ali da je navedenu tužbu povukla 9. augusta 2008. godine. Dalje, iz stanja spisa je utvrđeno da se tužiteljica u toku predmetne parnice odselila u Crnu Goru. Stoga je, po mišljenju Vrhovnog suda, pravilan zaključak drugostepenog suda da okolnosti konkretnog slučaja ukazuju da je prinuda apelanta prema tužiteljici trajala i u vrijeme povlačenja tužbe u predmetu broj 094-0-P-08-000034 budući da je tužiteljica podnijela predmetnu tužbu istog sadržaja kao i tužbu u navedenoj parnici. Prema tome, po mišljenju Vrhovnog suda, od 9. augusta 2008. godine, kao dana kada je prinuda još trajala, do dana podnošenja predmetne tužbe u ovoj parnici 25. marta 2009. godine nije protekao rok iz odredbe člana 117. stav 1. ZOO, kako pravilno zaključuje drugostepeni sud u pobijanoj presudi, pa je drugostepeni sud pravilnom primjenom odredaba ZOO tužbeni zahtjev usvojio kao osnovan.
24. Ukazano je da je, iako je tačna tvrdnja da se u izreci drugostepene presude kojom je poništen sporni ugovor kaže „te se ima smatrati kao da nije ni zaključen“ (što je posljedica ništavosti ugovora), neosnovana reviziona tvrdnja da se iz izreke i obrazloženja drugostepene presude ne može zaključiti da li je sporni ugovor rušljiv, što jasno proizlazi iz njenog obrazloženja u kojem se drugostepeni sud pozvao na odredbe čl. 60, 111. i 112. stav 1. ZOO koje se odnose na rušljivost ugovora.
25. Također, Vrhovni sud je naveo da je, suprotno revizionoj tvrdnji, drugostepeni sud pravilno odlučio da se, imajući u vidu odluku prvostepenog suda od 29. aprila 2008. godine, ne radi o presuđenoj stvari, jer u spometnutoj parnici i predmetnoj parnici stranke nisu ista fizička lica budući da je u prethodnoj parnici tužitelj bio Nebojša Janjić, koji nije stranka u ovoj parnici.
26. Po mišljenju Vrhovnog suda, drugostepeni sud je pravilno zaključio da je predmetni ugovor zaključen pod utjecajem apelantove prijetnje tužiteljici, a što je nastavljeno i nakon zaključenja ugovora. Na drugačiji zaključak o okolnostima pod kojima je tužiteljica zaključila sporni ugovor ne upućuju ni dokazi koje je izveo apelant (žalba na rješenje porezne uprave, dokaz o plaćenom porezu i zapisnik o stanju hotela od 8. oktobra 2008. godine) na koje se poziva u reviziji. Također, po mišljenju Vrhovnog suda, Okružni sud je pravilno utvrdio da je apelant više puta osuđivan, što je kod tužiteljice izazvalo opravdan strah da zaključi predmetni ugovor.
27. Vrhovni sud je ukazao na to da su, pošto poništenje predmetnog ugovora u predmetnoj parnici, prema činjeničnim navodima tužbe, nije ni zahtijevano zbog prekomjernog oštećenja i ništavosti ugovora prema odredbama čl. 66. stav 1. i 141. stav 1. ZOO, neosnovani revizioni prigovori kojima se pravilnost drugostepene presude osporava tvrdnjom da su prilikom njenog donošenja pogrešno primijenjene navedene zakonske odredbe.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
28. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. U suštini, ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Također, ukazuje na to da je drugostepeni sud sporni ugovor poništio i kao posljedicu uzeo da se ima smatrati kao da nije ni zaključen, jer to nije posljedica poništenja ugovora, a tužiteljica nije ni tražila utvrđenje ništavosti. Zbog navedenog, po apelantovom mišljenju, osporenu odluku nije moguće ni izvršiti. Ukazuje da drugostepeni sud nije ocijenio apelantove nepobitne materijalne dokaze koje tužiteljica nije nikada osporavala a koji ukazuju na kontinuitet njenog djelovanja i ponašanja kao prodavca nekretnine koja je predmet spornog ugovora. Također, navodi da nalaz i mišljenje vještaka Sime Ćosovića nisu ni predloženi ni izvedeni u predmetnom postupku i da na njima sud ne može zasnovati svoju odluku. Smatra da nije pravilna odluka redovnih sudova da se u konkretnom slučaju ne radi o presuđenoj stvari budući da parnične stranke nisu iste, jer je tužitelj u toj drugoj parnici bio Nebojša Janjić iako je predmet spora bilo poništenje konkretnog ugovora. Stoga, po apelantovom mišljenju, parnične strane nisu bitne, nego predmet spora.
b) Odgovor na apelaciju
29. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da ostaje kod razloga navedenih u svojoj presudi, te da njome nisu povrijeđena apelantova ustavna prava na koja ukazuje u apelaciji.
V. Relevantni propisi
30. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96 i 39/03) relevantne odredbe glase: Prijetnja Član 60.
(1) Ako je ugovorna strana ili neko treći nedopuštenom prijetnjom izazvao opravdani strah kod druge strane tako da je ova zbog toga zaključila ugovor, druga strana može tražiti da se ugovor poništi.
(2) Strah se smatra opravdanim ako se iz okolnosti vidi da je ozbiljnom opasnošću ugrožen život, tijelo i drugo značajno dobro ugovorne strane ili trećeg lica.
Prividan ugovor Član 66.
(1) Prividan ugovor nema dejstva među ugovornim stranama.
(2) Ali, ako prividan ugovor prikriva neki drugi ugovor, taj drugi važi ako su ispunjeni uslovi za njegovu pravnu valjanost.
(3) Prividnost ugovora ne može se isticati prema trećem savjesnom licu.
Kad je ugovor rušljiv Član 111.
Ugovor je rušljiv kad ga je zaključila strana ograničeno poslovno sposobna, kad je pri njegovom zaključenju bilo mana u pogledu volje strana, kao i kad je to ovim zakonom ili posebnim propisom određeno.
Poništenje ugovora Član 112.
(1) Ugovorna strana u čijem je interesu rušljivost ustanovljena može tražiti da se ugovor poništi.
(2) Ali, saugovarač te strane može od nje tražiti da se u određenom roku, ali ne kraćem od 30 dana, izjasni da li ostaje pri ugovoru ili ne, jer će u protivnom smatrati da je ugovor poništen.
(3) Ako se pozvana ugovorna strana u ostavljenom roku ne izjasni ili ako izjavi da ne ostaje pri ugovoru, smatraće se da je ugovor poništen.
Prestanak prava Član 117.
(1) Pravo zahtijevati poništenje rušljivog ugovora prestaje istekom roka od jedne godine od saznanja za razlog rušljivosti, odnosno od prestanka prinude.
(2) To pravo u svakom slučaju prestaje istekom roka od tri godine od dana zaključenja ugovora.
VII - ZELENAŠKI UGOVOR
Član 141. stav 1.
(1) Ništav je ugovor kojim neko, koristeći se stanjem nužde ili teškim materijalnim stanjem drugog, njegovim nedovoljnim iskustvom, lakomislenošću ili zavisnošću, ugovori za sebe ili za nekog trećeg korist koja je u očiglednoj nesrazmjeri sa onim što je on drugom dao ili učinio, ili se obavezao dati ili učiniti.
31. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:
Član 7. stav 1.
(1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 229. tačka 4.
Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi:
4) ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo;
VI. Dopustivost
32. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
33. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
34. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 94 0 P 001094 11 Rev od 24. oktobra 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 16. decembra 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
36. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također, ukazuje i na kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
37. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
38. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
39. U konkretnom slučaju postupak iz kojeg su proizašle osporene presude odnosi se na poništenje ugovora o kupoprodaji nekretnine, dakle, radi se o predmetu građanskopravne prirode, pa stoga apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.
40. Apelant smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
41. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
42. Dovodeći navedene stavove u vezu sa konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u osporenim presudama zauzeli stajalište da je tužiteljica zaključila predmetni ugovor o kupoprodaji pod utjecajem ozbiljne prijetnje koju je apelant uputio njoj i njenoj porodici, te da je stoga osnovan tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila poništenje tog ugovora. Naime, redovni sudovi su utvrdili da su iskazi svjedoka Mile Mandić i Mirka Majstorovića potvrdili navode tužiteljice i njenog supruga o tome da je tužiteljica sporni ugovor zaključila pod utjecajem ozbiljne prijetnje koja je kod tužiteljice izazvala strah za njenu i sigurnost članova njene porodice. Pri tome je utvrđeno da je navedena prijetnja trajala sve vrijeme od zaključenja spornog ugovora do podnošenja tužbe u predmetnoj parnici. Prema tome, prema obrazloženju osporenih odluka, proizlazi da je prijetnja trajala i u momentu kada je apelantica povukla prvobitno podnesenu tužbu istog sadržaja protiv apelanta. Stoga, po mišljenju redovnih sudova, u konkretnom slučaju nije protekao subjektivni rok za podnošenje predmetne tužbe iz člana 117. ZOO koji kod prinude ne počinje teći od dana saznanja, nego od dana prestanka prinude. Dalje, redovni sudovi su utvrdili da se u konkretnom slučaju ne radi o presuđenoj stvari, na šta je ukazivao apelant, budući da iz odluke Osnovnog suda broj 094-0-P-08-000009 od 29. aprila 2008. godine proizlazi da parnične stranke u tom postupku nisu ista fizička lica kao u predmetnom postupku. U navedenom obrazloženju redovnih sudova Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost. Također, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude dao jasne razloge o tome da je izrekom drugostepene presude predmetni ugovor poništen kao rušljiv. U navedenim razlozima Ustavni sud, također, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Pored navedenog, Vrhovni sud je ukazao da u konkretnom slučaju predmetnom tužbom nije traženo poništenje spornog ugovora zbog prekomjernog oštećenja i razloga ništavosti ugovora prema odredbama čl. 66. stav 1. i 141. stav 1. ZOO a na šta je apelant ukazivao u reviziji u smislu pogrešne primjene navedenih odredaba od drugostepenog suda. U odnosu na apelantove navode o nalazu vještaka, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u svojoj presudi naveo da „u spisu predmeta postoje nalaz i mišljenje vještaka Sime Ćosovića, koje je dao u ovom predmetu“, te da iz njih proizlazi kolika je vrijednost spornog objekta, kao i činjenica da je tužiteljica adaptirala taj objekt. Međutim, iako iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi da je ovaj nalaz izveden kao dokaz u predmetnom postupku, suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud smatra da Okružni i Vrhovni sud osporene presude nisu zasnovali na tom nalazu vještaka, već da su svoje odluke donijeli na osnovu drugih dokaza provedenih u predmetnom postupku, a posebno na izjavama saslušanih svjedoka čije su iskaze dovodili u međusobnu vezu. Ovo osobito imajući u vidu da se, s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev koji se odnosio na poništenje spornog ugovora i na druge provedene dokaze na okolnosti postojanja mana volje kod tužiteljice prilikom zaključivanja spornog ugovora, ovaj nalaz u kojem je vještak procjenjivao vrijednost spornih nekretnina pokazuje kao irelevantan.
43. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud u obrazloženju redovnih sudova u osporenim odlukama, suprotno navodima apelacije, ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja i u primjeni materijalnog prava. Naime, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima osporenih odluka ne može naći elemente koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnost u donošenju osporenih odluka i primjeni relevantnih zakonskih propisa na apelantovu štetu. Po mišljenju Ustavnog suda, u svojim odlukama redovni sudovi su dali jasno i precizno obrazloženje svojih zaključaka zbog čega je usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice pri čemu su primijenjene relevantne zakonske odredbe. Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući osporene odluke i propise na kojima su zasnovane, te dovodeći navedeno u vezu sa zahtjevima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
44. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
Pravo na imovinu
45. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava, također, zasnivaju na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
Ostali navodi
46. Apelant ukazuje i na kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Iako nije eksplicitno naveo, Ustavni sud zapaža da kršenje ovog prava apelant dovodi u vezu sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost da koristi i da je koristio pravne lijekove propisane zakonom u predmetnom parničnom postupku (izjavljivanjem revizije), a činjenica da postupak po reviziji nije rezultirao odlukom u apelantovu korist ne dovodi ni na koji način u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja prema članu 13. Evropske konvencije.
47. U odnosu na apelantove navode o povredi prava na nediskriminaciju, Ustavni sud naglašava da član 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju sadrži opći princip zabrane diskriminacije i garantira uživanje svih prava određenih zakonom bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjera, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili drugi status. Dalje, odredbe Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju podrazumijevaju i da javni organi nikoga ne mogu diskriminirati prema bilo kojoj osnovi, dakle, osnovni princip nediskriminacije je proširen i na domaće zakone, a ne samo na prava garantirana Evropskom konvencijom, kako to predviđa član 14. Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud primjećuje da apelant, osim pozivanja na kršenje navedenog prava, nije ponudio argumente i dokaz koji bi sa sigurnošću upućivao na to da je apelant u predmetnom postupku na bilo koji način diskriminiran, odnosno da je različito tretiran u odnosu na lica koja su se nalazila u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji kao i apelant. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju neosnovani.
VIII. Zaključak
48. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne razloge.
49. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
50. Dalje, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava iz člana 13. Evropske konvencije u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu kada je apelant imao mogućnost da koristi i kada je koristio raspoložive pravne lijekove (revizija), te da činjenica da apelant nije zadovoljan ishodom tog postupka ne dovodi ni na koji način u pitanje dostupnost ili efikasnost raspoloživih pravnih lijekova.
51. Na kraju, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 12 kada apelant, osim svojih navoda o kršenju navedenog prava, nije dostavio bilo kakav dokaz da je diskriminiran u predmetnom postupku.
52. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
53. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman