Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1787/16 (B. K. i S. H.)
Odluka donesena 15. 09. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1787/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 09. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine, u predmetu broj AP-1787/16, rješavajući apelaciju Benjamina Krehića i Sedina Hamzića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Benjamina Krehića i Sedina Hamzića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 K 109144 15 Kž od 9. marta 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
Benjamin Krehić i Sedin Hamzić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Zenice, koje zastupa Maida Grizović, advokatica iz Zenice, podnijeli su 20. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 K 109144 15 Kž od 9. marta 2016. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom apelanti su proglašeni krivima za krivično djelo nasilničko ponašanje iz člana 362. stav 2. u vezi sa članom 31. KZ FBiH, pa je prvoapelantu izrečena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, dok je drugoapelantu izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine. U toku postupka je utvrđeno da je oštećeni R.I. (u daljnjem tekstu: oštećeni) u cijelosti potvrdio krivični događaj koji se desio u vrijeme, mjestu i na način kako je to opisano u izreci presude. Međutim, utvrđeno je da je na glavnom pretresu naveo da se ne sjeća koja su to lica učinila fizičko nasilje prema njemu, te je istakao da to nisu bili apelanti. Kada je saslušavan od strane policijskih službenika, a nakon krivičnog događaja, utvrđeno je da je oštećeni jasno i nedvosmisleno izjavio da su nasilje prema njemu učinili apelanti. Nadalje, utvrđeno je da je u obrazloženju presude prvostepeni sud naveo i razloge zbog čega je oštećeni promijenio svoj iskaz koji je dao u policiji. Naime, utvrđeno je da je nakon predmetnog događaja otac oštećenog, R.I. prijavio predmetni događaj policiji kada je naveo da su krivično djelo prema njegovom sinu učinili apelanti, poslije čega je istoga dana R.I. pronašao apelante, kada je prema istima vršio nasilje primjenom fizičke snage prema drugoapelantu kome je pištoljem zadao više udaraca u predjelu glave. Isto tako, utvrđeno je da je povodom ovoga događaja R.I. oglašen krivim tako da mu je prvostepeni sud izrekao presudom od 13. decembra 2013. godine, uvjetnu osudu, utvrđena je kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, a vrijeme provjeravanja u trajanju od jedne godine. Dakle, utvrđeno je da su apelanti, koji se u predmetu optuženog R.I. pojavljuju kao svjedoci, u policiji prvo svjedočili da ih je R.I. sa još tri nepoznata lica zaustavio, da je R.I. drugoapelantu psovao mater, a da mu je poslije toga zadao jedan udarac pištoljem, a nakon toga drugi i treći udarac. Imajući u vidu navedeno, sud je zaključio da su u oba krivična predmeta optuženi i oštećeni mijenjali iskaze u cilju da izbjegnu krivičnu odgovornost, pa je tako oštećeni iskaz mijenjao da bi njegov otac R.I. izbjegao krivičnu odgovornost. Shodno tome, sud je odlučio kao u izreci presude.
U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti se u predmetnoj apelaciji pozivaju na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentiraju tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koje su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koje su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman