Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1769/16 (O. D.)
Odluka donesena 10. 10. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član porodičnog domaćinstva
- Građanski postupak
- Stanarsko pravo
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1769/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 10. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. oktobra 2016. godine, u predmetu broj AP-1769/16, rješavajući apelaciju Omera Delmanovića, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Omer Delmanović, protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 P 009958 13 Rev od 29. decembra 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
Omer Delmanović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Tuzle, kojeg zastupa Drago Reljić, advokat iz Tuzle, podnio je 18. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 P 009958 13 Rev od 29. decembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je apelant do 6. decembra 2000. godine stekao stanarsko pravo na stanu (pobliže opisan u izreci prvostepene presude), te da je tuženi (Rudnici „Kreka u Tuzli“ d.o.o Tuzla), kao nosilac prava raspolaganja (vlasnik) navedenog stana dužan apelantu priznati sva prava koja proizilaze iz ugovora o korištenju stana. U toku postupka, utvrđeno je, pored ostalog, da je u raniji nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu bio B. T., te da je u periodu od 1991. godine do 1993. godine apelant u tom stanu stanovao sa B. T. i njegovom suprugom, ali da nije postojala ekonomska zajednica između apelanta i navedenih lica. Nadalje, utvrđeno je da u periodu od 1993. do 2000. godine predmetni stan koriste privremeni korisnici, dok je apelant u tom periodu dobio na korištenje drugi stan. Osim toga, utvrđeno je da je apelant u predmetni stan uselio 23. novembra 2000. godine na osnovu rješenja Općine Tuzla, Služba za stambene poslove, od 2. novembra 2000. godine, u kojem rješenju je navedeno da je apelant nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu i da mu pripada pravo na vraćanje stana u posjed, a kojeg koristi Š. Č. u svojstvu privremenog korisnika stana. U vezi s tim, zaključeno je da nisu osnovani apelantovi navodi da predmetni stan ima kontinuitet bespravnog korištenja. Također, konstatovano je da se odredbe člana 30. stav 1., 2. i 7. Zakona o stambenim odnosima odnose samo na slučajeve nezakonitog useljenja u stan u društvenoj svojini na kojem nije stečeno stanarsko pravo. Isto tako, zaključeno je da se ne radi o bespravnom korištenju predmetnog stana od strane apelanta iz razloga što se u sporni stan uselio uz saglasnost nosioca stanarskog prava. Pored toga, zaključeno je da činjenica što je rješenjem Općine Tuzla apelant određen za nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, ne utiče na drugačiju odluku u predmetnoj pravnoj stvari, iz razloga što apelant nije dokazao valjan pravni osnov za sticanje stanarskog prava na predmetnom stanu. Isto tako, u obrazloženju osporene odluke se navodi da obzirom na utvrđenu činjenicu da apelant nije bio član porodičnog domaćinstva ranijeg nosioca stanarskog prava, da nije mogao i sam postati nosilac stanarskog prava, u smislu odredbe člana 22. stav 1. Zakona o stambenim odnosima, te da je morao, ukoliko se smatrao članom porodičnog domaćinstva, o tome obavijestiti davaoca stana na korištenje, odnosno od stambenog organa izdejstvovati rješenje koje će zamijeniti ugovor o korištenju stana, a što apelant nije učinio i nije po tom osnovu stekao svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu. Najzad, zaključeno je da apelant nije dokazao valjan pravni osnov za sticanje stanarskog prava, te da na to nema uticaja ni činjenica što je naprijed navedenim rješenjem Općine Tuzla od 2. novembra 2000. godine apelant određen za nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu.
Apelacioni navodi U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman