Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1784/16 (D. T.)

Odluka donesena 15. 09. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1784/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 09. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine, u predmetu broj AP-1784/16, rješavajući apelaciju Dževada Topčagića, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Dževad Topčagić, protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 28 0 K 006273 16 Kž od 16. februara 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

Dževad Topčagić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Rifat Konjić, Nihad Konjić i Zinaida Konjić, advokati iz Tuzle, podnio je 20. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 28 0 K 006273 16 Kž od 16. februara 2016. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela Prijevara u privrednom poslovanju iz člana 25. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, te mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i istovremeno određeno da se ista neće izvršiti ako apelant u roku od dvije godine ne učini novo krivično djelo. Osim toga, apelant je obavezan platiti troškove krivičnog postupka u iznosu od 100,00 KM.

U predmetnoj pravnoj stvari, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno je, između ostalog, da su apelant, kao osnivač i izvršni direktor za poslove obrade tržišta u DOO „Bosing co“ Gradačac i F. M., kao osnivač i izvršni direktor privrednog društva DOO „Bosing co“ Gradačac, te kao osnivač i odgovorno lice privrednog društva DOO „SGM Cement“ Gradačac, bili odgovorne osobe u navedenim privrednim društvima, a što proizilazi iz rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj U/I-863/02 od 11. septembra 2002. godine. Nadalje, utvrđeno je da su se u radnjama apelanta i F. M., preduzetim tokom decembra 2006. godine i januara 2007. godine, ostvarila sva bitna obilježja krivičnog djela koje im je stavljeno na teret. Naime, utvrđeno je da je apelant usmeno dogovorio sa M. A., kao odgovornim licem u „Caritas“ Banja Luka obavljanje poslova izrade, transporta i montaže hale, dok je F. M., kao ovlašteno lice za zastupanje DOO „SGM Cement“ Gradačac svojim potpisom i pečatom privrednog društva ovjerio ponudu od 26. decembra 2006. godine za dogovorene poslove, u kojoj ponudi je bila naznačena cijena u iznosu od 50.000,00 KM uz avansno plaćanje 100%. Navedena ponuda je dostavljena „Caritas“ Banja Luka, kao i ugovor o građenju od 26. decembra 2006. godine u kojem je kao izvođač označen DOO „SGM Cement“ Gradačac. U vezi s tim, utvrđeno je da su apelant i F. M. bili svjesni da lažnim prikazivanjem činjenica dovode odgovorno lice „Caritas“ Banja Luka u zabludu, jer su znali da se ugovoreni radovi neće izvršiti, iz razloga što DOO „SGM Cement“ Gradačac ne raspolaže mehanizacijom potrebnom za izvođenje građevinskih radova i nikada nije izvodilo građevinske radove, dok je DOO „Bosing co“ Gradačac prezadužen i da nema potrebni materijal za izradu hale (2007. godine otvoren stečaj nad DOO „Bosing co“ Gradačac), a što je apelantu i F. M. u vrijeme slanja ponude i zaključenja ugovora o građenju bilo poznato. Nakon dostave ugovora o građenju, M. A., kao odgovorno lice u „Caritas“ Banja Luka, navedeni ugovor o potpisuje u ime naručioca posla, te potpisuje nalog za prenos sredstava sa računa „Caritas“ Banja Luka na račun DOO „SGM Cement“ Gradačac u iznosu od 50.000,00 KM, da bi potom F. M. dao nalog zaposlenima da se od uplaćenog iznosa dio sredstava iskoristi za plaćanje obaveza po osnovu PDV-a, a iznos od 33.100,00 KM isplati DOO „Bosing co“ Gradačac kao pozajmica, a koja sredstva apelant koristi za druge namjene, a ne u svrhu izrade, transporta i montaže hale za potrebe „Caritas“ Banja Luka i koji poslovi nikada nisu obavljeni. Prema tome, zaključeno je da su apelant i F. M., na naprijed navedeni način oštetili „Caritas“ Banja Luka za iznos od 50.000,00 KM. U vezi s tim, konstatovano je da krivično djelo Prijevara u privrednom poslovanju iz člana 251. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona F BiH, čini onaj ko kao zastupnik ili predstavnik pravne osobe, s ciljem pribavljanja protivpravne imovinske koristi, toj ili drugoj osobi, upotrebom nenaplativih i akceptnih naloga, čekova za koje zna da nemaju pokriće, ili na drugi način, dovede nekoga u zabludu ili ga drži u zabludi i time ga navede da na štetu svoje ili tuđe imovine što učini ili ne učini, ako je krivičnim djelom pribavljena imovinska korist ili je prouzrokovana šteta koja prelazi iznos od 10.000,00 KM. Dakle, zaključeno je da se u predmetnoj pravnoj stvari ispoljio element krivičnog djela koji se odnosi na drugi način, koji podrazumijeva svaki način koji je podoban da se drugi dovede u zabludu, a koji predstavlja obilježje ovog krivičnog djela. Osim toga, zaključeno je da je apelant u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio uračunljiv i da je krivično djelo počinio sa direktnim umišljajem, odnosno apelant je bio svjestan svog djela i htio je njegovo izvršenje.

Apelacioni navodi U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1784/16 (D. T.) | Sudska praksa | Aktio