Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2667/16 (I. S.)
Odluka donesena 15. 09. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Upravni spor
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2667/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 09. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine, u predmetu broj AP-2667/16, rješavajući apelaciju Ilinke Stokić, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Ilinka Stokić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 12 0 U 003931 13 Uvp od 24. mart 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
Ilinka Stokić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Bijeljine, koju zastupa Blaško Božić, advokat iz Lopara, podnijela je 20. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 12 0 U 003931 13 Uvp od 24. marta 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelanticin zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda u Bijeljini broj 12 0 U 003931 13 U od 15. jula 2013. godine kojom je odbijena apelanticina tužba izjavljena protiv rješenja tuženog (Ministarstvo finansija Republike Srpske) kojim je odbijen prigovor na rješenje o poništenju Sporazuma o prestanku profesionalne vojne službe u Vojsci Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Sporazum) od 1. oktobra 2002. godine.
U toku postupka, utvrđeno je, pored ostalog, da je apelantica, kao radnik VP 7244 Ugljevik, sa tadašnjim Ministarstvom odbrane Republike Srpske 26. avgusta 2002. godine zaključila Sporazum, uz naknadu, a prestala je da radi 31. avgusta 2002. godine. Nadalje, utvrđeno je da je Sporazum zaključen na osnovu Programa zbrinjavanja otpuštenih radnika, otpuštenih profesionalnih vojnika i radnika u Ministarstvu odbrane RS i Vojsci RS u 2002. godini (u daljnjem tekstu: Program zbrinjavanja), koji je donesen u okviru reforme odbrane, zbog znatnog smanjenja broja zaposlenih u Ministarstvu odbrane RS i Vojsci RS. Osim toga, navedeno je da je apelantici, rješenjem Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje (u daljnjem tekstu: Fond PIO) od 26. juna 2002. godine utvrđena invalidnost – gubitak radne sposobnosti, počev od 6. juna 2002. godine, te da je predmetnim rješenjem od 1. oktobra 2002. godine Sporazum poništen, a rješenjem VP 7244 Ugljevik od 8. oktobra 2002. godine apelantici utvrđen prestanak radnog odnosa sa 31. avgustom 2012. godine, na osnovu člana 112. stav 1. tačka 1. Zakona o vojsci, koji je tada bio na snazi. U vezi s tim, zaključeno je da je apelantici radni odnos prestao zbog invalidnosti, odnosno gubitka radne sposobnosti. Obzirom na to, zaključeno je da apelantica nema pravo na otpremninu, iz razloga što je otpremnina prema Programu zbrinjavanja bila namijenjena licima kojima je prestao radni odnos, za iznalaženje daljnjeg radnog angažovanja, a kako je apelantici radni odnos prestao zbog gubitka radne sposobnosti, nema potrebe za iznalaženjem njenog daljnjeg radnog angažovanja. Pored toga, istaknuto je da je značajna činjenica da je kod apelantice u vrijeme zaključivanja Sporazuma, odnosno ranije, rješenjem Fonda PIO, utvrđena invalidnost, počev od 6. juna 2002. godine, te su se u tom slučaju stekli zakonski uslovi da joj radni odnos prestane po sili zakona, odnosno odredbama člana 112. stav 1. tačka 1. Zakona o vojsci, pa samim tim nisu ni bili ispunjeni uslovi za zaključenje Sporazuma u skladu sa Programom za zbrinjavanje. Imajući u vidu naprijed navedeno, konstatovano je da su neosnovani apelanticini prigovori u kojima navodi da je ona potpisala Sporazum prije odlaska u invalidsku penziju, iz razloga što je Sporazum potpisan 26. avgusta 2002. godine, a rješenje Fonda PIO postalo pravosnažno 5. avgusta 2002. godine. Dakle, utvrđeno je da u vrijeme zaključenja Sporazuma postoji pravosnažno rješenje kojim je apelantici utvrđena invalidnost – gubitak radne sposobnosti, i koje rješenje predstavlja osnov za prestanak radnog odnosa po sili zakona.
Apelacioni navodi U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovih prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu, u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman