Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-590/15 (R. S.)

Odluka donesena 10. 10. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-590/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 10. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. oktobra 2016. godine, u predmetu broj AP-590/15, rješavajući apelaciju Roberta Stijakovića, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Robert Stijaković, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 013499 14 Kž 4 od 20. novembra 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

Robert Stijaković (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Milan Romanić, advokat iz Banja Luke, podnio je 6. februara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 11 0 K 013499 14 Kž 4 od 20. novembra 2014. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela teško ubistvo u podstrekavanju iz člana 149. stav 2. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS) u vezi sa članom 24. stav 1. KZ RS, u sticaju sa krivičnim djelom nedozvoljena proizvodnja i promet oružja ili eksplozivnih materija iz člana 399. stav 1. KZ RS, pa mu je za krivično djelo teško ubistvo u podstrekavanju utvrđena kazna zatvora u trajanju od 19 godina, a za krivično djelo nedozvoljena proizvodnja i promet oružja ili eksplozivnih materija utvrđena kazna zatvora u trajanju od 6 mjeseci, da bi na osnovu odredbe člana 42. stav 2. tačka 2) KZ RS apelant bio osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 19 godina i 3 mjeseca. Osim toga, apelant je obavezan solidarno isplatiti troškove krivičnog postupka u iznosu od 2.440,00 KM, te sudski paušal u iznosu od 300,00 KM, dok mu je izrečena i mjera bezbjednosti oduzimanja predmeta, oružja i municije (pobliže navedeni i opisani u izreci prvostepene presude).

U predmetnom krivičnom postupku, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno je, između ostalog, da je apelant, 19. januara 2014. godine, u ugostiteljskom objektu „Kazablanka“ podstrekao D. D. i kod njega naručio ubistvo svog oca R. S. (u daljnjem tekstu: oštećeni), tako što je apelant obećao D.D. da će mu, nakon što D. D. ubije oštećenog pomoći da se snađe u životu i da će nakon toga njih dvojica lijepo živjeti, obzirom da je oštećeni imućan čovjek, a on i njegova sestra jedini nasljednici, te stavljajući mu u izgled da će, ako to uradi, moći krivično djelo dobro prikriti, na što D. D. pristaje. Nadalje, utvrđeno je da je 22. januara 2014. godine oko 22:00 časa, nakon što ga je apelant dovezao svojim putničkim motornim vozilom u neposrednu blizinu kuće oštećenog., D. D. je, noseći AP M-70, call 7,62 mm, koju mu je predao apelant i iz koje je po prethodnom dogovoru trebao da ubije oštećenog, izašao iz vozila, (dok se apelant vratio u Novu Topolu gdje je boravio na slavi svog punca zajedno sa svojom suprugom), prišavši kući sa zadnje strane na mjestu koje nije pokriveno video nadzorom, kako bi izbjegao identifikaciju. Dalje, utvrđeno je da je D. D. sačekao da oštećeni dođe kući, a kada se to desilo i kada je oštećeni sjeo za radni sto u trpezariji kuće, oko 23:00 časa, D. D. je prišao prozoru trpezarije, prislonio automatsku pušku na staklo prozora i istu usmjerio u pravcu tijela oštećenog, koji je sjedio za komjuterskim stolom i ispalio neutvrđen broj metaka u tijelo oštećenog, od kojih je namanje 10 zrna pogodilo oštećenog nanijevši mu na taj način teške i po život opasne tjelesne povrede (iste su pobliže opisane u izreci prvostepene presude), usljed kojih je oštećeni na licu mjesta preminuo, nakon čega D. D. bježi sa lica mjesta do svoje kuće udaljene oko 2 km od kuće oštećenog, gdje je u pomoćnom objektu sakrio odjeću i vatreno oružje koje je koristio prilikom lišenja života oštećenog, da bi narednog dana odjeću zapalio, a automatsku pušku sakrio u betonski propust za vodu, ispod lokalnog puta u blizini njegove kuće. Osim toga, utvrđeno je da je apelant do 24. januara 2014. godine, u ugodtiteljskom objektu „Kazablanka“, koji je koristio kao zakupoprimac, neovlašteno, suprotno odredbi člana 7. Zakona o oružju i municiji, držao jednu vojnu pušku M 48 fabrički broj 30782, 10 komada metaka call 7,62 mm i 19 komada metaka call 7,9 mm, iako je znao da je držanje ove vrste naoružanja i municije građanima zabranjeno.

U obrazloženju osporene odluke se navodi da nisu osnovani žalbeni navodi da je činjeničnim izmjenama unesenim u izreci pobijane presude, u odnosu na onaj sadržan u izmijenjenoj optužnici, povrijeđen objektivni identitet optužbe i počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka i) Zakona o krivičnom postupku, iz razloga što i pored toga što ne postoji potpuna činjenična podudarnost opisa djela datog u optužnici i njene izmjene na glavnom pretresu i onoga koji je sadržan u izreci pobijane presude, princip koji zahtijeva identitet između optužbe i presude nije povrijeđen, jer se činjenične izmjene u izreci te presude, zasnovane na činjeničnom stanju utvrđenom na glavnom pretresu, odnose na isti događaj i manifestuju isto krivično djelo. Prema tome, zaključeno je da nije izmijenjena neka odlučna činjenica koja bi mijenjala suštinu inkriminacije i definisala teži oblik saučesništva apelanta u izvršenju djela, na njegovu štetu. Također, u obrazloženju osporene odluke je navedeno da su pretres pomoćne kuće, pomoćnih objekata, putničkog motornog vozila i ugostiteljskog objekta, koje je koristio apelant, izvršeni na osnovu usmene naredbe sudije za prethodni postupak Okružnog suda u Banjoj Luci, u skladu sa odredbom člana 120. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske, te je sačinjen zapisnik od 25. januara 2014. godine u koji su uneseni svi podaci vezano za datu usmenu naredbu za pretres, što ovu radnju čini zakonitom. Isto tako, konstatovano je da nisu osnovane žalbene tvrdnje u pogledu nezakonitosti dokaza i zapisnika o ispitivanju apelanta, koji su sačinjeni u PS Gradiška 24. januara 2014. godine, a iz kojih proizilazi da je prilikom ispitivanja apelanta postupljeno u skladu sa odredbama člana 143. Zakona o krivičnom postupku (pouka o apelantovim pravima) i člana 144. stav 1. istoga zakona (način ispitivanja), a da snimanje ispitivanja audio ili video tehnikom, nisu propisane kao obavezne navedenim procesnim odredbama, već „po pravilu“, kao preporučljive u specifičnim situacijama. Pored toga, konstatovano je da je prvostepeni sud, u smislu odredbe člana 295. stav 2. Zakona o krivičnom postupku savjesno ocijenio svaki dokaz optužbe i odbrane pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, te da su obrazloženi i razlozi u ocjeni vjerodostojnosti protivrječnih iskaza optužbe i odbrane iz istrage i sa glavnog pretresa, kao i nalaza vještaka medicinske struke optužbe i odbrane, sve u skladu sa odredbom člana 304. stav 7. Zakona o krivičnom postupku.

Apelacioni navodi U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-590/15 (R. S.) | Sudska praksa | Aktio