Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1584/15 (M. C.)
Odluka donesena 15. 09. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1584/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 09. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine, u predmetu broj AP-1584/15, rješavajući apelacije Mike Crnčević i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Mika Crnčević protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 P 001039 14 Rev od 23. decembra 2014.
godine;
A.B., G.C., B.Š. i D.Š. protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 P 001320 14 Rev od 14. januara 2015.
godine;
M.V., B.T., T.R. i J.T. protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 P 001000 14 Rev od 15. januara 2015.
godine;
N.K. protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 P 001341 14 Rev od 25. decembra 2014.
godine;
M.B., J.K., M.K. i V.K. protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 P 001847 14 Rev od 15.
januara 2015. godine;
Slavko Čegar protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 P 002492 14 Rev od 27. januara 2015. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1584/15 Mika Crnčević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa Emir Karača advokat iz Sarajeva, podnijela je 1. aprila 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 P 001039 14 Rev od 23. decembra 2014. godine.
2. AP-1704/15 A.B., G.C., B.Š. i D.Š. (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Glamoča, koje zastupa Emir Karača advokat iz Sarajeva, podnijele su 8. aprila 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda broj 68 0 P 001320 14 Rev od 14. januara 2015. godine.
3. AP-1705/15 M.V., B.T., T.R. i J.T. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Gornje Slatine i Kaća – Republika Srbija, koje zastupa Emir Karača advokat iz Sarajeva, podnijeli su 8. aprila 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda broj 68 0 P 001000 14 Rev od 15. januara 2015. godine.
4. AP-1706/15 N.K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Glamoča, kojeg zastupa Emir Karača advokat iz Sarajeva, podnio je 8. aprila 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda broj 68 0 P 001341 14 Rev od 25. decembra 2014. godine.
5. AP-1707/15 M.B., J.K., M.K. i V.K. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Republike Srbije, Banjaluke i Glamoča, koje zastupa Emir Karača advokat iz Sarajeva, podnijeli su 8. aprila 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda broj 68 0 P 001847 14 Rev od 15. januara 2015. godine.
6. AP-1838/15 Slavko Čegar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Glamoča, kojeg zastupa Emir Karača advokat iz Sarajeva, podnio je 15. aprila 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda broj 68 0 P 002492 14 Rev od 27. januara 2015. godine.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1584/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
U konkretnim slučajevima, osporenim konačnim odlukama, odbijeni su kao neosnovani tužbeni zahtjevi apelanata kojima su tražili da im tužena (Federacija Bosne i Hercegovine) na ime naknade štete, na gospodarskim objektima i poljoprivrednom zemljištu, isplati određene novčane iznose, te određeni novčani iznos na ime naknade štete koji se odnosi na izgubljenu dobit u određenom vremenskom periodu, sve sa zakonskim zateznim kamatama U svom obrazloženju, između ostalog, Vrhovni sud navodi da u konkretnim slučajevima apelanti, na okolnost izgubljene dobiti, nisu predložili i izveli odgovarajuće dokaze da je radnjama tužene nastala šteta na predmetnim nekretninama, niti su dokazali uzročnu vezu između samog čina ulaska tužene u posjed i štete nastale na zemljištu apelanata, niti da ulazak tužene u posjed spornih nekretnina sama po sebi predstavlja osnov za dosuđenje naknade materijalne štete. Dalje se navodi, da kako visina izgubljene koristi mora biti uvijek konkretno iskazana i dokazana, što u konkretnim predmetima nije slučaj, to Vrhovni sud smatra da su nižestepeni sudovi pravilno odlučili primjenom pravila o teretu dokazivanja, član 123. u vezi sa članom 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), kada su zahtjev apelanata za naknadu štete – izgubljene dobiti odbili. Vrhovni sud zaključuje da su nižestepeni sudovi pravilnom ocjenom dokaza izveli pravilan zaključak o neosnovanosti zahtjeva apelanata, za naknadu štete na objektima apelanata, jer je tužena dokazala da je šteta na objektima apelanata prouzrokovana krivicom SFOR-a, kao trećeg lica, za kojeg ona ne odgovara, pa je iz navedenih razloga, a u smislu člana 177. Zakona o obligacionim odnosima tužena oslobođena od odgovornosti za nastalu štetu na objektima apelanata odnosno, da apelanti nisu dokazali da je radnjama tužene nastala šteta na njihovim gospodarskim objektima i poljoprivrednom zemljištu.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman