Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2866/16 (J. K.)
Odluka donesena 15. 09. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Smetanje posjeda
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2866/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 09. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine, u predmetu broj AP-2866/16, rješavajući apelaciju Janje Kulaš, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Janje Kulaš podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 P 036835 16 Gž od 15. juna 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
Janja Kulaš (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Usore, koju zastupa Drinka Lekić, advokatica iz Tešnja, podnijela je 4. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 P 036835 16 Gž od 15. juna 2016. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, žalba tužitelja, tj. apelantice i M.K. je odbijena te je potvrđeno prvostepeno rješenje, kojim je odbijen predmetni tužbeni zahtjev. U toku postupka je utvrđeno da su tužitelji dana 18. marta 2014. godine podnijeli tužbu prvostepenom sudu radi smetanja posjeda sa zahtjevom da se utvrdi da su tuženi J.M., A.K. i M.K. dana 19. februara 2014. godine smetali tužitelje u posjedu nekretnina k.č.br. 1927/1 zvane Bara, šuma II klase površine 2316 m2 upisane u pl.br. 334, k.o. Sivša, koja je po oznakama z.k. ureda označena kao dio k.č.br. 269/26 zvana Luščić, njiva, ukupne površine 18473 m2, z.k.ul. 329 k.o. Sivša, tako što je prvotuženi u dogovoru sa drugotuženom i trećetuženim navedenog dana ušao u parcelu tužitelja i isjekao 11 stabala hrasta i više manjih stabala raznih vrsta, te da se naloži tuženim da odmah prestanu i ubuduće se uzdrže da na ovakav ili sličan način smetaju tužitelje u posjedu navedene nekretnine.
Nadalje, utvrđeno je da su podneskom od 4. novembra 2015. godine tužitelji uredili tužbeni zahtjev na način što su tražili da se utvrdi da su tuženi J.M. i A.K. dana 19. februara 2014. godine smetali tužitelje u posjedu nekretnina označenih kao dio od: k.č.br. 1898 zvana Bara, livada II klase, površine 5869 m2 i šuma III klase površine 582 m2 u k.o. Sivša pl. 881, k.č.br. 1899 zvana Bara, livada II klase površine 4160 m2 i šuma III klase površine 723 m2 u k.o. Sivša, pl.br. 335, tako što je prvotuženi u dogovoru sa drugotuženom ušao u parcelu tužitelja i isjekao 11 stabala hrasta i više manjih stabala raznih vrsta, te da se naloži tuženim da odmah prestanu i ubuduće se uzdrže da na ovakav ili sličan način smetaju tužitelje u posjedu navedene nekretnine. Imajući u vidu navedeno, utvrđeno je da prvostepeni sud nije povrijedio relevantne odredbe Zakona o parničnom postupku kada je zaključio da su tužitelji nakon podnošenja tužbe sudu podneskom od 4. novembra 2015. godine preinačili tužbeni zahtjev tako što su istaknuli novi zahtjev, odnosno kada su naveli sasvim druge parcele na kojima je izvršeno smetanje posjeda i to: k.č.br. 1898 i k.č.br. 1899, umjesto parcele k.č.br. 1927/1. Naime, utvrđeno je da u situaciji kada tužitelj u toku postupka istakne sasvim drugi zahtjev od već istaknutog u tužbi, blagovremenost istaknutog novog zahtjeva se računa od dana kada je on postavljen u toku postupka. Prema tome, kako je smetanje učinjeno 19. februara 2014. godine, a sasvim novi zahtjev istaknut dana 4. novembra 2015. godine, zaključeno je da je jasno da je tužba tužitelja neblagovremena, te da je zbog toga prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo, odredbu člana 327. stav 3. Zakona o stvarnim pravima, kada je zaključio da je tužba neblagovremena.
U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Povredu prava na pravično suđenje apelantica nalazi i u činjenici da je predmetni postupak trajao neopravdano dugo.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. U odnosu na navode apelantice kojima ukazuje na dužinu trajanja predmetnog postupka Ustavni sud nalazi da je predmetni postupak u cijelosti okončan u roku od dvije godine i tri mjeseca, i u kojem periodu su donesene dvije odluke, a što je primjereno okolnostima konkretnog slučaja i ne može voditi povredi prava na pravično suđenje u razumnom roku. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman