Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2959/16 (S. T.)
Odluka donesena 15. 09. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Penzija
- Upravni spor
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2959/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 09. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine, u predmetu broj AP-2959/16, rješavajući apelaciju S. T., na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio S. T., protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 021731 14 U od 23. maja 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
S. T. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Esad Hrvačić, advokat iz Sarajeva, podnio je 13. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 021731 14 U od 23. maja 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba izjavljena protiv rješenja tuženog (Federalni zavod za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar), kojim je odbijena apelantova žalba izjavljena protiv rješenja direktora Kantonalne administrativne službe u Sarajevu, kojim je apelantu priznato pravo na isplatu penzije u određenom mjesečnom iznosu, uz primjenu koeficijenta 1, dok je određeno da će se penzija po navedenom rješenju finansirati i isplaćivati u omjeru 50% iz sredstava podračuna, na osnovu člana 126. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO), a 50% iz sredstava Budžeta Federacije Bosne i Hercegovine, te da se navedeni koeficijent određuje u skladu sa rasploživim sredstvima na podračunu, u smislu člana 126. Zakona o PIO i planiranih sredstava u Budžetu Federacije Bosne i Hercegovine. Istim rješenjem je utvrđeno da ukoliko korisnik penzije zasnuje radni odnos ili započne obavljati samostalnu djelatnost, penzija se neće isplaćivati za to vrijeme, kao i da se ranije doneseno rješenje o priznatom pravu, zamjenjuje tim rješenjem. U toku postupka, utvrđeno je, pored ostalog, da je apelant ostvario pravo na prijevremenu povoljniju starosnu penziju. Nadalje, konstatovano je da odredba člana 6. Zakona o prijevremenom povoljnijem penzionisanju branilaca odbrambeno-oslobodilačkog rata, propisuje da se penzija određuje množenjem iznosa utvrđene osnovice (zajemčena penzija isplaćena u decembru 2011. godine) sa pripadajućim koeficijentom na osnovu ličnog čina. Također, konstatovano je da odredba člana 6. stav 7. Zakona o prijevremenom povoljnijem penzionisanju branilaca odbrambeno-oslobodilačkog rata propisuje da se penzija umanjuje za svaku punu godinu nedostajućeg penzijskog staža do punog penzijskog staža, za 2%, a najviše do 30%, s tim što iznos penzije nakon umanjenja ne može biti manji od iznosa najniže penzije isplaćene za taj mjesec, u skladu sa Zakonom o PIO. U vezi s tim, zaključeno je da je prvostepeni organ apelantu pravilno odredio penziju, na način što je množen iznos utvrđene jedinstvene osnovice, sa pripadajućim koeficijentom za čin, koji iznos je umanjen za 30%. Osim toga, odredba člana 10. Zakona o prijevremenom povoljnijem penzionisanju branilaca odbrambeno-oslobodilačkog rata propisuje da penzija obračunata u skladu sa tim zakonom, predstavlja zakonski iznos penzije (isplatni koeficijent 1), dok odredba člana 16. stav 4., 5. i 7. tog zakona propisuje da će se isplatni koeficijent utvrđivati u zavisnosti od rasploživih sredstava na podračunu, u smislu člana 126. Zakona o PIO i planiranih sredstava za te namjene u Budžetu federacije Bosne i Hercegovine. Najzad, u osporenoj odluci je navedeno da apelant tužbom nije osporavao činjenično stanje utvrđeno u upravnom postupku, u odnosu na utvrđene godine života, čin i ukupan penzijski staž do dana prestanka osiguranja, te je shodno tome zaključeno da apelantovi tužbeni navodi nisu osnovani i da u predmetnoj pravnoj stvari nije povrijeđen zakon na štetu apelanta, pa je skladu sa odredbama člana 36. stav 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima odlučeno kao u izreci presude.
Apelacioni navodi U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Osim toga, apelant se pozvao i na povredu prava iz člana 23. Opće deklaracije o ljudskim pravima usvojene na Općoj skupštini Ujedinjenih naroda 10. decembra 1948. godine. Ustavni sud, sumirajući navode iz apelacije zaključuje da apelant, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman