Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2484/16 (F. Š.)
Odluka donesena 15. 09. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Radni spor
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o radu
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o zabrani diskriminacije
- Ukaz o proglašenju Zakona o radu
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ispravka Zakona o parničnom postupku
- Zakon o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o zabrani diskriminacije
Predmeti (1)
AP-2484/16
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 09. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2484/16, rješavajući apelaciju Flamura Šlakija, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (3), Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Flamura Šlakija podnesena zbog povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Općinskim sudom u Sarajevu kao predmet broj 65 0 Rs 363016 13 Rs i postupku izvršenja sudske mjere osiguranja u predmetima koji se vode pred Općinskim sudom u Sarajevu br. 65 0 I 382712 13 I, 65 0 I 449431 14 I i 65 0 I 463450 14 I.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Flamur Šlaki (u daljem tekstu: apelant) iz Sarajeva, koga zastupa Mirsad Sipović, advokat iz Sarajeva, podnio je 14. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja parničnog postupka u kome je zatražio donošenje sudske mjere osiguranja u predmetu koji se vodi pred Općinskim sudom u Sarajevu (u daljem tekstu: Općinski sud) kao predmet broj 65 0 Rs 363016 13 Rs i postupku izvršenja sudske mjere osiguranja koji se vodi pred Općinskim sudom kao predmet br. 65 0 I 382712 13 I, 65 0 I 449431 14 I i 65 0 I 463450 14 I.
2. Apelant je predložio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će naložiti A.K., zakonskom zastupniku KJP Centar Skenderija d.o.o. Sarajevo, da apelanta odmah vrati na posao i na radno mjesto koje odgovara apelantovoj stručnoj spremi.
3. Apelant je predložio i donošenje privremene mjere kojom će se naložiti Općinskom sudu da nastavi sukcesivno izricati veće novčane kazne apelantovom poslodavcu KJP Centar Skenderija d.o.o. Sarajavo i zakonskom zastupniku, sve dok apelanta ne vrate na posao i na radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi.
4. Apelant je Ustavnom sudu 2. i 25. augusta 2016. godine dostavio dopunu apelacije.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
5. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda zatraženo je 13. jula 2016. godine da dostavi odgovor na apelaciju.
6. Odgovor na apelaciju Općinski sud je dostavio 25. jula 2016. godine.
III. Činjenično stanje
7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
8. Apelant je posredstvom opunomoćenika 2. jula 2013. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tuženih KJP Centar Skenderija d.o.o. Sarajevo, H. B. i Kantona Sarajevo radi radnog spora, zabrane diskriminacije po osnovu nacionalnosti u oblasti rada, naknadu pretrpljene materijalne i nematerijalne štete uz prijedlog da sud donese sudsku mjeru osiguranja vraćanje apelanta kao tužioca na posao kod ranijeg poslodavca KJP Centar Skenderija d.o.o. Sarajevo. Općinski sud je apelantov predmet zaveo i vodi kao predmet broj 65 0 Rs 363016 13 Rs. Iz stanja spisa proizlazi da je Općinski sud u predmetnom postupku 2. septembra 2013. godine održao ročište radi određivanja sudske mjere osiguranja, te je donio Rješenje broj 65 0 Rs 363016 13 Rs od 18. septembra 2013. godine kojim je usvojio predloženu mjeru osiguranja apelanta, naložio tuženim, odnosno protivnicima mjere osiguranja da apelanta odmah vrate na posao, na odgovarajuće radno mjesto u okviru visoke stručne spreme, bliže navedene u dispozitivu rješenja. Žalba ne odlaže izvršenje i mjera osiguranja je na snazi do pravosnažnosti rješenja u predmetnom postupku, ili do drugačije odluke suda ako se okolnosti, zbog kojih je mjera određena, kasnije promijene tako da mjera osiguranja više nije potrebna. Općinski sud je navedeno rješenje 3. oktobra 2013. godine dostavio Izvršnom odjeljenju tog suda radi daljeg provođenja, gdje je Općinski sud u izvršnom postupku donio zaključak broj 65 0 I 382712 13 I od 3. oktobra 2013. godine, kojim je odredio provođenje sudske mjere osiguranja određene Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 Rs 363016 13 Rs od 18. septembra 2013. godine. Iz stanja spisa proizlazi da je apelant na osnovu navedenog rješenja Općinskog suda vraćen na posao, sa poslodavcem je zaključio Ugovor o povratku na rad broj 6189/13 od 9. oktobra 2013. godine. Tuženi, odnosno protivnici sudske mjere osiguranja su protiv navedenog rješenja Općinskog suda podnijeli žalbu, koju je Kantonalni sud Rješenjem broj 65 0 Rs 363016 14 Rsž od 27. februara 2014. godine usvojio, navedeno rješenje Općinskog suda ukinuo iz procesnih razloga i predmet vratio prvostepenom sudu radi ponovnog odlučivanja o sudskoj mjeri osiguranja. Apelantu je, nakon donesene odluke Kantonalnog suda, prestao radni odnos kod poslodavca, tj. 31. marta 2014. godine.
9. Općinski sud je, nakon prijema predmeta na ponovno postupanje, 20. juna 2014. godine održao ročište za određivanje sudske mjere osiguranja gdje je 3. jula 2014. godine donio Rješenje broj 65 0 Rs 363016 13 Rs kojim je odredio mjeru osiguranja, u korist predlagača, odnosno apelanta, na način bliže naveden u dispozitivu rješenja. Općinski sud je navedeno rješenje dostavio Izvršnom odjeljenju tog suda radi prinudnog provođenja, gdje je Općinski sud u izvršnom referatu donio zaključak broj 65 0 I 449431 14 I od 23. jula 2014. godine, kojim je odredio provođenje sudske mjere osiguranja Općinskog suda broj 65 0 Rs 363016 13 Rs od 3. jula 2014. godine.
10. Iz stanja spisa proizlazi da je Općinski sud u predmetnom postupku i 9. oktobra 2014. godine donio rješenje o određivanju mjere osiguranja čiji dispozitiv je istovjetan rješenju od 3. jula 2014. godine, koje je dostavio Izvršnom odjeljenju tog suda radi prinudnog provođenja i predmet je zaveden pod brojem 65 0 I 463450 14 I. U izvršnom postupku Općinski sud je zaključkom broj 65 0 I 463450 14 I od 13. oktobra 2014. godine naložio tuženim, odnosno protivnicima predlagača, da apelanta vrate na posao, na radne zadatke koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi, a na način bliže naveden u zaključku Općinskog suda. Protiv navedenog rješenja o određivanju sudske mjere osiguranja Općinskog suda od 9. oktobra 2014. godine tuženi, odnosno protivnici predlagača su podnijeli žalbu, koju je Kantonalni sud, odlučujući u drugom stepenu, Rješenjem broj 65 0 Rs 363016 14 Rsž 2 od 23. marta 2015. godine djelimično uvažio, prvostepeno rješenje preinačio na način što je KJP Centar Skenderija d.o.o. Sarajevo naložio da apelanta vrati odmah na posao, na radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi i radnom iskustvu. Odredio je da mjera osiguranja ostaje na snazi do donošenja meritorne odluke u predmetnom postupku. U odnosu na tuženog, protivnika predlagača H. B. i Kantona Sarajevo, prijedlog mjere osiguranja je odbijen, a prvostepena odluka u dijelu u kome je odlučeno o troškovima postupka Kantonalni sud je ukinuo.
11. Iz stanja spisa proizlazi da je Općinski sud Rješenjem broj 65 0 I 449431 14 I od 22. septembra 2014. godine, zbog neprovođenja Rješenja o određivanju sudske mjere osiguranja broj 65 0 Rs 363016 Rs od 3. jula 2014. godine, odnosno zaključka Općinskog suda broj 65 0 I 449431 14 I od 23. jula 2014. godine, novčanom kaznom u iznosu od 1.000,00 KM kaznio JKP Centar Skenderija d.o.o. Sarajevo, a H. B. kao zakonskog zastupnika pravnog lica kaznio novčanom kaznom od 500,00 KM.
12. Iz stanja spisa proizlazi da je u izvršnom postupku Rješenjem broj 65 0 I 463450 14 I od 28. januara 2015. godine, zbog neprovođenja Rješenja o određivanju sudske mjere osiguranja broj 65 0 Rs 363016 13 Rs od 9. oktobra 2014. godine, odnosno neprovođenja zaključka Općinskog suda broj 65 0 I 463450 14 I od 13. oktobra 2014. godine, kažnjeni novčanom kaznom JKP Centar Skenderija d.o.o. Sarajevo iznosom od 1.000,00 KM, a H. B. novčanom kaznom od 500,00 KM. Protiv navedenog rješenja 10. februara 2015. godine protivnici predlagača su izjavili prigovor koji je Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 I 463450 14 I od 16. aprila 2015. godine odbijen. Općinski sud je Rješenjem broj 65 0 I 463450 14 I od 25. augusta 2015. godine izvršeniku JKP Centar Skenderija d.o.o. Sarajevo, zbog neprovođenja sudske mjere osiguranja, ponovo izrekao novčanu kaznu u iznosu od 2.500,00 KM, a H. B. novčanu kaznu od 1.500,00 KM. Protiv navedenog rješenja suda tuženi, protivnici predlagača su izjavili prigovor koji je Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 I 463450 14 I od 11. aprila 2016. godine odbijen. Protiv navedenog rješenja Općinskog suda izvršenik, odnosno protivnik predlagača je podnio žalbu, koja je dostavljena apelantu na odgovor. Odgovor na žalbu apelant je dostavio Općinskom sudu 26. maja 2016. godine. Iz stanja spisa proizlazi da je Ziraat banka BiH obavijestila sud da su izrečene novčane kazne u odnosu na pravno lice provedene i da su uplaćene na račun Kantona Sarajevo u svrhu javnih prihoda. Općinski sud je zaključkom od 1. jula 2016. godine pozvao tuženog, odnosno protivnika predlagača JKP Centar Skenderija d.o.o. Sarajevo da se izjasni o izrečenim novčanim kaznama i sudskoj mjeri osiguranja, gdje je apelantov poslodavac podneskom od 7. jula 2016. godine obavijestio sud da je rješenje o izvršenju kojim je određena sudska mjera osiguranja provedeno, da je JKP Centar Skenderija d.o.o. Sarajevo sa apelantom zaključio Ugovor o povratku na rad po Rješenju o određivanju sudske mjere osiguranja broj 65 0 Rs 363016 13 Rs od 9.10/14, gdje je predložio da Općinski sud obustavi postupak izvršenja sudske mjere osiguranja. Sud je zaključkom od 22. jula 2016. godine pozvao apelanta da se izjasni o navodima tuženog, tj. protivnika predlagača sudske mjere osiguranja JKP Centar Skenderija d.o.o. Sarajevo istaknutim u podnesku od 7. jula 2016. godine.
13. Iz stanja spisa proizlazi da je apelant sa JKP Centar Skenderija d.o.o. Sarajevo zaključio navedeni ugovor 30. juna 2016. godine, da će apelant početi da radi 4. jula 2016. godine, a ugovor se zaključuje do stjecanja uvjeta za prestanak radnog odnosa po sili zakona u skladu sa članom 94. Zakona o radu Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ broj 26/16). U ugovoru je navedeno na koje radno mjesto se vraća apelant i koji su njegovi opisi poslova, te druga prava i obaveze apelanta i njegovog poslodavca, bliže istaknutih u navedenom ugovoru.
14. Iz stanja spisa proizlazi da je Općinski sud u predmetu broj 65 0 Rs 363016 13 Rs rješenjem od 19. augusta 2016. godine opozvao ranije zakazani termin održavanja glavne rasprave i novi termin zakazao za 16. septembar 2016. godine.
15. Iz stanja spisa proizlazi da je sudska mjera osiguranja provedena, te da su naplaćene novčane kazne izrečene JKP Centar Skenderija d.o.o. Sarajevo, ali da sud u parničnom postupku nije donio meritornu odluku kojom bi riješio o apelantovim tužbenim zahtjevima.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
16. Apelant smatra da je, zbog dužine trajanja predmetnog parničnog postupka i postupka provođenja sudske mjere osiguranja, došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Apelant je naveo i to da su mu tokom postupka povrijeđena i prava propisana odredbom čl. 7. i 17.Opće deklaracije o ljudskim pravima UN, odredbe člana 2. i člana 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, odredbe čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Apelant ističe da je u posljednjih devet godina na radnom mjestu trpio diskriminaciju po osnovu nacionalne i političke pripadnosti, koja je kao posljedicu imala to da je apelant protivzakonito nakon 32 godine radnog staža ostao bez posla. Ističe da Općinski sud u preduzimanju procesnih radnji nije pokazao hitnost i efikasnost, jer nije tuženim izricao veće novčane kazne zbog neprovođenja rješenja kojim je određena sudska mjera osiguranja. Apelant je naveo i to da Općinski sud i tri godine nakon podnošenja tužbe nije donio meritornu odluku kojom bi odlučio o njegovim tužbenim zahtjevima. Apelant ističe da je svoja prava pokušao zaštititi i putem Institucije ombudsmana Bosne i Hercegovine. U apelaciji apelant je naveo tok predmetnog postupka, ističući da je diskriminacija koju je trpio posljednjih devet godina utjecala na njegovo zdravstveno stanje i da je lošeg imovinskog stanja, te predlaže da se apelacija usvoji.
b) Odgovor na apelaciju
17. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo tok predmetnog postupka navedenog u činjeničnom dijelu odluke.
V. Relevantni propisi
18. Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» br. 42/98, 3/99 i 98/15) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
(2) Sud je dužan da provede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 269.
(1) Mjera osiguranja može se odrediti:
1) ako predlagač osiguranja učini vjerovatnim postojanje potraživanja ili prava, i 2) ako postoji opasnost da bi bez takve mjere protivnik osiguranja mogao spriječiti ili znatno otežati ostvarenje potraživanja, posebno time što će svoju imovinu otuđiti, prikriti, opteretiti ili na drugi način njom raspolagati, odnosno promijeniti postojeće stanje stvari ili na neki drugi način štetno uticati na prava predlagača osiguranja.
[…] Član 276.
(1) Mjera osiguranja može se predložiti prije pokretanja i tokom sudskog postupka te nakon završetka tog postupka, sve dok izvršenje ne bude provedeno.
[…] Član 279.
(1) U rješenju o određivanju mjere osiguranja sud će odrediti vrstu mjere, sredstva kojima će se ona prinudno ostvariti i predmet mjere osiguranja, uz odgovarajuću primjenu pravila sudskog izvršnog postupka. Sud će po službenoj dužnosti dostaviti rješenje o određivanju mjere osiguranja nadležnom izvršnom sudu radi njenog prinudnog provođenja i odgovarajućim javnim registrima radi upisa.
(2) Ako je radi ostvarenja naloga ili zabrane koji su izrečeni u rješenju o određivanju mjere osiguranja potrebno izmijeniti sredstva ili predmete osiguranja predlagač osiguranja može predložiti tu izmjenu u istom postupku, na osnovu već izrećenih naloga ili zabrana.
(3) Rješenje o određivanju mjere osiguranja ima učinak rješenja o izvršenju iz Zakona o izvršnom postupku. Mjera osiguranja obavezuje stranke u postupku, kao i osobe koje su u vezi s njima, nakon što prime obavijest o izdavanju mjere osiguranja.
(4) Rješenja iz st. 1. i 2. ovog člana, moraju biti obrazložena.
(5) U slučaju određivanja mjere osiguranja po službenoj dužnosti, sud će na odgovarajući način primijeniti odredbe ovog člana.
Član 281.
(1) Izrečena mjera osiguranja ostaje na snazi do naredne odluke o mjeri osiguranja. (2) Ukoliko tužbeni zahtjev nije usvojen prvostepenom presudom, nadležni sud može mjeru osiguranja ostaviti na snazi dok odluka o tužbenom zahtjevu ne postane pravosnažna.
(3) Izrečena mjera osiguranja ostaje na snazi do isteka roka od 30 dana po nastupanju uslova za prinudno izvršenje.
(4) Mjeru osiguranja upisanu u javne knjige sud briše po službenoj dužnosti.
Član 282.
(1) Protiv prvostepenog rješenja o mjeri osiguranja može se izjaviti žalba u roku od osam dana od dana dostavljanja rješenja.
(2) Žalba se dostavlja protivniku osiguranja koji može u roku od tri dana od njenog prijema podnijeti sudu odgovor na žalbu.
(3) O žalbi odlučuje drugostepeni sud u roku od 15 dana od dana prijema spisa. (4) Žalba ne odlaže izvršenje rješenja iz stava 1. ovog člana.
(5) Žalba protiv rješenja o određivanju mjere osiguranja koje je u prvom stepenu izdao kantonalni sud ili Vrhovni sud Federacije, nije dopuštena.
(6) Žalba protiv rješenja o privremenoj mjeri osiguranja nije dopuštena.
19. Zakon o zabrani diskriminacije Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ broj 59/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 12.
(Posebne tužbe za zaštitu od diskriminacije) (1) Lice ili grupa lica koja su izložena bilo kojem obliku diskriminacije, prema odredbama ovog zakona, ovlašteni su da podnesu tužbu i traže:
a) utvrđivanje da je tuženi povrijedio tužiočevo pravo na jednako postupanje, odnosno da radnja koju je preduzeo ili propustio može neposredno dovesti do povrede prava na jednako postupanje (tužba za utvrđivanje diskriminacije);
b) zabranu preduzimanja radnji kojima se krši ili može prekršiti tužiočevo pravo na jednako postupanje, odnosno da se izvrše radnje kojima se uklanja diskriminacija ili njene posljedice (tužba za zabranu ili otklanjanje diskriminacije);
c) da se nadoknadi materijalna i nematerijalna šteta uzrokovana povredom prava zaštićenih ovim zakonom (tužba za naknadu štete);
d) da se presuda kojom je utvrđena povreda prava na jednako postupanje na trošak tuženog objavi u medijima, u slučaju kada je diskriminacija počinjena kroz medije (štampane, printane i elektronske), odnosno bilo koje vrste.
(2) Sud i druga tijela koja provode postupak dužna su radnje u postupku preduzimati hitno, osiguravajući da se sve tvrdnje o diskriminaciji što prije ispitaju.
(3) Kada se svi zahtjevi zasnivaju na istom činjeničnom i pravnom osnovu, zahtjevi se mogu istaći zajedno (kumulativno) u jednoj tužbi o kojoj se odlučuje u parničnom postupku, ako su svi zahtjevi u međusobnoj vezi i ako je isti sud stvarno nadležan za svaki od tih zahtjeva.
(4) O tužbama iz stava (1) ovog člana odlučuje nadležni sud primjenjujući odredbe zakona o parničnom postupku koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini, ako ovim zakonom nije drugačije određeno.
VI. Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
22. U skladu s članom 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
23. Imajući u vidu činjenično stanje predmeta, odnosno okolnost da predmetni parnični postupak u kome je apelant zatražio i donošenje sudske mjere osiguranja ni nakon tri godine nije okončan, Ustavni sud smatra da je predmetna apelacija, u smislu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, dopustiva u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
25. Apelant ukazuje da je, zbog dužine trajanja predmetnog postupka pred Općinskim sudom, došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju i čl. 13. i 14. Evropske konvencije, te da su mu tokom postupka povrijeđena i prava propisana čl. 7. i 17. Opće deklaracije o ljudskim pravima UN, član 2. i član 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima.
Pravo na pravično suđenje
26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
27. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] Period koji se uzima u obzir
28. Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa članom 31. Pravila Ustavnog suda, u svakom predmetu odlučuje u okviru apelacionih navoda. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju apelant žali na dužinu trajanja predmetnog postupka pred Općinskim sudom kojem je tužbu sa prijedlogom za određivanje sudske mjere osiguranja apelant podnio 2. jula 2013. godine. S tim u vezi, Ustavni sud će u odnosu na dužinu trajanja postupka razmatrati period od 2. jula 2013. godine do donošenja odluke Ustavnog suda, dakle, postupak koji traje tri godine.
Analiza razumnosti trajanja postupka
29. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
30. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku u kome je apelant predložio donošenje sudske mjere osiguranja, da apelant u predmetnom postupku pokušava da zaštiti svoja prava proistekla iz radnog odnosa, a koji je po zakonu hitne prirode, te da iz stanja spisa proizlazi da se radi o relativno složenom postupku.
31. Ocjenjujući apelantovo ponašanje, Ustavni sud zapaža da apelant svojim postupcima nije utjecao na dužinu trajanja predmetnog postupka, koji je za njega od većeg značaja, jer je u pitanju postupak u kome apelant pokušava ostvariti, odnosno zaštititi svoja prava iz radnog odnosa, tj. vratiti se na posao kod svog poslodavca i dokazati da je posljednjih godina trpio diskriminaciju na osnovu nacionalne i političke pripadnosti na radnom mjestu kod poslodavca.
32. Ocjenjujući ponašanje Općinskog suda, Ustavni sud zapaža da je sud u razumnim rokovima preduzimao procesne radnje radi okončanja predmetnog postupka, odnosno u roku od dva mjeseca od podnošenja prijedloga za određivanje sudske mjere osiguranja, a nakon održanog ročišta za razmatranje prijedloga za određivanje sudske mjere osiguranja, donio rješenje kojim je dozvolio predloženu mjeru osiguranja (18. septembra 2013. godine), na osnovu kojeg rješenja je apelant prvobitno bio vraćen na posao. Nakon što je Kantonalni sud ukinuo prvostepeno rješenje i postupak vratio na ponovni postupak, apelantu su prestala i prava iz radnog odnosa kod poslodavca. Iz stanja spisa proizlazi da je Općinski sud, nakon što mu je apelantov predmet dostavljen na ponovni postupak, u razumnom roku odlučio o apelantovom prijedlogu za donošenje sudske mjere osiguranja, gdje je 3. jula 2014. godine donio rješenje kojim je odredio predloženu mjeru osiguranja, odnosno novim rješenjem od 9. oktobra 2014. godine. Općinski sud je rješenje o određivanju sudske mjere osiguranja u roku od nekoliko dana dostavljao Izvršnom odjeljenju tog suda radi prinudnog provođenja.
33. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, radi efikasnijeg prinudnog provođenja sudske mjere osiguranja, apelantovom poslodavcu i H. B. kao zakonskom zastupniku navedenog pravnog lica tri puta izricao novčane kazne zbog toga što nisu blagovremeno proveli rješenje o određivanju sudske mjere osiguranja, odnosno što nisu apelanta blagovremeno vratili na posao. Novčane kazne koje je Općinski sud izrekao bile su od 500,00 KM do 2.500,00 KM. Ustavni sud zapaža da su izrečene novčane kazne od apelantovog poslodavca naplaćene u korist Kantona Sarajevo, u svrhu javnih prihoda. Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku određivanja sudske mjere osiguranja apelant po drugi put vraćen na posao, na radne zadatke i poslove koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi i radnom iskustvu, da je ugovor zaključen 30. juna 2016. godine iz čega proizlazi da je predmetno rješenje kojim je određena sudska mjera osiguranja provedeno.
34. Ustavni sud zapaža da Općinski sud u preduzimanju procesnih radnji nije imao periode neaktivnosti koje bi utjecale na dužinu trajanja predmetnog postupka, odnosno da je postupak provođenja sudske mjere osiguranja sud provodio sa većom efikasnošću, da je više puta izricao novčane kazne apelantovom poslodavcu i licu ovlaštenom za zastupanje, gdje su novčane kazne izrečene apelantovom poslodavcu prinudno i naplaćene. Ustavni sud zapaža da je, iako Općinski sud u parničnom postupku još uvijek nije odlučio meritorno o apelantovim tužbenim zahtjevima, apelant ishodovao izvršenje mjere osiguranja i zaključenje ugovora o povratku na rad po rješenju o određivanju sudske mjere osiguranja, tako da je apelantova pravna pozicija u pogledu zaštite prava iz radnog odnosa u ovoj fazi postupka zadovoljavajuća. Pri tome Ustavni sud zapaža da je Općinski sud ažurno odlučivao o sudskoj mjeri osiguranja, te da je predmet više puta dostavljan Kantonalnom sudu radi odlučivanja u drugom stepenu po žalbama tuženih, odnosno protivnika predlagača sudske mjere osiguranja, zbog čega Općinski sud iz objektivnih razloga nije mogao postupati u parničnom postupku, pa iako nije donio meritornu odluku po apelantovim tužbenim zahtjevima, u okolnostima konkretnog slučaja u predmetnom postupku još uvijek nije došlo do kršenja apelantovog prava na donošenje odluke u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
35. Uzimajući u obzir sve navedene faktore, Ustavni sud zaključuje da u ovom slučaju, zbog dužine trajanja predmetnog postupka, još uvijek nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi
36. Ustavni sud neće razmatrati apelantove navode u odnosu na to da mu je, zbog dužine trajanja predmetnog postupka, povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju i čl. 13. i 14. Evropske konvencije, te prava propisana čl. 7. i 17. Opće deklaracije o ljudskim pravima UN, član 2. i član
26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima s obzirom na to da se i ti navodi, u suštini, odnose na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a što je Ustavni sud već razmotrio u ovoj odluci.
VIII. Zaključak
37. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na donošenje odluke u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u predmetu u kome je Općinski sud u razumnim rokovima preduzimao procesne radnje u skladu sa relevantnim odredbama zakona, gdje je sudska mjera osiguranja, nakon više izrečenih novčanih kazni, provedena, odnosno apelant vraćen na posao i radne poslove i zadatke koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi i radnom iskustvu, a iz objektivnih razloga Općinski sud u predmetnom parničnom postupku nije mogao meritorno odlučivati o apelantovim tužbenim zahtjevima.
38. S obzirom na dispozitiv odluke, Ustavni sud neće posebno razmatrati apelantove zahtjeve za donošenje privremene mjere.
39. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman