Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5010/13 (P.T.)
Odluka donesena 15. 09. 2016.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Vlasničko-pravni odnosi
- Obligaciono- pravni odnosi
- Ništavost
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 226
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 252
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima · čl. 253
- Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 51
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima · čl. 103
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 103, 253
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-5010/13
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 09. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5010/13, rješavajući apelaciju P. T., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija P. T.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 33 0 P 000430 12 Rev od 1. oktobra 2013. godine.
Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da, u skladu sa članom 74.
Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, P. T. u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 900,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati P. T.
zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da, u skladu sa članom 72.
stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija P. T., podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 33 0 P 000430 12 Rev od 1. oktobra 2013. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. P. T. (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Laktaša (privremeno nastanjena u Njemačkoj), koju zastupa Zurijeta Salkanović, advokat iz Živinica, podnijela je 6. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 33 0 P 000430 12 Rev od 1. oktobra 2013. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud), te J. S. (prvotuženog u predmetnoj pravnoj stvari) i advokata Faruka Balijagića (zastupnika M. S. –drugotuženog u predmetnoj pravnoj stvari) zatraženo je 14. juna 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je svoj odgovor na apelaciju dostavio Ustavnom sudu 15. juna 2016. godine, dok je Kantonalni sud to učinio 17. juna 2016. godine, a Općinski sud 27. juna 2016. godine. Pismeno Ustavnog suda adresirano pravnom zastupniku drugotuženog M. S. se vratilo Ustavnom sudu sa naznakom da je „imenovani otputovao u inostranstvo“, dok prvotuženi J. S. nije dostavio svoj odgovor na apelaciju Ustavnom sudu do dana usvajanja ove odluke.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelanticinih navoda dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelantica je tužbom podnijetom 12. juna 2006. godine Općinskom sudu, te preciziranim tužbenim zahtjevom od 20. oktobra 2008. godine (pismeni podnesak), tražila da se utvrdi da je ništav kupoprodajni ugovor, zaključen u Živinicama 22. marta 2002. godine između J. S. (u daljnjem tekstu: prvotuženi) kao prodavca s jedne strane i M. S. (u daljnjem tekstu: drugotuženi) kao kupca s druge strane, a koji ugovor je ovjeren kod Općinskog suda pod brojem Ov-854/2002 i ne proizvodi pravno dejstvo, te se nalaže Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda i Službi za geodetske i imovinsko-pravne poslove Općine Živinice, da na osnovu ove presude uspostave pređašnje zemljišnoknjižno i katastarsko stanje, sve u roku od 30 dana od dana prijema prepisa presude, pod prijetnjom izvršenja i da se utvrdi da je apelantica, po osnovu bračne stečevine u bračnoj zajednici sa prvotuženim, stekla pravo suposjeda i pravo korištenja sa dijelom ½ na nekretnini koja je predmet navedenog ugovora, pa se nalaže Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda i Službi za geodetske i imovinsko-pravne poslove Općine Živinice, da na osnovu ove presude upiše apelanticu sa dijelom ½ na predmetnim nekretninama, što je drugotuženi dužan trpjeti da se u izvršnom postupku izvrši izdvajanje navedenog dijela nekretnine i predaje u posjed istog dijela apelantici u roku od 30 dana, od dana donošenja presude pod prijetnjom izvršenja. Pismenim podneskom od 8. aprila 2008. godine apelantica je postavila i alternativni tužbeni zahtjev kojim je tražila da se tuženi obavežu da joj, na ime novčane protivvrijednosti njezinog suvlasničkog dijela na predmetnoj nekretnini, solidarno isplate iznos od 40.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.
6. Presudom Općinskog suda broj 33 0 P 000430 06 P od 25. decembra 2009. godine usvojen je apelanticin tužbeni zahtjev za utvrđenje ništavosti spornog ugovora o kupoprodaji od 22. marta 2002. godine i nalaganje za uspostavu pređašnjeg stanja (stav I dispozitiva presude). Također je usvojen i tužbeni zahtjev za utvrđenje prava suposjeda i prava korištenja sa dijelom ½ na predmetnim nekretninama po osnovu bračne stečevine, te nalaganje da se apelantica upiše sa dijelom ½ na predmetnim nekretninama, kao i da se u izvršnom postupku izvrši izdvajanje navedenog dijela i predaja u posjed istog dijela apelantici, što su tuženi dužni trpjeti (stav II dispozitiva presude). Presudom su tuženi, također, obavezani apelantici solidarno naknaditi troškove postupka u iznosu od 5.069,31 KM (stav III dispozitiva presude).
7. Nakon provedenog dokaznog postupka je utvrđeno: da je apelantica bila u braku sa prvotuženim od 1979. do 1986. godine kada je brak razveden; da je za vrijeme trajanja braka kupljena nekretnina (označena kao kč. 1168/28 upisana u zk. ul. br. 1443 k.o. Živinice koja odgovara kp. br. 565/2 upisana u pl. broj 6356 k.o. Živinice Grad), na kojoj je napravljena kuća; da je Rješenjem Osnovnog suda u Tuzli broj R-II-63/88 od 9. marta 1989. godine određena privremena mjera zabrana otuđenja i opterećenja nekretnine koja se vodi u pl. broj 2435 k.o. Živinice i broj 1168/28 zv. ,,Hrastić“ oranica u površini od 500 m na kojoj se nalazi nedovršena porodična stambena zgrada; da je prvotuženi u javnim knjigama bio upisan kao vlasnik i posjednik predmetne nekretnine sa 1/1 dijela, a da nije bila provedena zabilježba privremene mjere zabrane otuđenja u javnim knjigama; da je drugotuženi pred svjedocima pitao prvotuženog o mogućim sporovima što je prvotuženi negirao; da je 22. marta 2002. godine zaključen kupoprodajni ugovor između prvotuženog i drugotuženog kojim je prvotuženi prodao, a drugotuženi kupio nekretninu označenu kao kč. br. 565/2 zvana ,,Bašta“, kuća i zgrada površine 80 m i dvorište površine 395 m upisana u pl. 6356 k.o. Živinice Grad koja odgovora k.č. broj 1168/28 upisana u zk. ul. broj 1443 k.o. Živinice; da je ugovorena kupoprodajna cijena od 50.000,00 KM koja je isplaćena prvotuženom kao prodavcu, a ovaj je predao drugotuženom posjed nekretnine i dozvolio upis u javne knjige; da je drugotuženi na osnovu spornog kupoprodajnog ugovora upisan u zemljišnoknjižnom i katastarskom uredu, kao nosilac prava vlasništva i posjeda na predmetnim nekretninama sa 1/1 dijela; da je nakon izvršene kupoprodaje apelantica stupila u kontakt sa drugotuženim; da je procijenjena tržišna vrijednost objekta u vrijeme kupoprodaje bila 77.716, 46 KM, a da je u vrijeme izgradnje tržišna vrijednost bila 94.862,00 KM; da je drugotuženi nakon kupovine spornog objekta izvršio dodatna ulaganja u rekonstrukciju i dogradnju, te je sadašnja vrijednost objekta sa pomoćnim objektom i uređenim zemljištem procijenjena na iznos 169.451,71 KM.
8. Kako je sud utvrdio da nekretnine koje su predmet kupoprodajnog ugovora zaključenog između prvotuženog i drugotuženog predstavljaju zajedničku imovinu apelantice i prvotuženog, te da je njihov udio u zajedničkoj imovini jednak, to je sud odlučujući o apelanticinom tužbenom zahtjevu (koji se odnosi na ništavost spornog ugovora o kupoprodaji od 22. marta 2002. godine) našao da je isti osnovan, jer sud cijeni da u konkretnom slučaju apelantica i prvotuženi nisu drugačije ugovorili, odnosno da prvotuženi nije imao saglasnost apelantice da raspolaže sa njihovom zajedničkom imovinom koja je predmet spora. U vezi s tim je Općinski sud imao u vidu sadržaj i smisao odredbe člana 252. stav 1. Porodičnog zakona („Službene novine FBiH“ broj 35/05; u daljnjem tekstu: PZ), jedan bračni partner ne može samostalno raspolagati zajedničkom imovinom, ako nema saglasnost za to drugog partnera, jer prava bračnih partnera se odnose na stvarna i obligaciona prava (čl. 253. PZ), pa čak da jedan bračni partner ne može samostalno raspolagati ni svojim udjelom u zajedničkoj imovini prije nego što je izvršio diobu, jer taj udio nije opredijeljen u toj imovini. To dalje znači, a u kom smislu se izjašnjava i sudska praksa, da ako jedan bračni partner nije dao odobrenje za zaključenje ugovora o raspolaganju nekretninama iz zajedničke imovine, smatra se da ugovor nije ni zaključen. Važi pravilo da niko ne može prenijeti na drugoga više prava nego što ga sam ima.
9. U konkretnom slučaju iz provedenih dokaza se može izvesti sasvim pouzdan zaključak da je prvotuženi raspolagao zajedničkom imovinom koja predstavlja bračnu stečevinu iako nisu utvrđeni suvlasnički dijelovi i bez saglasnosti apelantice zaključivši kupoprodajni ugovor sa drugotuženim zbog čega je takav ugovor ništav, odnosno isti ne proizvodi nikakva pravna dejstva, u smislu odredbe čl. 103. i 104. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ broj 29/03; u daljnjem tekstu: ZOO), radi čega je i valjalo odlučiti kao u dispozitivu presude. Također je navedeno da je bez osnova pozivanje drugotuženog da je pri kupovini predmetnih nekretnina postupao savjesno, imajući u vidu načelo povjerenja u zemljišne knjige u kojim je izvršio provjere prije nego što je zaključio ugovor sa prvotuženim. Bez osnova je, po ocjeni Općinskog suda, i pozivanje drugotuženog na upis u zemljišnim knjigama jer je općepoznato da je rijetka pojava da su oba bračna partnera upisana u zemljišnim knjigama kao suvlasnici. Po ocjeni suda, drugotuženi se mogao pozivati na stanje upisa u zemljišnim knjigama u situaciji da je ugovor o kupoprodaji zaključio sa prvotuženim, da je isti još uvijek u braku sa apelanticom, jer je sudska praksa stala na stanovište da se tada smatra da je ugovor zaključen uz saglasnost drugog bračnog druga u kojem slučaju kupac treba da bude zaštićen. Međutim, isto tako i pored tog pravila, Općinski sud je istakao da je sudska praksa stala na stanovište da drugi bračni partner može dokazivati da nije dala saglasnost za prodaju, a u konkretnom slučaju apelantica je izvedenim dokazima to i dokazala. Na kraju je navedeno da sud nije odlučivao o alternativno postavljenom tužbenom zahtjevu.
10. Presudom Kantonalnog suda broj 33 0 P 000430 10 Gž od 16. marta 2012. godine je žalba drugotuženog djelimično uvažena u dijelu stava I dispozitiva prvostepene presude na način da je utvrđeno da je djelimično ništav kupoprodajni ugovor u odnosu na raspolaganje preko 1/2 dijela i da u tom dijelu da ne proizvodi pravno dejstvo, dok je sa viškom ovog dijela tužbenog zahtjeva apelantica odbijena. U stavu II i III dispozitiva prvostepena presuda je potvrđena. Također je odbijen apelanticin zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.
11. U obrazloženju drugostepene presude, Kantonalni sud je između ostalog naveo da se osnovano žalbom ukazuje da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da je ugovor o kupoprodaju ništav u cijelosti. Naime, prema odredbi člana 252. PZ, bračni partneri su u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj tekovini ako nisu drugačije dogovorili. U vezi s tim je navedeno da je u konkretnom slučaju utvrđeno da je apelantica suvlasnik sa 1/2 na nekretninama i da je prvotuženi bez saglasnosti i znanja apelantice raspolagao i sa njenim suvlasničkim dijelom i iste prodao drugotuženom. Zbog toga, shodno članu 253. PZ, a u vezi sa članom 15. stav 2. Zakona o vlasničkopravnim odnosima („Službene novine FBiH“ br. 6/98 i 29/03; u daljnjem tekstu: ZOVO), prvotuženi, prema mišljenju drugostepenog suda, nije mogao raspolagati samostalno suvlasničkim dijelom apelantice od 1/2, tako da je shodno članu 103. stav 1. ZOO ništav sporni ugovor o kupoprodaji u dijelu koji se odnosi na raspolaganje preko 1/2 i u tom dijelu ne proizvodi pravno dejstvo. Stoga je po ocjeni drugostepenog suda valjalo žalbu drugotuženog djelimično uvažiti i utvrditi da je djelimično ništav sporni kupoprodajni ugovor, zaključen između tuženih, i to samo u dijelu koji se odnosi na raspolaganje preko 1/2, a sa viškom ovog dijela tužbenog zahtjeva, preko dosuđenog, apelanticu odbiti, kao i sa zahtjevom kojim je ona tražila uspostavu pređašnjeg zemljišnoknjižnog i katastarskog stanja. U tom je smislu Kantonalni sud istakao da je bez osnova pozivanje drugotuženog da je pri kupovini predmetnih nekretnina „dao vjeru javnim ispravama”, imajući u vidu načelo povjerenja u zemljišne knjige, u koje je izvršio provjere, prije nego je zaključio ugovor sa prvotuženim i utvrdio da je prvotuženi vlasnik i posjednik sa 1/1 sporne imovine. Naime, tačno je da se vlasništvo dokazuje izvodom iz zemljišnih knjiga, ali pri tome drugotuženi prema pravnom shvatanju drugostepenog suda zanemaruje i činjenicu da je upis u zemljišne knjige oboriva pretpostavka i da se može dokazivati i suprotno. Pri tome su za Kantonalni sud neprihvatljivi žalbeni navodi drugotuženog da je bio savjestan i da nije mogao znati da prvotuženi nije i vlasnik 1/1, jer sama činjenica da se prvotuženi vodio upisan u zemljišnim i katastarskim knjigama kao vlasnik (korisnik) i posjednik 1/1, nije dovoljna za zaključak da drugotuženi nije znao niti mogao znati, odnosno da drugotuženi nije imao saznanja da ta nekretnina predstavlja bračnu tekovinu parničnih stranaka. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu drugostepene odluke primjenom odredbe člana 229. tačka 4. i člana 226. Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP).
12. Presudom Vrhovnog suda broj 33 0 P 000430 12 Rev od 1. oktobra 2013. godine usvojena je revizija drugotuženog, pa se nižestepene presude preinačavaju i apelanticin tužbeni zahtjev u cijelosti odbija za utvrđenje da je ništav sporni kupoprodajni ugovor od 22. marta 2002. godine i zahtjev za uspostavu pređašnjeg zemljišnog i katastarskog stanja, a zatim da se drugotuženi obaveže trpjeti izdvajanje ½ dijela nekretnine i da se ista upiše na apelanticu i preda joj u posjed, kao i da joj nadoknadi troškove postupka. Također, apelantica je presudom obavezana drugotuženom naknaditi troškove cijelog postupka u iznosu od 250,00 KM.
13. U obrazloženju revizione odluke, Vrhovni sud je prvenstveno istakao da se sporno pravno pitanje u predmetnoj pravnoj stvari odnosi na pravne posljedice raspolaganja nekretninom, koja je otuđena od strane jednog bračnog druga, u situaciji kada drugi bračni drug, ni nakon dugog niza godina nakon razvoda braka, nije tražio da se utvrdi da je ta nekretnina bračna stečevina, u odnosu na kupca kao treće lice, za kojeg nije dokazano da je znao da imovinski odnosi bivših bračnih drugova nisu razriješeni, odnosno da nije ni mogao to znati jer u javnim knjigama nije upisana zabrana otuđenja ili opterećenja, tj. nije dokazana njegova nesavjesnost. S tim u vezi je navedeno da činjenica da je u predmetnom postupku na spornim nekretninama utvrđeno da su one predstavljale bračnu stečevinu prvotuženog i apelantice, kao bivših bračnih partnera, nije po ocjeni Vrhovnog suda mogla utjecati na utvrđenje ništavosti kupoprodajnog ugovora o istim nekretninama, koji je zaključen prije tog utvrđenja, bez dokazane nesavjesnosti drugotuženog kao kupca tih nekretnina. Naime, prema pravnom shvatanju revizionog suda, da bi se usvojio zahtjev za upis prava vlasništva na cijelom ili dijelu nekretnine, potreban je jedan od propisanih uvjeta iz člana 23. ZOVO, a da bi sud kao ovlašteni organ donio odluku o takvom pravu koje apelantica u predmetnom postupku traži, potrebno je dokazati da njoj to pravo po pozitivnim propisima pripada. U vezi s tim je Vrhovni sud konstatovao da u konkretnom slučaju nižestepeni sudovi nalaze da je sporni kupoprodajni ugovor ništav u 1/2 dijela suvlasništva na nekretninama koje su predmet ugovora, jer je taj dio suvlasništva pripao apelantici utvrđenjem da je u tom dijelu nekretnina bračna stečevina apelantice i prvotuženog kao bivših bračnih partnera. Međutim, po ocjeni Vrhovnog suda, u vrijeme kada je zaključen sporni kupoprodajni ugovor (2002. godine) isti nije bio protivan propisima u smislu odredbe člana 103. ZOO, jer u tom momentu nije bilo utvrđeno suvlasništvo (ili zajedničko vlasništvo) prvotuženog i apelantice na predmetnim nekretninama, niti je moglo biti saznanja da su predmetne nekretnine bračna stečevina prvotuženog i apelantice na osnovu upisa u javnim knjigama. Prvotuženi je bio upisan kao vlasnik i posjednik sa 1/1 dijela, a u javnim knjigama nije bila upisana ni bilo kakva zabilježba zabrane otuđenja ili opterećenja nekretnine, niti je dokazano da je na drugi način drugotuženi mogao znati za postojanje prava apelantice na predmetnim nekretninama. Dakle, Vrhovni sud je zaključio da u predmetnom postupku nije bila dokazana nesavjesnost kupca (drugotuženog) pa je upis prava vlasništva izvršen na osnovu valjanog pravnog posla i u skladu sa članom 38. stav 1. ZOVO.
14. Dalje je Vrhovni sud naveo, a imajući u vidu sadržaj odredbe člana 9. st. 1. i 2. Zakona o zemljišnim knjigama („Službene novine FBiH“ 19/03 i 53/04), da princip povjerenja u zemljišnu knjigu koji u predmetnom postupku nije narušen dokazima (da je drugotuženi kao treće lice iz upisanih prigovora znao ili da mu je bila poznata netačnost upisa ili da je zbog grube nepažnje ta spoznaja ostala nepoznata, da apelantica ima pravo na spornoj nekretnini kao bračnoj stečevini) opravdava prigovor revidenta (drugotuženog) da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo u dijelu pobijane odluke kojom je odbijena žalba u odnosu na prvostepenu presudu i utvrđenje ništavosti kupoprodajnog ugovora u dijelu od 1/2 prava suvlasništva, te izmjenu upisa u zemljišnoj knjizi i predaje u posjed. Kako je drugotuženi stekao pravo vlasništva na osnovu valjanog pravnog posla od dotadašnjeg vlasnika, to je po ocjeni Vrhovnog suda ranijem vlasniku prestalo pravo vlasništva po članu 51. ZOVO, pa se ne može tražiti uspostavljanje pređašnjeg zemljišnoknjižnog stanja. Dakle, Vrhovni sud smatra da je drugotuženi upisom u javne knjige kupoprodajnog ugovora kao pravnog posla stekao pravo vlasništva, a kako nije dokazana njegova nesavjesnost kod sačinjavanja tog pravnog posla, to nije bilo osnova za utvrđenje da je zbog toga zaključio ništavan pravni posao u dijelu koji se odnosi na bračnu stečevinu apelantice i prvotuženog.
15. U takvoj pravnoj situaciji, prema mišljenju Vrhovnog suda, apelantica i nije mogla istaknuti stvarnopravni zahtjev (utvrđenje suvlasničkih dijelova i predaja stvari u suposjed), već jedino obligacionopravni zahtjev koji je, istina, apelantica u toku postupka precizirala kao alternativni zahtjev, ali pravosnažnom presudom je isti odbijen prihvatanjem njenog stvarnopravnog zahtjeva. Kako apelantica i prvotuženi nisu pobijali ovaj dio pravosnažne presude, revizioni sud je istakao da nije mogao odlučivati izvan revizije drugotuženog o tom dijelu pravosnažne presude, pa je utvrđenje bračne stečevine i udjela apelantice u njemu kao stvarnopravni zahtjev ostalo neizmijenjeno iako se ne može izvršiti. Međutim, po ocjeni revizionog suda, pogrešno je primijenjeno materijalno pravo kada je naložen upis apelantice u javne knjige, kao i zahtjev da drugotuženi trpi izdvajanje dijela od 1/2 na spornoj nekretnini, te predaju u posjeda apelantici, jer za promjenu upisa u javnim knjigama nema osnova izmjenom odluke o pravnoj valjanosti kupoprodajnog ugovora. Sporni ugovor, s obzirom da nisu dokazane činjenice koje imaju za posljedicu ništavost, je prema mišljenju Vrhovnog suda bio zakonski osnov za prenos i stjecanje prava vlasništva, zbog čega nije osnovan ni apelanticin zahtjev za brisanje ranijeg upisa i trpljenje drugotuženog da se apelantica upiše, na osnovu predmetne drugostepene presude, kao suvlasnik sa 1/2 dijela. Stoga je revizioni sud, ocijenivši da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo u odluci drugostepenog suda, uvažio reviziju drugotuženog i drugostepenu presudu preinačio kao u dispozitivu osporene revizione odluke, u skladu sa odredbom člana 250. stav l. ZPP, dok je odluku o troškovima donio primjenom odredbe člana 397. stav 2. istog Zakona.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
16. Apelantica navodi da joj je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također, apelantica smatra da joj je zbog dužine trajanja predmetnog parničnog postupka povrijeđeno pravo na suđenje u „razumnom roku“, te da joj po tom osnovu pripada pravo naknade štete zbog neprimjerene dužine trajanja i načina vođenja postupka. Apelantica je opisala hronologiju predmetnog postupka, kako je navedeno u činjeničnom dijelu odluke, te, između ostalog, istakla da je u odluci koju je osporila pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
b) Odgovor na apelaciju
17. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da ostaje kod razloga datih u obrazloženju odluke protiv koje je podnesena apelacija. Stoga je Vrhovni sud predložio da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana, jer je presuda tog suda donesena u skladu sa „Zakonom i Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine“ i nije bilo povreda na koje apelantica neosnovano ukazuje.
18. Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju istakao da, iz sadržine spisa predmeta tog suda broj 33 0 P 000430 10 Gž, slijedi da je spis Općinskog suda broj 33 0 P 000430 06 P dostavljen Kantonalnom sudu 25. marta 2010. godine na odlučivanje po žalbi drugotuženog podnesenoj protiv prvostepene presude Općinskog suda od 29. decembra 2009. godine. Dalje je navedeno da je Kantonalni sud svojom presudom od 16. marta 2012. godine žalbu drugotuženog djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio u stavu I dispozitiva tako što je utvrdio da je djelimično ništav sporni kupoprodajni ugovor od 22. marta 2002. godine, i to u dijelu koji se odnosi na raspolaganje preko ½ i odlučio da u tom dijelu sporni ugovor ne proizvodi pravno dejstvo, a sa viškom ovog dijela apelanticu odbio, te spis vratio Općinskom sudu 20. aprila 2012. godine. Na osnovu navedenog, Kantonalni sud smatra da nije povrijeđeno apelanticino pravo na suđenje u razumnom roku, te predlaže da se predmetna apelacija (zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku) odbije.
19. Općinski sud je u svom odgovoru, u odnosu na navode apelacije koji se tiču dužine trajanja postupka, istakao da je taj sud u predmetnoj pravnoj stvari po tužbi apelantice (od 12. juna 2006. godine), zakazao pripremno ročište za 29. oktobar 2007. godine (koje je zakazanog dana i održano), te na prijedlog punomoćnika apelantice odgođeno za 10. decembar 2007. godine. Potom je Općinski sud naveo da je zakazano ročište za 10. decembar 2007. godine zbog zdravstvenih razloga prvotuženog odgođeno za 14. februara 2008. godine, te da je u međuvremenu predmet broj 033-0- P-06-000338 zaveden u CMS verziju pod brojem 33 0 P 000430 06 P. Zatim je Općinski sud istakao da je u navedenom predmetu Rješenjem broj 33 0 P 000430 07 P od 10. decembra 2008. godine održano pripremno ročište i isto odloženo i zakazano za 13. februar 2009. godine, koje je istog dana i održano, a ročište za glavnu raspravu određeno i zakazano za 10. april 2009. godine, koje je istog dana i održano, a nastavak ročišta za glavnu raspravu zakazan je za 18. maj 2009. godine, koje ročište je odloženo za 9. juni 2009. godine. Zakazano ročište je ponovo odloženo za 6. juli 2009. godine, a nastavak odgođen za 5. oktobar 2009. godine, koje je istog dana i održano, a ročište za glavnu raspravu zakazano za 16. novembar 2009. godine, kada je glavna rasprava i zaključena i tom prilikom je sud odlučio da će presuda biti donesena u Zakonom propisanom roku. Potom je konstatovano da je Općinski sud u navedenom predmetu 25. decembra 2009. godine donio presudu broj 330 P 000430 06 P, protiv koje je drugotuženi M. S. putem svog punomoćnika podnio žalbu, koju je Općinski sud sa cijelim spisom predmeta 25. marta 2010. godine dostavio Kantonalnom sudu na odlučivanje po žalbi, koji je po istoj odlučio presudom od 16. marta 2011. godine. Nakon što je strankama dostavljena presuda Kantonalnog suda, drugotuženi je po punomoćniku protiv iste izjavio reviziju Vrhovnom sudu, koju je sud sa cijelim spisom dostavio 14. augusta 2012. godine na odlučivanje Vrhovnom sudu, koji je o reviziji odlučio svojom presudom od 1. oktobra 2013. godine. Općinski sud je, postupajući po revizionoj presudi, Rješenjem broj 330 P 000430 06 P od 22. oktobra 2014. godine ukinuo klauzulu pravosnažnosti na Presudu broj 33 0 P 000430 06 P od 25. decembra 2009. godine. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je predložio Ustavnom sudu da predmetnu apelaciju odbije kao neosnovanu.
V.Relevantni propisi
20. Porodični zakon („Službene novine FBiH“ broj 35/05) u relevantnom dijelu glasi: Član 250.
(1) Bračni partneri su u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini ako nisu drukčije ugovorili.
Član 253.
Na bračnu stečevinu primjenjuju se odredbe stvarnog i obaveznog prava, ako ovim zakonom nije drukčije određeno.
21. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 103.
(1) Ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima ništav je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
(2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snosiće odgovarajuće posljedice.
Član 104.
(1) U slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je da vrati drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ukoliko zakon što drugo ne određuje. (2) Ali, ako je ugovor ništav zbog toga što je po svojoj sadržini ili cilju protivan ustavom utvrđenim načelima društvenog uređenja, prinudnim propisima ili moralu društva, sud može odbiti, u cjelini ili djelimično, zahtjev nesavjesne strane za vraćanje onog što je drugoj dala, a može i odlučiti da druga strana ono što je primila po osnovu zabranjenog ugovora preda opštini na čijoj teritoriji ona ima sjedište, odnosno prebivalište, ili boravište.
(3) Prilikom odlučivanja sud će voditi računa o savjesnosti jedne, odnosno obiju strana, o značaju ugroženog dobra ili interesa, kao i moralnim shvatanjima.
22. Zakon o vlasničko-pravnim odnosima („Službene novine FBiH“ br. 6/98 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 15.
(1) Suvlasništvo postoji kada nepodijeljena stvar pripada dvjema ili više osoba, tako da je dio svake od njih određen srazmjerno cjelini (idealni dio).
(2) Svaki suvlasnik ima pravo da stvar posjeduje i da se njom koristi srazmjerno svom dijelu, ne povrjeđujući prava ostalih suvlasnika.
(3) Suvlasnik može raspolagati svojim dijelom bez suglasnosti ostalih suvlasnika. (4) U slučaju prodaje suvlasničkog dijela, ostali suvlasnici imaju pravo preče kupovine samo ako je to zakonom određeno.
Član 23.
Pravo vlasništva stječe se po samom zakonu, na osnovu pravnog posla, odlukom nadležnog organa i nasljeđivanjem.
Član 38.
(1) Pravo vlasništva na nekretnine, na osnovu pravnog posla stječe se upisom u javne knjige o nekretninama, ako je nositelj savjestan.
(2) Savjesnost stjecatelja se pretpostavlja.
(3) U slučaju vise savjesnih stjecatelja, upis u javne knjige ima pravo zahtjevati stjecatelj kome je nekretnina predata u posjed, a dok je nekretnina u posjedu prenositelja, upis u javne knjige ima pravo zahtjevati stjecatelj koji je prvi stekao pravni osnov za prenos prava vlasništva.
Član 51.
Pravo vlasništva koje određena osoba ima na stvar prestaje kad druga osoba stekne pravo vlasništva na tu stvar.
23. Zakon o zemljišnim knjigama („Službene novine FBiH“ br. 19/03 i 54/04) u relevantnom dijelu glasi:
Član 9.
Javno povjerenje (1) Upisano pravo u zemljišnoj knjizi smatra se tačnim. Smatra se da brisano pravo iz zemljišne knjige ne postoji.
(2) Za treća lica, koja u dobroj vjeri u postojanje neke nekretnine ili prava na nekoj nekretnini, putem pravnog posla steknu takvo jedno pravo, sadržaj zemljišne knjige se smatra tačnim, ukoliko ispravnost zemljišne knjige nije osporena putem upisa prigovora ili ukoliko je trećoj osobi poznata netačnost zemljišne knjige ili zbog grube nepažnje nije poznata.
24. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
(2) Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI.Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
27. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 33 0 P 000430 12 Rev od 1. oktobra 2013. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 14. oktobra 2013. godine, a apelacija je podnesena 6. decembra 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
29. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
A.Pravo na pravično suđenje Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […] a)U odnosu na primjenu materijalnog prava
30. Ustavni sud ističe da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na spor u kojem je apelantica tražila utvrđenje ništavosti ugovora o kupoprodaji nekretnine, te posljedično takvom utvrđenju uspostavu pređašnjeg stanja u javnim knjigama, kao i utvrđenje prava posjeda i prava korištenja sporne imovine, te predaje u posjed dijela iste. Dakle, predmet je građanskopravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.
31. Apelantica smatra da joj je odlukom Vrhovnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
32. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao, kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).
33. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su nižestepeni sudovi u pogledu primarnog tužbenog zahtjeva apelantice, koji se ticao utvrđenja ništavosti spornog kupoprodajnog ugovora od 22. marta 2002. godine, zauzeli stav da taj ugovor (djelimično) ništavan, odnosno da ne proizvodi pravna dejstva u smislu odredbi čl. 103. i 104. ZOO, budući da se u konkretnom slučaju radilo o zajedničkoj imovini koja predstavlja bračnu stečevinu prvotuženog i apelantice, a sa kojom imovinom je prvotuženi raspolagao bez apelanticine saglasnosti, protivno odredbama člana 252. stav 1. i člana 253. PZ, zaključujući sa drugotuženim sporni kupoprodajni ugovor. Na ovakvo utvrđenje nižestepenih sudova, nije bila od utjecaja savjesnost drugotuženog pri kupovini sporne imovine, u kontekstu primjene načela povjerenja u zemljišne knjige, s obzirom da je po ocjeni nižestepenih sudova upis u zemljišne knjige oboriva pretpostavka i da se može dokazivati i suprotno. Suprotno pravnom shvatanju nižestepenih sudova, Vrhovni sud je u osporenoj odluci zauzeo pravni stav, u pogledu tumačenja i primjene relevantnih propisa (materijalnog prava) u predmetnoj pravnoj stvari, da činjenica utvrđenja da sporna imovina predstavlja bračnu stečevinu apelantice i prvotuženog nije mogla utjecati na utvrđenje ništavosti spornog kupoprodajnog ugovora (koji je zaključen prije tog utvrđenja) bez dokazane nesavjesnosti drugotuženog kao kupca tih nekretnina. Kako u predmetnom parničnom postupku nije bila dokazana nesavjesnost drugotuženog kao kupca, a imajući u vidu činjenicu da je prvotuženi u zemljišnim knjigama bio upisan kao vlasnik i posjednik sa 1/1 dijela kao i činjenicu da drugotuženi nije mogao znati za postojanje prava apelantice na predmetnim nekretninama, Vrhovni sud je zaključio da sporni ugovor nije protivan propisima u smislu odredbe člana 103. ZOO, pa je upis prava vlasništva izvršen na osnovu valjanog pravnog posla i u skladu sa odredbom člana 38. stav 1. ZOVO. U vezi s navedenim, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporene odluke Vrhovnog suda nesporno proizlazi da je utvrđenje savjesnosti drugotuženog (provedenim dokazima) kao kupca predmetne imovine jedan od bitnih uvjeta za utvrđenje ništavosti spornog kupoprodajnog ugovora u okolnostima konkretnog predmeta, te da je propust drugostepenog (i prvostepenog) suda da osnovano razmotre i usvoje prigovor drugotuženog u tom smislu imao za posljedicu pogrešnu primjenu materijalnog prava u konkretnom slučaju, kako u pogledu primarnog tužbenog zahtjeva, tako i posljedično tome ostalih apelanticinih zahtjeva iz predmetne tužbe. Osim toga, Vrhovni sud je ukazao i da apelantica u predmetnoj pravnoj stvari nije mogla istaći u tužbi stvarnopravni zahtjev (za utvrđenje suvlasničkih dijelova i predaja stvari u suposjed), već jedino obligacionopravni zahtjev koji je ona i istakla u prvostepenom postupku u vidu alternativnog zahtjeva (od 8. aprila 2008. godine – isplata protivvrijednosti njenog suvlasničkog dijela na predmetnoj nekretnini), koji je pravosnažnom presudom odbijen prihvatanjem njenog stvarnopravnog zahtjeva. Međutim, kako apelantica i drugotuženi nisu pobijali ovaj dio pravosnažne presude, Vrhovni sud je istakao da nije mogao odlučivati izvan revizije drugotuženog u tom dijelu pravosnažne presude. Imajući u vidu navedeno, kao i citirane relevantne zakonske odredbe, Ustavni sud smatra da je navedeno obrazloženje Vrhovnog suda u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, te da su apelanticini navodi neosnovani.
34. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra apelanticine navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovanim.
b)U odnosu na dužinu trajanja postupka
35. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, Aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
36. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).
37. Konačno, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća i na to da član 6. stav
1. Evropske konvencije državama ugovornicama nameće dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme tako da sudovi mogu zadovoljiti uvjete tog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).
Period koji se uzima u obzir
38. Ustavni sud konstatira da je apelantica u predmetnom postupku podnijela tužbu 12. juna 2006. godine, te da je postupak okončan Presudom Vrhovnog suda od 1. oktobra 2013. godine. Dakle, cjelokupan predmetni postupak trajao je više od šest godina i osam mjeseci. Analiza razumnosti trajanja postupka
39. U pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud primjećuje da se postupak tiče apelanticinog tužbenog zahtjeva kojim je tražila utvrđenje ništavosti kupoprodajnog ugovora, pa s obzirom na činjenice koje je trebalo utvrditi, zatim dokaze koje je trebalo provesti, u konkretnom slučaju ne može se govoriti o osobito složenom predmetu. Isto tako, s obzirom na predmet spora, Ustavni sud zaključuje da je postupak vrlo značajan za apelanticu.
40. Nadalje, kada je u pitanju apelanticino ponašanje i njen doprinos ukupnoj dužini trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud primjećuje da se apelantici može staviti na teret samo period od nešto više od mjesec i po dana (29. oktobra 2007. godine do 10. decembra 2007. godine) kada je na njen zahtjev, odnosno njenog punomoćnika, odgođeno prvobitno zakazano pripremno ročište pred prvostepenim sudom.
41. Cijeneći ponašanje Općinskog suda, Ustavni sud zapaža da je taj sud u konkretnom predmetu presudu donio nakon nešto više od tri i po godine od podnošenja tužbe, te da je 25. marta 2010. godine spis predmeta dostavio drugostepenom sudu na postupanje po žalbi drugotuženog. Također, Ustavni sud konstatira iz stanja spisa predmeta (iz odgovora Općinskog suda na apelaciju) da je Općinski sud prvo pripremno ročište u predmetnoj pravnoj stvari zakazao za 29. oktobar 2007. godine, odnosno nakon više od godinu i četiri mjeseca, nakon čega je u više navrata zakazivao i odlagao pripremna ročišta tokom 2007, 2008. i 2009. godine ili propuštao da održi pripremna ročišta kao što je to bio slučaj 14. februara 2008. godine nakon čega je Općinskom sudu trebalo skoro 10 mjeseci da ponovo održi pripremno ročište i isto odloži za 13. februar 2009. godine. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je prvobitno zakazano ročište za glavnu raspravu bilo zakazano za 10. april 2009. godine, koje je nakon toga održavano, odgađano i odlagano u više navrata sve do 16. novembra 2009. godine kada je održana i zaključena glavna rasprava, dok je prvostepena presuda donesena 25. decembra 2009. godine. S obzirom na navedeno, Ustavni sud primjećuje da nije sporno da je, izuzevši period potpune sudske neaktivnosti od skoro godinu i po (od podnošenja tužbe do zakazivanja prvog pripremnog ročišta), Općinski sud tokom 2007, 2008. i 2009. godine preduzimao procesne radnje tokom trajanja prvostepenog postupka pred tim sudom, ali da takvo postupanje po ocjeni Ustavnog suda nije bilo efikasno u okolnostima konkretnog predmeta, imajući u vidu dužnost redovnog suda da rukovodi postupkom i da nastoji da se postupak odvija bez nepotrebnog odugovlačenja (vidi član 10. ZPP). S druge strane, Ustavni sud smatra da su Kantonalni i Vrhovni sud donijeli svoje odluke u relativno kratkom roku (manjem od godinu dana) nakon što im je dostavljen spis predmeta na postupanje po žalbi, odnosno reviziji. Međutim, posmatrano u cijelosti, Ustavni sud ističe da se postupak pred redovnim sudovima koji je trajao više od šest godina i osam mjeseci ne može smatrati „razumnim rokom“. Odgovornost za ovakvu dužinu leži prvenstveno na Općinskom sudu. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje u razumnom roku osnovani.
42. Stoga, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje apelanticinog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
43. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
44. Shodno navedenom, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48–51). Prema utvrđenom načelu, apelantici bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost. S obzirom na to da je parnični postupak, u predmetu koji se po zakonu ne smatra hitnim, trajao više od šest godina, Ustavni sud smatra da apelantici treba na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku isplatiti iznos od 900,00 KM. Navedeni iznos apelantici je dužna isplatiti Vlada Tuzlanskog kantona, s obzirom na sjedište redovnih sudova, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
B.Pravo na imovinu
45. U odnosu na navode apelacije o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se ti navodi zasnivaju na istim tvrdnjama kao i u odnosu na pravo na pravično suđenje, pa kako je o ovim pitanjima Ustavni sud već odlučio, ocjenjujući navode apelacije o povredi prava na pravično suđenje na način da nisu osnovani i da nema kršenja prava na pravično suđenje izuzev u segmentu donošenja odluke u razumnom roku, Ustavni sud smatra da su i apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.
VIII.Zaključak
46. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u osporenoj odluci Vrhovnog suda ne postoji ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, pri čemu je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke za svoje stavove dao jasne i logične zaključke.
47. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine jer apelantica kršenje tog prava zasniva na istim navodima koje je istakala u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
48. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kada je predmetni postupak trajao duže od šest godina i osam mjeseci za čije trajanje je prvenstveno utvrđena odgovornost Općinskog suda koji nije djelotvorno kontrolirao postupak i nije preduzeo adekvatne mjere za ubrzanje postupka koje su mu bile na raspolaganju prema procesnom zakonu, niti je ponudio razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem.
49. Na osnovu čl. 59. st. (1), (2) i (3) i 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman