Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-956/15 (R. Ć. i G. J.)
Odluka donesena 15. 09. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Smetanje posjeda
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-956/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 09. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine, u predmetu broj AP-956/15, rješavajući apelacije Roberta Ćurkovića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Robert Ćurković, protiv presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 P 010367 13 Gž od 5. januara 2015. godine;
Gojko Jerković, protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 066655 15 Gž 2 od 19. aprila 2016. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-956/15 Robert Ćurković (u daljnjem tekstu: apelant), iz Livna, kojeg zastupa Zvonimir Jelić, advokat iz Širokog Brijega, podnio je 3. marta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 P 010367 13 Gž od 5. januara 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se naloži tuženom (I. B.) da odstupi i uspostavi ranije stanje, te preda apelantu, kao vlasniku u slobodan posjed i raspolaganje nekretnine (pobliže opisane u izreci prvostepene presude).
U obrazloženju osporene odluke, navodi se, između ostalog, da je u predmetnoj pravnoj stvari provedeno vještačenje po vještaku geodetske struke Z. P., na okolnosti identifikacije nekretnina apelanta i tuženog, koji je svoje mišljenje i nalaz dao na osnovu premjera predmetnih nekretnina na licu mjesta, sačinio situacijski snimak terena, izvršio identifikaciju i na skici prikazao sve oznake, dimenzije i stanje spornih nekretnina, kako na katastarskom planu, tako i na terenu. Nadalje je navedeno da iz nalaza i mišljenja vještaka proizilazi da su sve predmetne nekretnine cijepane, te da je da tuženi vlasnik nekretnine (k.č. 101/8), i da ista graniči, s jedne strane s nekretninom (k.č. 101/7) koja je u suvlasništvu apelanta sa ¾ dijela i tuženog sa ¼ dijela i da se ova nekretnina nalazi uz objekte apelanta i tuženog, koji prelaze preko iste da bi došli do svojih objekata i koja nikada nije dijeljena, niti su apelant i tuženi međusobno ugovorili način korištenja ove nekretnine. Isto tako, utvrđeno je da nekretnina (k.č. 101/8) graniči i sa nekretninom apelanta (k.č. 101/5) i da na licu mjesta postoji čvrsta granica, zid stambenog objekta tuženog, dok sa treće strane graniči sa nekretninom u vlasništvu apelanta (k.č. 101/9) i između tih nekretnina na licu mjesta je čvrsta granica, zid, dok sa sjeverne strane ova nekretnina tuženog graniči sa javnom površinom. Pored toga, utvrđeno je da su nekretnine (k.č. 101/2, 101/6 i 101/3) apelantovo vlasništvo i da imaju na terenu veću površinu od gruntovne površine, kao i da ove nekretnine ne graniče sa nekretninom tuženog (k.č. 101/8), tako da tuženi nije ni mogao zauzeti dio tih nekretnina koje su apelantovo vlasništvo. Obzirom da se površine navedenih nekretnina koje su upisane u zemljišne knjige ne slažu sa površinom utvrđenom mjerenjem na terenu (razlika prema gruntovnom stanju i i prema skici snimanja tj. na terenu), a što je uobičajeno s obzirom na vrijeme nastanka planova (1883. godine), cijepanje izvršeno 1905. godine, a nije uneseno u katastarske planove, njihovo mjerilo 1:6250, konstatovano je da su površine predmetnih nekretnina na terenu u granicama dopuštenog odstupanja. Dakle, imajući u vidu naprijed navedeno, zaključeno je da tuženi nije ni na koji način zauzeo dijelove apelantovih nekretnina, niti je apelant dokazao da tuženi svojata i pača se u dio nekretnina čiji je apelant vlasnik i posjednik, niti to proizilazi iz provedenih dokaza.
2. AP-2679/16 Gojko Jerković (u daljnjem tekstu: apelant), iz Čitluka, kojeg zastupa Božo Jurković, advokat iz Čapljine, podnio je 23. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 066655 15 Gž 2 od 19. aprila 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom naloženo je apelantu da bez odlaganja ukloni žičanu ogradu i omogući tužiteljima (I. J., A. J., I. J. i P. J. ) prolaz pješice po nekategorisanom putu u ukupnoj dužini njihovih parcela, odnosno međom između parcela (pobliže opisane u izreci osporene odluke) u širini od 1,20 metara i zabranjuje se apelantu daljnje uznemiravanje posjeda prava stvarne služnosti puta.
U obrazloženju osporene odluke, navodi se, između ostalog, da su tužitelji dokazali da su zadnji, mirni i faktički korisnici prava prolaska putem na spornom dijelu nekretnine. Naime, konstatovano je da apelant ne osporava činjenicu da je on u aprilu 2009. godine izvršio okolčavanje parcele i da je 15 dana nakon toga postavio ogradu. Osim toga, navedeno je da činjenicu, da su tužitelji bili zadnji, mirni i faktički korisnici prava prolaska putem na spornom dijelu nekretnine, svojim iskazima potvrđuju saslušani svjedoci, kao osobe koje su tu rođene i koje žive na tom prostoru i mogu objektivno prezentirati činjenice u vezi korištenja spornog puta. U vezi s tim, svjedoci su naveli da su se predmetnim putem koristili tužitelji, prilikom odlaska do svojih njiva i vinograda, kao i ostala lica, da se prolazilo pješke i prevozile poljoprivredne mašine, da taj put počinje između parcela koje je kupio apelant i parcela tužitelja, da i sada postoji put, ali samo do apelantove parcele i da na tom putu nije postojala ograda, ali ju je postavio apelant, te da se sada tim putem na može proći. Pored toga, i sam apelant navodi da mu prodavatelj parcele nije skrenuo pažnju da cijelom dužinom iste ima put kojim se koriste tužitelji. Imajući u vidu navedeno, zaključeno je da je apelant postavljanjem žičane ograde zasmetao tužitelje u njihovom pravu.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-956/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman