Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2042/15 (J. H. i drugi)

Odluka donesena 15. 09. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2042/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 09. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine, u predmetu broj AP-2042/15, rješavajući apelacije Jelene Hector i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Jelena Hector, protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 75 0 P 024702 14 Gž od 27. marta 2015. godine;

Vaso Tijanić, Gordana Tijanić, Drago Tijanić i mldb. J.T., protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 P 007719 15 Gž 2 od 4. aprila 2016. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-2042/15 Jelena Hector (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Nice, Francuska, koju zastupa Dragan Todorović, advokat iz Šipova, podnijela je 27. aprila 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 75 0 P 024702 14 Gž od 27. marta 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je žalba apelantice i potvrđena je prvostepena presuda kojom je odbijen njen tužbeni zahtjev kojim je tražila da se u ostavinskom postupku iza pokojnog P.Ž. vrati dar učinjen tuženom M.Ž. (u daljnjem tekstu: tuženi) na osnovu ugovora o darovanju, zaključen 7. juna 1974. godine i ugovora od 26. januara 1979. godine, u pogledu nekretnina upisanih u ZK uloške, sve pobliže precizirano u izreci prvostepene presude, na ime tuženog sa dijelom 1/1 i to u 1/8 dijelu nužnog dijela apelantice. U toku postupka je utvrđeno da je apelantica potomak umrlog ostavitelja P.Ž. koja je po zakonskom redu nasljeđivanja pozvana na nasljeđe kao unuka ostavitelja i kćerka ostaviteljeve kćerke koja nije nadživjela ostavitelja. Nadalje, utvrđeno je da su odredbom člana 30. Zakona o nasljeđivanju određeni nužni nasljednici koji imaju pravo na nužni dio nasljeđa. Dakle, utvrđeno je da prema navedenoj odredbi postoje dvije kategorije nužnih nasljednika, pa tako u prvu kategoriju apsolutnih nužnih nasljednika spadaju, djeca ostavitelja, njegovi usvojenici (kada se radi o potpunom usvojenju) i njegov bračni drug, dok u drugu kategoriju relativnih nužnih nasljednika, spadaju ostali potomci umrlog (npr. unuci), njegovi usvojenici i njihovi potomci (kada se radi o nepotpunom usvojenju), njegovi roditelji braća i sestre. U vezi s tim, utvrđeno je da nasljednici iz druge kategorije moraju kumulativno da ispunjavaju određene uslove: da su trajno nesposobni za rad, i da nemaju nužnih sredstava za život. Također, utvrđeno je da je teret dokazivanja ovih činjenica na nužnom nasljedniku koji traži redukciju poklona zbog povrede nužnog nasljednog dijela. Kako apelantica kao unuka ostavitelja u konkretnom slučaju ulazi u kategoriju nužnih nasljednika iz odredbe člana 30. stav 2. navedenog zakona, sud je zaključio da je ona, da bi stekla prava na nasljedni dio, bila dužna u smislu relevantnih odredbi Zakona o parničnom postupku, u vezi sa odredbom člana 30. stav 2. Zakona o nasljeđivanju, dokazati da je trajno nesposobna za rad i da nema nužnih sredstava za život. Budući da apelantica ove činjenične tvrdnje nije iznijela, niti je za iste ponudila dokaze, odlučeno je kao u izreci presude.

2. AP-2037/16 Vaso Tijanić, Gordana Tijanić, Drago Tijanić i mldb. J.T. (u daljnjem tekstu: apelanti) svi iz Zvornika, koje zastupa Janko Nikolić, advokat iz Zvornika, podnijeli su 10. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 P 007719 15 Gž 2 od 4. aprila 2016. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, utvrđeno je da jedna polovina Ugovora o poklonu od 2. februara 2009. godine nema pravno dejstvo prema tužiteljici S.J. (u daljnjem tekstu: tužiteljica), te su apelanti dužni trpjeti da tužiteljica namiri svoje potraživanje po pravosnažnoj presudi Osnovnog suda u Zvorniku od 3. jula 2009. godine na ½ stana koji je predmet ugovora o poklonu. U toku postupka je utvrđeno da u konkretnom slučaju pravna radnja koja se pobija je navedeni ugovor, kojim je prvoapelant svoj predmetni stan, poklonio sa dijelovima od po 1/3 ostalim apelantima (svojoj supruzi i djeci). Nadalje, utvrđeno je da je tužba podnesena 19. augusta 2010. godine, pa je zahtjev blagovremeno postavljen u smislu relevantnih odredbi Zakona o obligacionim odnosima. Također, utvrđeno je da je prvoapelant u vrijeme raspolaganja znao da preduzetim raspolaganjem nanosi štetu tužiteljici kao povjeritelju, jer je on oglašen krivim presudom Okružnog suda u Bijeljini od 18. augusta 2006. godine zbog silovanja, a tužiteljica je upućena da svoj imovinsko-pravni zahtjev ostvari u parnici, pa je tada znao da ima obavezu isplate štete, da je to htio izbjeći, zbog čega je poklonio svoje nekretnine. Isto tako, utvrđeno je da je obaveza isplate bila dospjela u vrijeme zaključenja ugovora o poklonu, jer šteta dospijeva u vrijeme njenog nastanka. Osim toga, utvrđeno je da su ostali apelanti kao najbliži srodnici, u smislu relevantne odredbe navedenog zakona, znali da prvoapelant preduzetim raspolaganjem nanosi štetu tužiteljici. Naime, utvrđeno je da nakon tog poklona prvoapelant više nije imao dovoljno sredstava za ispunjenje svoje obaveze, a to proizilazi iz nespornih činjenica da do dana donošenja presude tužiteljica nije naplatila ništa od utvrđene obaveze. Shodno tome, sud je odlučio kao u izreci presude.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2042/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku, itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u navedenim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima odluka osporenih predmetnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u navedenim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2042/15 (J. H. i drugi) | Sudska praksa | Aktio