Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2282/13 (Intesa SanPaolo banka d.d. Sarajevo)

Odluka donesena 15. 09. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Radni odnos
  • Radni spor
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2282/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 09. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine, u predmetu broj AP-228213, rješavajući apelaciju Intesa SanPaolo Banke d.d. Sarajevo, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Intesa SanPaolo Banke d.d. Sarajevo podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 P 005354 11 Rev od 17. januara 2013.

godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Intesa SanPaolo banka d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelantica) je 27. maja 2013. godine podnijela Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 P 005354 11 Rev od 17. januara 2013. godine.

2. Apelantica je 19. oktobra 2005. godine ponijela tužbu protiv A.B., tuženog u postupku pred redovnim sudovima (u daljnjem tekstu: tuženi) kojom je tražila da se poništi rješenje Kantonalne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Kantonalna komisija) broj 10/2-34746/00 od 7. jula 2004. godine, kojim je utvrđeno da tuženi ispunjava uvjete iz člana 143. Zakona o radu za priznavanje statusa zaposlenika na čekanju kod poslodavca LT Komercijalne banke d.d. Livno, odnosno apelantice kao njene pravne sljednice i kojim je naloženo apelantici da tuženom riješi radno pravni status tuženom u skladu s članom 143. Zakona o radu. Apelantica je smatrala da Kantonalna komisija nije potpuno i pravilno utvrdila činjenično stanje jer LT Komercijalna banka d.d. Livno 31. decembra 1991. godine nije postojala, pa proizlazi da ne može biti pravni slijednik Privredne banke Sarajevo, Osnovna banka u Livnu. Tuženi je 31. decembra 1991. godine bio uposlenik Privredne banke Sarajevo, Osnovna banka Livno, dok je u LT Komercijalnoj banci otpočeo s radom 22. marta 1993. godine i radio je do 1. aprila 2004. godine kada mu je prestao radni odnos na temelju odredaba Zakona o radu. Tužbenim zahtjevom uređenom na ročištu, apelantica je tražila da se poništi rješenje Federalne komisije za implementaciju člana

143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Federalna komisija) broj 03-34-1198/04 od 3. decembra 2004. godine kojim je potvrđeno rješenje Kantonalne komisije od 7. jula 2004. godine.

3. Nakon provedenog postupka, Općinski sud je donio presudu broj 68 0 P 005354 10 P 2 od 23. decembra 2010. godine kojom je u cijelosti poništeno rješenje Federalne komisije broj 03-34- 1198/04 od 3. decembra 2004. godine kojim je potvrđeno rješenje Kantonalne komisije broj 10/2- 34-746/00 od 7. jula 2004. godine. Istom je presudom odbijen protutužbeni zahtjev tuženog kojim je tražena isplata osobnog dohotka za periode i u iznosima bliže označenima u presudi.

4. U obrazloženju presude je navedeno da je sud utvrdio da među parničnim strankama nije sporno da je apelantica pravni slijednik LT Gospodarske banke d.d. Livno koja je podnijela tužbu u ovoj pravnoj stvari. Dalje, u rješenju Federalne komisije je navedeno da je nesporno utvrđeno da je tuženi bio zaposlenik LT Komercijalne banke Livno na dan 31. decembar 1991. godine, da je u zakonskom roku podnio zahtjev za ponovnu uspostavu radno pravnog statusa i da do dana podnošenja zahtjeva nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca. Odredbom člana 143. Zakona o radu je regulirano da zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad. Zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno - pravnog statusa, a u ovom vremenskom razdoblju nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatrat će se, također, zaposlenikom na čekanju.

5. Među strankama nije sporno da je tuženi na dan 31.decembra 1991. godine bio zaposlenik Privredne banke Sarajevo, Osnovna banka Livno sve do 21. marta 1993. godine, kada je preuzet i zasnovao radni odnos kod LT Komercijalne banke Livno Filijala Livno. Sporno je da li je LT Komercijalna banka, pravni prednik tužitelja Intesa Sanpaolo banka d.d. BiH i pravni slijednik Privredne banke Sarajevo Osnovna banka u Livnu. Sud je uvidom u rješenje o osnivanju banke na određeno vrijeme u trajanju neposredne ratne opasnosti ili ratnog stanja pod tvrtkom LT Komercijalna banka d.d. Livno sa Višeg suda u Mostaru od 22. marta 1993. godine utvrdio da je registrirana u registarskom ulošku registarskog suda broj 1-4017 Mostar kao novi pravni subjekt, sa svim prilozima potrebnim za osnivanja i konstituiranje pravnog subjekta. Dakle, LT Komercijalna banka d.d. Livno je registrirana kao novi subjekt, nije nastala uslijed statusnih promjena Privredne banke Sarajevo, Osnovne banke Livno i nije pravni slijednik Privredne banke Sarajevo.

6. Uvidom u radnu knjižicu tuženog utvrđeno je da je bilo uposlen u Privrednoj banci Sarajevo, Osnovna banka Livno u periodu od 14.augusta 1989. do 21. marta 1993. godine, a u LT Komercijalnoj banci d.d. Livno u periodu od 22. marta 1993. do 1. aprila 1994. godine. Prema navedenom proizlazi da na dan 31. decembra 1991. godine tuženi nije bio zaposlenik LT Komercijalne banke d.o.o. Livno pa samim tim ne ispunjava uvjete iz člana 143. Zakona o radu za priznanje statusa zaposlenika na čekanju kod apelantice, tj. pravnog prednika apelantice, zbog čega je Općinski sud tužbenom zahtjevu apelantice udovoljio u cijelosti kao pravno utemeljenom.

7. Kantonalni sud je presudom broj 68 0 Rs 005354 11 Rsž od 12. maja 2011. godine odbio žalbu tuženog, i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju je navedeno da je na temelju stanja u spisu, konkretno radne knjižice tuženog, kao i iz rješenja apelanticinog prednika broj 20-213-1/94 od 1. aprila 1994. godine, utvrđeno da je tuženom radni odnos kod prednika apelantice prestao 1. aprila 1994. godine, kao i da mu je tog datuma zaključena radna knjižica. U obrazloženju rješenja o prestanku radnog odnosa je navedeno da se tuženi nalazio na čekanju uz naknadu osobnog dohotka od 35%, a nakon što je napustio mjesto stanovanja jer nekoliko mjeseci nije podizao naknadu osobnog dohotka doneseno je rješenje kojim mu se utvrđuje prestanak radnog odnosa. Rješenje o prestanku radnog odnosa je pravomoćno, a tuženi nije u konkretnom postupku postavio tužbeni zahtjev za utvrđenje nezakonitosti otkaza ugovora o radu, odnosno nije tražio poništenje navedenog rješenja o prestanku radnog odnosa, niti je prethodno, u drugom postupku pravomoćno utvrđena nezakonitost otkaza.

8. Kantonalni sud je dalje naveo da, prema odredbi članka 103. Zakona o radu, zaposlenik može podnijeti tužbu pred nadležnim sudom zbog povrede prava iz radnog odnosa u roku od jedne godine od dana dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana saznanja za povredu prava iz radnog odnosa. Tuženi je o toj povredi saznao po prestanku dolaženja na posao, tj. od 27. jula 1993. godine, a u svakom slučaju je za tu povredu saznao od dana prestanka rata i neposredne ratne opasnosti - ratno stanje je ukinuto 19. decembra 1995. godine, a neposredna ratna opasnost 23. decembra 1996. godine. Pravo na uspostavu radno-pravnog statusa i ostvarivanje prava po osnovu čekanja posla u smislu članka 143. navedenog zakona, imaju zaposlenici koji nisu dobili pismenu odluku ili rješenje o prestanku radnog odnosa ili o upućivanju na čekanje, što znači da to pravo ne mogu ostvarivati zaposlenici kojima je radni odnos prestao i koji su dobili rješenje o prestanku radnog odnosa, kako je to u konkretnom slučaju. Budući da je nesporna činjenica da je tuženom radni odnos prestao 1. aprila 1994. godine, proizlazi da on nema pravo na uspostavu radno-pravnog statusa u smislu člana 143. navedenog zakona, pa je iz tog razloga valjalo poništiti rješenje Federalne komisije od 3. decembra 2004. godine kojim je potvrđeno rješenje Kantonalne komisije od 7. jula 2004. godine, pa proizlazi da je prvostepeni sud je pravilno odlučio kada je poništio rješenje Federalne komisije. Konačno, Kantonalni sud je naveo da tuženi, budući da protutužbenim zahtjevom nije tražio da se utvrdi nezakonitost rješenja o prestanku radnog odnosa, niti je u drugoj parnici pravomoćno utvrđena nezakonitost otkaza tj. nije vođen postupak radi njegovog poništenja, nije mogao u ovom postupku osnovano zahtijevati isplatu neisplaćenih plaća koje bi ostvario da je radio.

9. Osporenom presudom Vrhovnog suda usvojena je revizija u pogledu odluke o tužbenom zahtjevu i presude Kantonalnog i Općinskog suda su preinačene tako da je odbijen tužbeni zahtjev kojim je apelantica tražila da se u cijelosti poništi rješenje Federalne komisije od 3. decembra 2004. godine kojim je potvrđeno rješenje Kantonalne komisije od 7. jula 2004. godine. Istom je presudom revizija se djelomično usvojena u pogledu odluke o protutužbenom zahtjevu i presude Kantonalnog i Općinskog suda su u tom dijelu preinačene tako da je obvezana apelantica tuženom za period od 27. jula 1993. do 5. maja 2000. godine isplatiti, na ime naknade plaće, ukupan iznos od 6.129,45 KM sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose označene u presudi.

10. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je predmet spora zahtjev apelantice da se poništi rješenje Federalne komisije kojim je utvrđeno da tuženi ispunjava uvjete iz člana 143. ZOR za priznavanje statusa zaposlenika na čekanju kod poslodavca LT Komercijalna banka Livno, odnosno njenog pravnog sljednika i kojim je naloženo poslodavcu da riješi radnopravni status tuženog, dok je predmet spora po protutužbi zahtjev tuženog za isplatu plata i doprinosa za PIO/MIO za vremenski period od jula 1993. godine pa do septembra 2010. godine, odnosno i ubuduće dok za to budu postojali zakonom određeni razlozi.

11. Vrhovni sud je, iz činjeničnih utvrđenja Kantonalnog i Općinskog suda, utvrdio da je prvostepeni sud usvajajući tužbeni, a odbijajući protutužbeni zahtjev, zauzeo pravni stav da tuženi u skladu sa odredbom člana 143. ZOR ne ispunjava uvjete za priznanje statusa zaposlenika na čekanju posla kod prednika apelantice, iz razloga što pravni prednik apelantice nije ni postojao 31. decembra 1991. godine. Tuženi je na dan 31. decembar 1991. godine bio zaposlen kod Privredne banke Sarajevo, Osnovna banka Livno, a apelantica nije pravni sljednik te banke. Kako apelantica sa stanovišta odredbe člana 143. ZOR nije u materijalno pravnom odnosu sa tuženim to je, po stanovištu prvostepenog suda, nezakonito rješenje Komisije za implementaciju člana 143. ZOR, pa je usvajanjem tužbenog zahtjeva poništeno to rješenje. Kako poništavanjem tog rješenja tužitelj i tuženi nisu više ni u kakvom materijalno pravnom odnosu to je odbijen kao neosnovan i protutužbeni zahtjev upravljen na isplatu plaća i uplatu doprinosa za PIO na ime tužitelja kod Federalnog zavoda PIO za utuženi vremenski period.

12. Vrhovni sud je stava da su navedeni pravni stavovi Kantonalnog i Općinskog suda u suprotnosti sa odredbom člana 143. ZOR i u suprotnosti sa ciljem te zakonske odredbe. Naime, prema odredbi člana 143. stav 2. ZOR zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa, a u ovom vremenskom razdoblju nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatrat će se, također, zaposlenikom na čekanju posla. Zakonodavac je uzeo dan 31. decembra 1991. godine kao dan kada je na području Bosne i Hercegovine počeo rat kao viša sila i cilj mu je bio zaštititi radno-pravni status svih osoba koja su zbog rata i posljedica rata kao više sile izgubili radno-pravni status ili bili upućeni na čekanje posla. Odredba člana 143. ZOR, dakle, ne štiti lica koja su iz bilo kog razloga izgubila radno-pravni status prije 31. decembra 1991. godine ili poslije stupanja na snagu ZOR (5. novembar 1999. godine), dok štiti lica koja su u tom vremenskom intervalu zbog rata kao više sile ili posljedica rata ostala bez posla ili bila upućena na čekanje i štiti ih u odnosu na onog poslodavca koji ih je u tom periodu uputio na čekanje posla, odnosno kod kojeg su u tom periodu ostala bez posla. Stoga je za odluku u ovoj pravnoj stvari irelevantno da tuženi na dan 31. decembra 1991. godine nije bio zaposlen kod pravnog prednika apelantice, kod nesporne činjenica da je tuženi u relevantnom periodu bio zaposlen kod pravnog prednika apelantice koji ga je 27. jula 1993. godine uputio na čekanje posla, a 1. aprila 1994. godine donio rješenje o prestanku radnog odnosa. Vrhovni sud je istakao da je cilj odredbe člana 143. ZOR zaštita osoba koje su zbog rata i posljedica rata ostala bez posla ili upućena na čekanje posla, bez obzira da li je poslodavac donio rješenje o prestanku radnog odnosa, usmeno saopćio zaposleniku da više ne dolazi na posao, ili je sam zaposlenik zbog rata i posljedica rata prestao dolaziti na posao, zbog čega je pogrešan pravni stav drugostepenog suda da pravo na zaštitu u skladu sa odredbom člana 143. ZOR ima samo zaposlenik za koga poslodavac nije donio rješenje o prestanku radnog odnosa. Na temelju navedenog, Vrhovni sud smatra da je zakonito rješenje Federalne komisije, zbog čega su usvajanjem revizije preinačene presude Kantonalnog i Općinskog suda i odbijen apelanticin tužbeni zahtjev.

13. Dalje, Vrhovni sud je naveo da, u skladu sa odredbom člana 143. stav 3. ZOR, tuženi kao zaposlenik na čekanju posla ima pravo na naknadu plate u visini koju odredi poslodavac, a u skladu sa odredbom člana 143. stav 4. ZOR tuženom kao zaposleniku na čekanju posla koga poslodavac u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ZOR nije pozvao na posao, radni odnos je prestao po sili zakona istekom tog roka (5. maja 2000. godine). Na temelju navedenog, Vrhovni sud smatra da tuženi ima pravni osnov za naknadu plaća i doprinosa za vremenski period od 27. jula 1993. do 5. maja 2000. godine i to u visini koju je odredio prednik apelantice kao poslodavac (35% od plaće), a ne u visini plaće koju bi ostvario da je radio, kako je to tuženi tražio u protutužbenom zahtjevu. Zbog svega navedenog, Vrhovni sud je djelomičnim uvažavanjem revizije preinačio nižestepene presude i udovoljio protutužbenom zahtjevu i dosudio tuženom za taj period naknadu plaće u visini od 35% od plaće koju bi ostvario da je radio i obvezao apelanticu da na taj iznos uplati doprinose za MIO za tužitelja kod nadležnog Federalnog zavoda MIO.

14. Apelantica smatra da je presudom Vrhovnog suda povrijeđeno njeno pravo na pravično sušenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Europske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica je navela Vrhovnog suda predstavlja pravni presedan koji ako se nastavi bi mogao poljuljati pravni sustav u Bosni Hercegovini. Apelantica je dalje navela da Vrhovni sud u presudi nije naveo razloge donošenja ovakve presude, nego je samo paušalno naveo da tuženi ima pravo u skladu sa odredbom članka 143. stav 3. ZOR na naknadu plaće bez ikakvog zakonskog utemeljenja. Iz predmeta spora evidentno je daje tuženom prestao radni odnos kod pravnog prednika apelantice i da mu je zaključena i radna knjižica. Rješenje o prestanku radnog odnosa je pravomoćno. Tuženi je znao za navedeno rješenje o prestanku radnog odnosa. Iz navedenog se jasno vidi da tuženi nema prava na uspostavu radno pravnog statusa i ostvarivanja prava na temelju čekanja posla a sukladno odredbi članka 143. Zakona o radu. Naime, ova prava sukladno odredbi članka 143. Zakona o radu imaju zaposlenici koji nisu dobili rješenje o prestanku radnog odnosa ili rješenje o upućivanju na čekanje posla. S obzirom da je tuženi dobio rješenje o prestanku radnog odnosa koje datira od 1. aprila 1994.godine, proizlazi da ne može niti imati prava na uspostavu radno pravnog statusa sukladno članku 143. Zakona o radu. Apelantica je ukazala da Vrhovni sud nigdje u presudi nije spomenuo zastaru potraživanja budući da su, kako tvrdi, potraživanja tuženog za isplatu naknade su zastarjela u cijelosti. Od dana nastanka obveze rješenjem o prestanku radnog odnosa apelanticinog pravnog prednika od 1. aprila 1994. godine pa do podnošenja tužbe 10. marta 2000. godine protekao je zastarni rok od 3 godine iz člana 106. Zakona o radu FBiH u vezi sa članom 372. stavak 1. Zakona o obligacionim odnosima FBiH. Nadalje, obzirom da se uplata doprinosa za MIO mora vezati za isplatu na ime naknade plaća to je i tužbeni zahtjev u odnosu na uplatu doprinosa zastario. Vezano za dio presude Vrhovnog suda kojim je obvezana na isplatu kamate tuženom, apelantica je navela da je odredbom člana 2. Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja FBiH propisano „Zatezna kamata od 12% neće se obračunavati za period ratnog stanja od 18. septembra 1991. godine do 23. novembra 1995. godine“. S obzirom da je u presudi Vrhovnog suda presuđeno da apelant isplati zakonsku zateznu kamatu na određene iznose za period od 1993. do 1995. godine to je i iz naprijed navedenog evidentno da je presuda Vrhovnog suda nezakonita i neutemeljena.

15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

16. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

17. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovnu, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom, odnose isključivo na način na koji je Vrhovni sud primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

18. Na osnovu činjenica iz konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na apelanticinu štetu. Vrhovni sud je istakao da je cilj odredbe člana 143. ZOR zaštita osoba koje su zbog rata i posljedica rata ostala bez posla ili upućena na čekanje posla, bez obzira da li je poslodavac donio rješenje o prestanku radnog odnosa, usmeno saopćio zaposleniku da više ne dolazi na posao, ili je sam zaposlenik zbog rata i posljedica rata prestao dolaziti na posao, zbog čega je pogrešan pravni stav drugostepenog suda da pravo na zaštitu u skladu sa odredbom člana 143. ZOR ima samo zaposlenik za koga poslodavac nije donio rješenje o prestanku radnog odnosa zbog čega Vrhovni sud smatra da je zakonito rješenje Federalne komisije za implementaciju člana 143. ZOR. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da u skladu sa odredbom člana 143. stav 3. ZOR tuženi kao zaposlenik ima pravni osnov za naknadu plaća i doprinosa za vremenski period od 27. jula 1993. do 5. maja 2000. godine i to u visini koju je odredio prednik apelantice kao poslodavac. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojemu je osporena odluka donesena. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanticini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2282/13 (Intesa SanPaolo banka d.d… | Sudska praksa | Aktio