Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1101/16 (M. K., Z. K., Š. K. i maloljetni N.K., S.K, M.K.)
Odluka donesena 15. 09. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Izvršni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1101/16
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 09. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1101/16, rješavajući apelaciju Mustafe Kozarevića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Mustafe Kozarevića, Zlatke Kozarević, Ševale Kozarević i maloljetnih N.K., S.K. i M.K. podnesena zbog povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na dužinu trajanja izvršnog postupka koji se vodi pred Osnovnim sudom u Vlasenici u predmetu broj 92 0 I 016423 10 I.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Mustafa Kozarević, Zlatka Kozarević, Ševala Kozarević i maloljetni N.K., S.K. i M.K. (u daljnjem tekstu: apelanti), svi iz Živinica, podnijeli su 11. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja izvršnog postupka koji se vodi pred Osnovnim sudom u Vlasenici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) u predmetu broj 92 0 I 016423 10 I.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda zatraženo je 28. marta 2016. godine da dostavi odgovor na apelaciju.
3. Osnovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 1. aprila 2016. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način:
5. Apelanti su 22. marta 2010. godine Osnovnom sudu podnijeli prijedlog za izvršenje na osnovu pravomoćne i izvršne Presude Osnovnog suda broj 92 0 P 0016290 08 P od 2. oktobra 2009. godine protiv M.Z. iz Vlasenice (u daljnjem tekstu: izvršenik) radi isplate duga na ime naknade štete koja je nastala kao posljedica izvršenja krivičnog djela kojim je prouzrokovana smrt njihovog bliskog srodnika. U prijedlogu za izvršenje apelanti su tražili da Osnovni sud, u skladu sa članom
37. Zakona o izvršnom postupku, utvrdi izvršenikovu imovinu tako što će zatražiti od izvršenika da sudu dostavi podatke o cjelokupnoj svojoj imovini, pokretnoj i nepokretnoj, kao i o svim novčanim primanjima sa naznakom računa i banke kod koje se ta novčana sredstva nalaze, nakon čega će prijedlog za izvršenje biti dopunjen u skladu sa popisanom imovinom.
6. Osnovni sud je Rješenjem broj 92 0 I 016423 10 I od 21. marta 2010. godine dozvolio predloženo izvršenje.
7. Nakon pravomoćnosti rješenja o izvršenju, Osnovni sud je 3. juna 2010. godine naložio izvršnom referentu da izvrši popis izvršenikove imovine, a izvršni referent je na zapisniku od 7. juna 2010. godine konstatirao da se izvršenik nalazi na izdržavanju kazne zatvora u KPZ Bijeljina, a da je kuća u kojoj je živio vlasništvo njegovog oca.
8. Osnovni sud je od nadležnog katastra zatražio podatke o nepokretnoj imovini izvršenika, a katastar je 14. juna 2010. godine obavijestio Osnovni sud da, prema evidenciji toga organa, izvršenik ne posjeduje nekretnine.
9. Osnovni sud je dopisom od 23. augusta 2010. godine obavijestio apelante da izvršenik nema imovine, te je naložio apelantima da sudu dostave podatke o imovini izvršenika na kojima se može provesti izvršenje.
10. Apelanti su od Osnovnog suda tražili da sud naloži izvršeniku da dostavi podatke o imovini, a Osnovni sud je zaključkom od 10. novembra 2010. godine izvršeniku naložio da dostavi podatke o imovini. Izvršenik nije dostavio podatke o imovini.
11. Zaključkom od 26. maja 2011. godine Osnovni sud je naložio apelantima da dostave podatke o imovini izvršenika, a apelanti su podneskom od 22. juna 2011. godine tražili da se izvršenje provede na prekretnim stvarima koje se nalaze u kući u kojoj je izvršenik stanovao do odlaska na izdržavanje kazne zatvora.
12. Osnovni sud je 8. novembra 2011. godine apelantima dostavio zapisnik izvršnog referenta od 12. oktobra 2011. godine u kojem je konstatirao da su stvari koje se nalaze u navedenoj kući vlasništvo oca izvršenika koje je on dao na korištenje djeci i supruzi izvršenika dok se izvršenik nalazi na izdržavanju kazne zatvora.
13. Apelanti su podneskom od 24. novembra 2011. godine obavijestili Osnovni sud da ne mogu prihvatiti zapisnik od 8. novembra 2011. godine, te su od Osnovnog suda zatražili da im sud dostavi podatke iz P1, P2 i P3 obrasca o imovini koju izvršenik posjeduje.
14. Osnovni sud je 20. decembra 2011. godine ponovno naložio izvršnom referentu da izađe na lice mjesta i utvrdi da li u navedenoj kući ima stvari koje su vlasništvo izvršenika, a u zapisniku od 27. decembra 2011. godine konstatirano je da se izvršenik nalazi na izdržavanju kazne zatvora a da kuća nije njegovo vlasništvo.
15. Osnovni sud je dopisom od 23. aprila 2012. godine obavijestio apelante da prilikom izlaska na lice mjesta sudski izvršitelj nije našao pokretne stvari koje mogu biti predmet zapljene, te da apelanti mogu u roku od tri mjeseca predložiti ponovno provođenje pljenidbe.
16. Osnovni sud je dopisom od 11. septembra 2012. godine obavijestio apelante da je dostavio rješenje o izvršenju sa klauzulom pravomoćnosti KPZ Bijeljina na provođenje, te da je sud apelante više puta obavještavao o stanju predmeta i postupanju izvršnog referenta.
17. Osnovni sud je 18. marta 2013. godine ponovno zatražio od KPZ Bijeljina da se izjasni da li izvršenik ostvaruje primanja, a KPZ Bijeljina je 27. marta 2013. godine zatražio da im sud dostavi rješenje sa klauzulom pravomoćnosti.
18. Apelanti su podneskom od 27. maja 2013. godine predložili da se izvršenje provede zapljenom primanja izvršenika koje ostvaruje kao naknadu za rad u KPZ Bijeljina, a Osnovni sud je 24. jula 2013. godine usvojio prijedlog apelanata i odredio predloženo izvršenje.
19. S obzirom na to da izvršenje na predloženom sredstvu nije uspjelo, Osnovni sud je zaključkom od 13. maja 2014. godine obavijestio apelante da mogu u roku od tri mjeseca dostaviti podatke o imovini izvršenika.
20. Apelanti su podneskom od 29. augusta 2014. godine predložili da Osnovni sud, u skladu sa članom 37. Zakona o izvršnom postupku, traži podatke o otvorenim računima izvršenika kod svih banaka koje posluju na području Republike Srpske, i to Banke Srpske a.d. Banja Luka, Bobar banke a.d. Bijeljina, Hypo Alpe-Adria-Bank a.d. Banja Luka, Komercijalne banke a.d. Banja Luka, MF a.d. Banja Luka, NLB Razvojne banke Banja Luka, Pavlović International Bank a.d. Banja Luka, UniCredit banke a.d. Banja Luka, Sberbanke a.d. Banja Luka i Nove banke a.d. Banja Luka.
21. Osnovni sud je dopisom od 9. novembra 2014. godine obavijestio apelante da je Pavlović International Banka a.d. Banja Luka dopisom od 24. septembra 2014. godine obavijestila Osnovni sud da izvršenik ima otvoren račun, dok su ostale banke navele da izvršenik nema otvoren račun, odnosno tražile su potpunije informacije o izvršeniku, zbog čega je Osnovni sud naložio apelantima da u roku od 15 dana dostave jedinstveni matični broj izvršenika.
22. Apelanti su podneskom od 23. marta 2015. godine predložili da se izvršenje provede na bankovnom računu izvršenika koji se vodi kod Pavlović International Bank a.d. Banja Luka.
23. Osnovni sud je rješenje o izvršenju dostavio Pavlović International banci a.d. Banja Luka radi provođenja, a navedena banka je obavijestila Osnovni sud da su blokirali račun izvršenika i da na navedenom računu ima iznos od 11,82 KM koje su preusmjerili u korist tražitelja izvršenja na ime troškova parničnog postupka.
24. Apelanti su podneskom od 11. augusta 2015. godine predložili da Osnovni sud, u skladu sa članom 37. Zakona o izvršnom postupku, utvrdi izvršenikovu imovinu tako da ponovo zatraži od svih banaka u Republici Srpskoj pojedinačno podatke o otvorenim računima izvršenika.
25. Osnovni sud je dopisom od 14. oktobra 2015. godine obavijestio apelante da je već dva puta tražio od banaka podatke o bankovnim računima izvršenika i da će ponovo zatražiti podatke od banaka o novčanim sredstvima izvršenika.
26. Osnovni sud je 2. decembra 2015. godine obavijestio apelante da su banke obavijestile Osnovni sud da izvršenik nema otvorene račune u navedenim bankama, te je naložio apelantima da u roku od 30 dana Osnovnom sudu dostave podatke na kojoj imovini predlažu provođenje izvršenja. U protivnom, sud će obustaviti izvršni postupak.
27. Apelanti su podneskom od 11. decembra 2015. godine predložili da Osnovni sud utvrdi izvršenikovu imovinu na način da službeno pribavi podatke od Poreske uprave Republike Srpske, Centralnog registra vrijednosnih papira a.d. Banja Luka i da zatraži podatke od Zemljišnoknjižnog ureda Vlasenica podatke o nepokretnoj imovini izvršenika.
28. Osnovni sud je 19. februara 2016. godine apelantima dostavio dopis Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove - Područna jedinica Šekovići od 12. januara 2016. godine iz kojeg proizlazi da izvršenik nije upisan kao vlasnik nekretnina i dopis Centralnog registra vrijednosnih papira a.d. Banja Luka od 25. decembra 2015. godine iz kojeg proizlazi da izvršenik nije upisan kao vlasnik vrijednosnih papira.
29. Apelanti su podneskom od 25. februara 2016. godine istakli da im Osnovni sud nije dostavio potpune podatke zbog čega su predložili da Osnovni sud traži od Poreske uprave podatke o imovini izvršenika, kao i da od Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove - Područna jedinica Šekovići traži podatke da li je bilo kakvih promjena u upisima u zemljišnoknjižnim evidencijama nakon 3. maja 2005. godine.
30. Prema stanju u spisu, izvršni postupak nije okončan.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
31. Apelanti smatraju da im je, zbog dužine trajanja izvršnog postupka, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti su, između ostalog, naveli da Osnovni sud nije postupao prema njihovom zahtjevu da, u skladu sa članom 37. Zakona o izvršnom postupku, utvrdi imovinu izvršenika s obzirom na to da izvršenik nikada nije popunio obrasce P1, P2 i P3 a Osnovni sud ga zbog toga nije kaznio. Također, apelanti smatraju da se doprinos Osnovnog suda dužini trajanja predmetnog izvršnog postupka ogleda i u činjenici da Osnovni sud nije pozivao apelante na ročište radi pljenidbe izvršenikove imovine, te da su apelanti na sve načine pokušavali utvrditi imovinu izvršenika, ali da ih je Osnovni sud u tome usporavao, jer je prikupljao i dostavljao nepotpune podatke. Imajući u vidu navedeno, apelanti su predložili da Ustavni sud usvoji apelaciju, utvrdi povredu prava na pravično suđenje i naloži Osnovnom sudu da hitno riješi predmet. Također, apelanti su predložili da Ustavni sud naloži Vladi Republike Srpske da svakom apelantu pojedinačno naknadi nematerijalnu štetu zbog dužine trajanja postupka.
b) Odgovor na apelaciju
32. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud je detaljno izložio činjenično stanje predmeta, kako je već navedeno u činjeničnom dijelu odluke, navodeći kako je u predmetnom postupku postupao profesionalno i u skladu sa odredbama Zakona o izvršnom postupku, te da će nakon što sud dobije podatke o imovini izvršenika nastojati da provede izvršenje. Također, Osnovni sud je naveo da su se apelanti dopisom od 25. februara 2016. godine ponovno obratili sudu zahtjevom za dostavu podataka, te da će Osnovni sud od Poreske uprave i Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove Republike Srpske tražiti podatke o imovini izvršenika.
V. Relevantni propisi
33. Zakon o izvršnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12, 67/13 i 98/14) u relevantnom dijelu glasi:
Član 5.
Hitnost i redoslijed postupanja U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno.
Sud je dužan da predmete uzima u rad redom kako ih je primio, osim ako priroda potraživanja ili posebne okolnosti zahtijevaju da se postupi drukčije.
Utvrđivanje dužnikove imovine Član 37.
(1) Tražilac izvršenja može u prijedlogu za izvršenje koje se zasniva na izvršnoj ispravi zahtijevati da sud prije donošenja rješenja o izvršenju zatraži od samog izvršenika i od drugih u zahtjevu određenih fizičkih i pravnih lica odnosno upravnih i drugih organa i organizacija, da sudu dostave podatke o imovini izvršenika, ako tražilac izvršenja učini vjerojatnim da bi ova lica mogla imati ove podatke.
Član 64.
Postupak izvršenja smatra se završenim pravosnažnošću odluke o odbacivanju ili odbijanju izvršnog prijedloga, provođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava ili obustavom izvršenja.
VI. Dopustivost
34. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
35. U kontekstu apelacijske nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz „presuda“ mora se široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 10/01). Ustavni sud ističe da, u skladu sa članom II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta treba da osiguraju najviši nivo građanskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu sa članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određene Evropskom konvencijom i njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
36. Budući da navodi iz apelacije, u ovom dijelu, ukazuju na to da apelanti pred Ustavnim sudom prvenstveno pokreću pitanje dužine trajanja izvršnog postupka, pokrenutog na osnovu pravomoćne sudske odluke, Ustavni sud apelaciju tumači tako da se apelanti pozivaju na pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, čije se garancije u građanskopravnim stvarima protežu i na fazu izvršnog postupka.
37. Polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, Ustavni sud ističe da se prilikom primjene odredaba iz člana 18. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda to pravilo mora primjenjivati uz određen stepen fleksibilnosti, bez pretjeranog formalizma (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, Serija A broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući prema zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te je prilikom ispitivanja da li je bilo poštovano bitno uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980. godine, Serija A broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se moraju realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sustavu već i sveukupni pravni i politički kontekst, kao i apelantove lične prilike.
38. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud smatra da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Republici Srpskoj, ne postoji djelotvorno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantima da se žale zbog neizvršenja pravomoćnih presuda, odnosno stvarnog neizvršavanja rješenja o izvršenju donesenog u izvršnom postupku. Ustavni sud smatra da nedostaci u organizaciji pravosudnog sistema entiteta, odnosno države, ne smiju utjecati na poštivanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i zahtjeva i garancija iz člana 6. Evropske konvencije.
39. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se došlo do ostvarenja njegovih prava. Također, jedno od osnovnih načela Evropske konvencije jeste da pravna sredstva koja pojedincu stoje na raspolaganju treba da budu lako dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može pripisati pojedincu. Osim toga, dužnost je države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, Serija A broj 194, stav 21).
40. U konkretnom slučaju apelanti su se obratili Ustavnom sudu zbog činjenice da izvršni postupak povodom prijedloga za izvršenje od 22. marta 2010. godine nije okončan u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
41. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u ovom dijelu, u smislu člana 18. stav 2. Pravila Ustavnog suda, dopustiva u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
VII. Meritum
42. Apelanti smatraju da je, zbog dužine trajanja izvršnog postupka, povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
43. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
44. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
45. Ustavni sud prvenstveno smatra neophodnim podsjetiti da su apelanti, u smislu člana 21. stav (6) Pravila Ustavnog suda, dužni obavijestiti Ustavni sud o svim promjenama pravnog i činjeničnog stanja u vezi sa apelacijom koje su se desile nakon podnošenja apelacije. Međutim, Ustavni sud ukazuje na to da apelanti nisu obavijestili Ustavni sud da je predmetni izvršni postupak okončan. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će, rukovodeći se odredbom člana 31. Pravila Ustavnog suda, dužinu postupka ocijeniti isključivo prema navodima apelanata i raspoloživim dokazima iz spisa.
Relevantna načela
46. Ustavni sud ukazuje da se garancije prava na pravično suđenje sadržane u odredbama člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije protežu u građanskopravnim slučajevima i na fazu izvršnog postupka. Osnovno pravilo je u tom pogledu postavila presuda Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Hornsby protiv Grčke (predstavka br. 18357/91, presuda od 19. marta 1997. godine) u kojoj je Evropski sud izrekao da „izvršenje presude koju je izrekao bilo koji sud mora biti posmatrano kao sastavni dio postupka u smislu člana
6. Evropske konvencije“. Slijedeći svoju praksu iz predmeta Hornsby, koju Ustavni sud dosljedno podržava, Evropski sud je konstantno ukazivao da se izvršenje presude od bilo kojeg nacionalnog suda treba posmatrati kao integralni dio suđenja u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
47. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja izvršnog postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mahmutović protiv Hrvatske, aplikacija broj 9505/03 od 15. februara 2007. godine, stav 26).
48. Također, Ustavni sud podsjeća da se izvršni postupak, prema odredbi člana 5. stav 1. Zakona o izvršnom postupku i praksi Evropskog suda (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Comingersoll S. A. protiv Portugala, stav 23, 2000. godina), smatra hitnim i zahtijeva dodatnu ažurnost suda u odnosu na zakonsku obavezu da izvršni postupak provede bez nepotrebnih odugovlačenja i zastoja. Međutim, Ustavni sud ukazuje da se, prema praksi Evropskog suda, u predmetima gdje nijedna stranka u sporu nije vlast, niti državni organ, kao što je to slučaj u konkretnom predmetu, uloga vlasti svodi na to da razumno pomogne da se izvrši presuda u korist stranke koja je spor dobila, ali ne da garantira izvršenje u svim okolnostima (Fuklev v. Ukrajina, st. 84-86, 2005. godina). Dakle, sudovi u izvršnom postupku nisu odgovorni za namirenje tražitelja izvršenja, već za učinkovito i ekonomično provođenje sudskog postupka.
Period koji se uzima u obzir
49. Ustavni sud zapaža da su apelanti 22. marta 2010. godine pokrenuli izvršni postupak protiv izvršenika kako bi realizirali svoje potraživanje i da taj postupak, prema stanju spisa, još uvijek nije okončan, te da traje duže od šest godina i šest mjeseci.
Analiza razumnosti trajanja postupka
50. Rukovodeći se navedenim kriterijima ustanovljenim praksom Evropskog suda, Ustavni sud, u pogledu ocjene složenosti predmeta, zapaža da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku u kojem je učestvovalo više tražitelja izvršenja, da se izvršenik nalazi u pritvoru i da su se pojavile poteškoće u vezi sa utvrđivanjem imovine izvršenika, tako da se konkretan predmet može smatrati nešto složenijim.
51. U pogledu ponašanja apelanata, Ustavni sud konstatira da apelanti ni na koji način nisu doprinijeli dužini trajanja postupka. Naprotiv, apelanti su predlagali promjenu predmeta i sredstava izvršenja, dostavljali su Osnovnom sudu podneske kojima su nastojali da ubrzaju postupak, čime su poduzeli sve radnje kako bi naplatili svoje potraživanje. Osim toga, ocjenjujući značaj koji predmetni postupak ima za apelante, Ustavni sud zapaža da se predmetni izvršni postupak vodi radi isplate naknade štete kao posljedice krivičnog djela kojim je prouzrokovana smrt njihovog bliskog srodnika iz čega se može zaključiti da je predmetni postupak od značaja za apelante.
52. S druge strane, analizirajući postupanje Osnovnog suda, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud u relativno kratkom roku donio rješenje o izvršenju (21. aprila 2010. godine), da je, zatim, radi utvrđivanja izvršenikove imovine, u više navrata nalagao izvršnom referentu izlazak na adresu izvršenika (7. juna 2010. godine, 12. oktobra 2011. godine, 27. decembra 2011. godine), te je u više navrata od organa nadležnih za vođenje evidencija o nekretninama zahtijevao dostavljanje podataka o nepokretnoj imovini izvršenika o čemu je blagovremeno obavještavao apelante. Također, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud 24. jula 2013. godine usvojio prijedlog apelanata od 27. maja 2013. godine za promjenu sredstva izvršenja na način da je odredio da se izvršenje provede zapljenom novčanih primanja koje izvršenik ostvaruje u vidu naknade za rad u KPZ Bijeljina, a da je, potom, više puta od poslovnih banaka zahtijevao dostavljanje podataka o bankovnim računima izvršenika, nakon čega je odredio da se izvršenje provede na bankovnom računu izvršenika koji se vodi kod Pavlović International banke a.d. Banja Luka. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud, na prijedlog apelanata od 11. augusta 2015. godine, od poslovnih banaka ponovno tražio da dostave podatke o računima izvršenika, nakon čega je 2. decembra 2015. godine obavijestio apelante da su banke obavijestile Osnovni sud da izvršenik nema otvorene transakcijske račune kod njih. Pored navedenog, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud, postupajući prema prijedlogu apelanata od 11. decembra 2015. godine, apelantima 19. februara 2016. godine dostavio dopis Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove - Područna jedinica Šekovići od 12. januara 2016. godine iz kojeg proizlazi da izvršenik nije upisan kao vlasnik nekretnina i dopis Centralnog registra vrijednosnih papira a.d. Banja Luka od 25. decembra 2015. godine iz kojeg proizlazi da izvršenik nije upisan kao vlasnik vrijednosnih papira. Dalje, Ustavni sud zapaža da su apelanti podneskom od 25. februara 2016. godine istakli da im nisu dostavljeni potpuni podaci, te da je Osnovni sud u odgovoru na apelaciju naveo da će uputiti dopis Poreskoj upravi i Republičkoj upravi u kojem će tražiti podatke o imovini izvršenika.
53. U vezi sa navedenim, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud u predmetnom izvršnom postupku u razumnim vremenskim rokovima poduzeo veliki broj izvršnih radnji, te da se u konkretnom slučaju radi o specifičnom postupku izvršenja u kojem imovina kojom je izvršenik raspolagao nije bila dovoljna da bi se namirili apelanti, a iz dosadašnjih pokušaja utvrđivanja imovine proizlazi da izvršenik nije vlasnik bilo kakve druge pokretne, nepokretne imovine i vrijednosnih papira, zbog čega Ustavni sud smatra da su u postupku postojale objektivne okolnosti zbog kojih izvršni postupak nije okončan. Stoga, u kontekstu navedenog činjeničnog stanja, Ustavni sud nije mogao prihvatiti navode apelanata da je Osnovni sud doprinio dužini trajanja postupka s obzirom na to da nije postupao prema njihovom zahtjevu za utvrđivanje izvršenikove imovine u skladu sa članom 37. Zakona o izvršnom postupku s obzirom na to da iz stanja spisa proizlazi da je Osnovni sud navedene podatke tražio kako od izvršenika, tako i od drugih pravnih lica određenih u zahtjevu, odnosno upravnih i drugih organa i organizacija. Prema tome, Ustavni sud nalazi da se navedeni period trajanja izvršnog postupka ne može staviti na teret Osnovnom sudu. Naime, taj sud je kontinuirano poduzimao radnje iz svoje nadležnosti i u razumnim rokovima odlučivao o prijedlozima apelanata, te nije imao značajnih perioda neaktivnosti, što sve ukazuje da je sud vodio postupak tako da se njegov tok ne ometa, odnosno da se efektivno okonča, poduzimajući pri tome sve radnje kako bi razumno pomogao da se izvrši presuda u korist apelanata.
54. Stoga, imajući u vidu da se radi o složenom postupku koji nije okončan zbog postojanja objektivnih okolnosti i da nema elemenata koji bi ukazivali da je Osnovni sud bezrazložno odugovlačio postupak, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
55. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije iako izvršni postupak, koji se prema izričitoj zakonskoj odredbi smatra hitnim, nije okončan ni nakon više od šest godina i šest mjeseci, jer su složenost pitanja i objektivne okolnosti u tom postupku presudno utjecale na njegovu dužinu, a nema elemenata koji bi ukazivali da je Osnovni sud odugovlačio postupak.
56. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
57. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman