Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-328/16 (R. I.)

Odluka donesena 15. 09. 2016.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Izvršni postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-328/16

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 09. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 328/16, rješavajući apelaciju Rozeline Ikić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (2), člana 62 stav (7) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Rozeline Ikić.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog neizvršenja zaključka o dozvoli reizvršenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske – Odsjek Banja Luka broj 05-050-02-02-6056/09 od 27. decembra 2011. godine.

Nalaže se Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske – Odsjek Banja Luka da, u skladu s članom 62 stav (7) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, bez daljnjeg odgađanja izvrši zaključak o dozvoli reizvršenja broj 05-050-02- 02-6056/09 od 27. decembra 2011. godine, u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantkinji Rozelini Ikić u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 600,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog neokončanja izvršnog postupka uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati apelantkinji Rozelini Ikić zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske – Odsjek Banja Luka i Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Rozelina Ikić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banje Luke, koju zastupa Miljkan Pucar, advokat iz Banje Luke, podnijela je 19. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog neizvršenja zaključka o dozvoli reizvršenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske – Odsjek Banja Luka (u daljnjem tekstu: OMI Banja Luka) broj 05-050-02-02-6056/09 od 27. decembra 2011. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od OMI Banja Luka zatraženo je 3. februara 2016. godine da dostavi odgovor na apelaciju.

3. OMI Banja Luka je 17. februara 2016. godine dostavio odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Uvodne napomene

5. Rješavajući po zahtjevu Edina Jakupovića za povrat u posjed stana u Banjoj Luci, u Ulici braće Jugovića broj 70 (u daljnjem tekstu: predmetni stan), OMI Banja Luka je donio Rješenje broj 05-050-02-02-6086/99 od 19. marta 2008. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 18.05/2 180/08 od 26. maja 2008. godine, kojim je utvrđeno da je Razija Jakupović (u daljnjem tekstu: majka Edina Jakupovića) bila nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, te je Edinu Jakupoviću, kao članu porodičnog domaćinstva, predmetni stan vraćen u posjed.

6. U postupku administrativnog izvršenja rješenja od 19. marta 2008. godine Edin Jakupović je 17. novembra 2008. godine uveden u posjed predmetnog stana.

7. U upravnom sporu koji je pokrenula apelantkinja, kao privremena korisnica predmetnog stana, radi poništenja rješenja Ministarstva od 26. maja 2008. godine Okružni sud u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je Presudom broj 11 0 U 000338 08 U (raniji broj 011-0-U-08-000 549) od 15. juna 2009. godine tužbu uvažio, osporeni akt poništio i predmet vratio na ponovno odlučivanje.

8. Rješenjem OMI Banja Luka broj 05-050-02-02-6086/99 od 12. oktobra 2011. godine, donesenim u ponovnom postupku, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva broj 18.05/2-R 337/11 od 7. decembra 2011. godine odbijen je zahtjev Edina Jakupovića za povrat predmetnog stana u posjed.

9. Odlučujući o tužbi Edina Jakupovića podnesenoj radi poništenja drugostepenog rješenja, Okružni sud je Presudom broj 11 0 U 008619 12 U od 23. maja 2013. godine tužbu odbio uz istovremeno odbijanje zahtjeva Edina Jakupovića za odlaganje izvršenja osporenog akta.

10. Vrhovni sud Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) je, odlučujući o zahtjevu Edina Jakupovića za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda od 23. maja 2013. godine, donio Presudu broj 11 0 U 008619 13 Uvp od 12. februara 2015. godine kojom je zahtjev odbijen.

Osporeni postupak

11. Apelantkinja je 20. decembra 2011. godine podnijela prijedlog za reizvršenje, i to vraćanjem u posjed predmetnog stana iz kojeg je iseljena u postupku administrativnog izvršenja rješenjem Ministarstva od 19. marta 2008. godine.

12. Zaključkom o dozvoli reizvršenja OMI Banja Luka broj 05-050-02-02-6086/99 od 27. decembra 2011. godine, koji je u cijelosti potvrđen Rješenjem Ministarstva broj 18.05/2- R101/13 od 26. juna 2013. godine, dozvoljeno je predloženo reizvršenje iseljenjem Edina Jakupovića iz predmetnog stana i predajom u posjed apelantkinji pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

13. Rješenjem Ministarstva broj 18.05/2-R101/13 od 26. juna 2013. godine odbijena je kao neosnovana žalba Edina Jakupovića izjavljena protiv zaključka o dozvoli izvršenja OMI Banja Luka od 27. decembra 2011. godine i navedeni zaključak potvrđen.

14. Okružni sud je u upravnom sporu pokrenutom po tužbi Edina Jakupovića radi poništenja rješenja Ministarstva od 26. juna 2013. godine donio Presudu broj 11 0 U 012244 13 U od 18. avgusta 2015. godine kojom je tužbu odbio kao neosnovanu. Istom presudom je odbijen zahtjev Edina Jakupovića za odlaganje izvršenja rješenja Ministarstva od 26. juna 2013. godine.

15. Iz odgovora na apelaciju proizilazi da je, u međuvremenu, Ministarstvo Rješenjem broj 18.05/2-P 156/13 od 29. oktobra 2013. godine odložilo reizvršenje dozvoljeno zaključkom o reizvršenju OMI Banja Luka od 27. decembra 2011. godine, tako što je reizvršenje odloženo do okončanja upravnog spora koji se vodi kod Okružnog suda u predmetu broj 11 0 U 012244 13 U.

16. Okružni sud je u upravnom sporu pokrenutom po apelantkinjinoj tužbi protiv rješenja Ministarstva od 29. oktobra 2013. godine, u predmetu odlaganja izvršenja reizvršenja, donio Presudu broj 11 0 U 013127 13 U od 12. novembra 2015. godine kojom je tužbu uvažio i osporeni akt poništio.

17. Nakon toga Ministarstvo je, postupajući po presudi Okružnog suda od 12. novembra 2015. godine, donijelo zaključak broj 18.05/2-P 57/15 od 15. decembra 2015. godine kojim se proglasilo stvarno nenadležnim za rješavanje zahtjeva Edina Jakupovića za odlaganje reizvršenja koje je dozvoljeno zaključkom o reizvršenju OMI Banja Luka od 27. decembra 2011. godine.

18. Iz odgovora na apelaciju proizilazi da predmetni postupak reizvršenja još nije sproveden.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

19. Apelantkinja smatra da joj je u postupku reizvršenja i predaje u posjed predmetnog stana, koji neosnovano drži Edin Jakupović više od četiri godine, povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja je opisala hronologiju predmetnog postupka, te predložila da Ustavni sud utvrdi povredu navedenih prava i naloži OMI Banja Luka da preduzme sve potrebne zakonom propisane radnje izvršnog postupka kako bi se što hitnije izvršio pravosnažni i izvršni zaključak o dozvoli reizvršenja od 27. decembra 2011. godine, te kako bi se apelantkinja vratila u posjed predmetnog stana. Osim toga, apelantkinja zahtijeva i isplatu naknade nematerijalne štete, i to za svaku godinu odgađanja izvršenja navedenog zaključka o dozvoli reizvršenja iznos od 300,00 KM.

b) Odgovor na apelaciju

20. Ministarstvo je u odgovoru na apelaciju opisalo hronologiju predmetnog postupka, kako je navedeno u činjeničnom dijelu odluke, te istaklo da je pravosnažno okončan postupak po zahtjevu Edina Jakupovića za povrat predmetnog stana u posjed na način da je odbijen njegov zahtjevom za povrat tog stana, dok je na apelantkinjin zahtjev dozvoljeno reizvršenje s tim da još nije sprovedeno. Ministarstvo je, takođe, navelo da je Edin Jakupović pismenim pozivom obaviješten da pristupi pred taj organ, ali se poziv vratio sa naznakom dostavljača da je u Njemačkoj.

V.Relevantni propisi

21. U Zakonu o opštem upravnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 13/02, 87/07 i 50/10) relevantne odredbe glase:

Član 6.

Pri vođenju postupka i rešavanju u upravnim stvarima organi su dužni da strankama omoguće da što lakše zaštite i ostvare svoja prava, vodeći pri tom računa da ostvarivanje njihovih prava ne bude na štetu prava drugih lica niti u suprotnosti sa javnim interesom.

Član 14.

Postupak se vodi brzo i sa što manje troškova za stranku i druge učesnike u postupku, ali tako da se pribave svi dokazi potrebni za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.

Član 256. stav 1.

Zaključak donesen u upravnom postupku izvršava se kad postane izvršan.

Član 259. stav 2.

Adninistrativno izvršenje sprovode organi uprave po odredbama ovog, odnosno posebnog zakona, a sudsko izvršenjenadležni sud po propisima koji važe za sudsko izvršenje.

Član 260. stav 1.

Izvršenje radi ispunjenja nenovčanih obaveza izvršenika sprovodi se administrativnim putem.

Član 268.

Ako se izvršenikova obaveza sastoji u izvršenju radnje koju može izvršiti i drugo lice, a izvršenik je ne izvrši uopšte ili u celini, ta radnja će se izvršiti preko drugog lica na trošak izvršenika. Izvršenik mora biti na to prethodno upozoren.

U tom slučaju organ može zaključkom naložiti izvršeniku da unapred položi iznos koji je potreban za podmirenje troškova izvršenja, a da se obračun naknadno izvrši. Zaključak o polaganju ovog iznosa je izvršan.

Član 270.

Ako se izvršenje nenovčane obaveze ne može uopšte ili ne može na vreme sprovesti primenom sredstava predviđenih u članu 268. i 269. ovog zakona, izvršenje će se prema prirodi obaveze sprovesti i neposrednom prinudom, ukoliko propisima nije drukčije određeno.

Član 271.

Kad je na osnovu rješenja sprovedeno izvršenje, a rješenje je kasnije poništeno ili izmijenjeno, izvršenik ima pravo na povrat oduzetog, uspostavljanje stanja koje je bilo prije donošenja rješenja, kao i na naknadu štete.

O traženju izvršenika iz stava 1. ovog člana rešava organ koji je doneo zaključak o dozvoli izvršenja.

22. U Zakonu o upravnim sporovima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 109/05 i 63/11) relevantne odredbe glase:

Član 7.

Upravni spor se može voditi samo protiv konačnog upravnog akta.

Upravni akt, u smislu ovog zakona, jeste akt kojim nadležni organ iz člana 4. ovog zakona rješava o izvjesnom pravu ili obavezi, odnosno neposrednom ličnom interesu fizičkih i pravnih lica ili drugih stranaka u kakvoj upravnoj stvari. Član 50.

Kad sud poništi osporeni upravni akt ili osporeni i prvostepeni akt, predmet se vraća u stanje u kome se nalazio prije nego što je poništeni akt donesen. Ako prema prirodi stvari koja je bila predmet spora treba umjesto poništenog upravnog akta donijeti novi upravni akt, nadležni organ je dužan da ga donese bez odlaganja, a najkasnije u roku od 30 dana od dana dostavljanja presude. Nadležni organ je pri tome vezan pravnim shvatanjem suda i primjedbama suda u pogledu postupka.

23. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI.Dopustivost

24. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

26. U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz „presuda“ mora se široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 10/01). Ustavni sud ističe da, u skladu s članom II/1 Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta treba da obezbijede najviši nivo građanskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu s članom II/2 Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određeni Evropskom konvencijom i njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini.

27. Budući da navodi iz apelacije ukazuju na to da apelantkinja pred Ustavnim sudom prvenstveno pokreće pitanje dužine trajanja izvršnog postupka, Ustavni sud apelaciju tumači tako da se apelantkinja poziva na pravo na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, čije se garancije u građanskopravnim stvarima protežu i na fazu izvršnog postupka.

28. Polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, Ustavni sud ističe da se prilikom primjene odredaba iz člana 18 st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda to pravilo mora primjenjivati uz određen stepen fleksibilnosti, bez pretjeranog formalizma (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, Serija A broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući prema zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te je prilikom ispitivanja da li je bilo poštovano bitno uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980. godine, Serija A broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se moraju realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu već i sveukupni pravni i politički kontekst, kao i apelantove lične prilike.

29. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud smatra da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Republici Srpskoj, ne postoji efektivno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantkinji da se žali zbog neizvršavanja zaključka o dozvoli reizvršenja OMI Banja Luka broj 05-050-02-02-6086/99 od 27. decembra 2011. godine. Ustavni sud smatra da nedostaci u organizaciji pravosudnog sistema entiteta, odnosno države, ne smiju da utiču na poštivanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i zahtjeva i garancija iz člana 6 Evropske konvencije.

30. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se došlo do ostvarenja njegovih prava. Takođe, jedno od osnovnih načela Evropske konvencije jeste da pravna sredstva koja pojedincu stoje na raspolaganju treba da budu lako dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može pripisati pojedincu. Osim toga, dužnost države je da organizuje svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uslovima Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, Serija A broj 194, stav 21).

31. U konkretnom slučaju apelantkinja se obratila Ustavnom sudu zbog činjenice da se ne izvršava zaključak o dozvoli reizvršenja OMI Banja Luka kojim je dozvoljeno predloženo reizvršenje iseljenjem Edina Jakupovića iz predmetnog stana i predaja tog stana u posjed apelantkinji.

32. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u ovom dijelu, u smislu člana 18 stav (2) Pravila Ustavnog suda, dopustiva u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

VII. Meritum

33. Apelantkinja smatra da joj je, zbog dužine trajanja predmetnog postupka, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnU i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristraSnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

34. U konkretnom slučaju apelantkinja smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, jer ni nakon četiri godine, računajući od dana podnošenja apelacije, nije uvedena u posjed predmetnog stana, odnosno do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda nije sproveden zaključak o dozvoli reizvršenja OMI Banja Luka broj 05-050-02-02-6086/99 od 27. decembra 2011. godine, kojim je dozvoljeno predloženo reizvršenje iseljenjem Edina Jakupovića iz predmetnog stana i predaja tog stana u posjed apelantkinji.

35. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da Evropski sud, kao i Evropska konvencija, uvažavajući da se pravo na pravično suđenje proteže i na fazu izvršnog postupka ne prave razliku da li konačna odluka koja treba da bude izvršena ima formu sudske odluke ili odluke koju donosi organ uprave (vidi, Evropski sud, Ramadhi i drugi protiv Albanije, presuda od 13. novembra 2007. godine, stav 41). Ustavni sud podsjeća i na svoj stav da izvršenje pravosnažnog i izvršnog rješenja donesenog u upravnom postupku čini sastavni dio prava na pravično suđenje (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 602/04 od 13. oktobra 2005. godine, st. 31 i 34, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Takođe, Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje sadržane u odredbama člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije protežu u građanskopravnim slučajevima i na fazu izvršnog postupka. Osnovno pravilo je u tom pogledu postavila presuda Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Hornsby protiv Grčke (predstavka broj 18357/91, presuda od 19. marta 1997. godine) u kojoj je Evropski sud izrekao da „izvršenje presude izrečene od strane bilo kojeg suda mora biti posmatrano kao sastavni dio postupka u smislu člana 6 Evropske konvencije“. Slijedeći svoju praksu iz predmeta Hornsby, koju Ustavni sud dosljedno podržava, Evropski sud je konstantno ukazivao da se izvršenje presude od bilo kojeg nacionalnog suda treba posmatrati kao integralni dio suđenja u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

36. Dalje, Ustavni sud podjeća i na praksu Evropskog suda u predmetu Estima Jorge protiv Portugalije u kojem je Sud priznao da izvršenje ima nezavisnu vrijednost, bez obzira na prirodu naloga za izvršenje, pa čak bez obzira i na prethodno postojanje sudskog postupka. Predmet Estima Jorge odnosio se na izvršenje ugovora koji je sklopljen kao hipotekarni zalog i ovjeren kod javnog notara. Sud je ranije smatrao da „član 6 stav 1 Konvencije zahtijeva da sve faze pravnog postupka o 'odlučivanju o ... građanskim pravima i obavezama', ne isključujući faze koje slijede presudi o meritumu, budu riješene u razumnom roku“. Međutim, u predmetu Estima Jorge nije bilo ni spora, ni prethodnog sudskog postupka na kome bi se „odlučivalo o pravima“, budući da je jedini predmet postupka bilo vraćanje duga. Ipak, Sud je ustanovio da „usklađenost sa duhom Konvencije zahtijeva da riječ 'osporavanje' (spor) ne bude shvaćena u najužem tehničkom smislu“, odnosno da ona treba da dobije supstancijalno, a ne formalno značenje. Iz tih razloga, čak i uprkos tome što nije bilo prethodnog sudskog postupka, Sud je ustanovio da je došlo do povrede odredbe o razumnom roku shodno članu 6 stav 1 Konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Estima Jorge protiv Portugalije, presuda od 21. aprila 1998. godine).

37. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja izvršnog postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mahmutović protiv Hrvatske, aplikacija broj 9505/03 od 15. februara 2007. godine, stav 26).

Period koji se uzima u obzir

38. Ustavni sud zapaža da je apelantkinja 20. decembra 2011. godine podnijela prijedlog za reizvršenje i da taj postupak, prema stanju spisa, još traje. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir pri ocjeni dužine postupka jeste oko četiri i po godine.

Analiza razumnosti trajanja postupka

39. U konkretnom slučaju se radi o postupku administrativnog izvršenja zaključka o dozvoli reizvršenja OMI Banja Luka pokrenutom radi iseljenja Edina Jakupovića iz predmetnog stana i predaje tog stana u posjed apelantkinji. S obzirom na stanje spisa, te odgovor Ministarstva, Ustavni sud konstatuje da nema naznaka koje bi upućivale na to da je predmet složene prirode, niti postoje evidentni elementi koji ga čine naročito zahtjevnim.

40. Posmatrajući apelantkinjino ponašanje, Ustavni sud smatra da je predmetni postupak od većeg značaja za apelantkinju, pri čemu ne nalazi ništa što bi ukazivalo da je ona na bilo koji način uticala na dužinu trajanja postupka.

41. Posmatrajući ponašanje upravnih organa, Ustavni sud zapaža da iz dokaza u spisima slijedi da zaključak o dozvoli reizvršenja OMI Banja Luka broj 05-050-02-02-6086/99 od 27. decembra 2011. godine, kojim je dozvoljeno predloženo reizvršenje iseljenjem Edina Jakupovića iz predmetnog stana i predaja tog stana u posjed apelantkinji, nije izvršeno do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda. Nastojanja OMI Banja Luka da se izvrši zaključak o dozvoli reizvršenja, što proizilazi iz odgovora na apelaciju,izražen je samo u pozivu Edinu Jakupoviću da pristupi pred taj organ. Međutim, ovakvo angažovanje OMI Banja Luka u izvršenju zaključka o dozvoli reizvršenja suprotno je relevantnim odredbama Zakona o opštem upravnom postupku u kojem je utvrđena obaveza izvršavanja pravosnažnih i izvršnih rješenja u kojima su detaljno razrađene obaveze i mjere u postupku izvršenja pravosnažnih i izvršnih upravnih akata. U konkretnom predmetu činjenice upućuju na zaključak da su protekle više od četiri godine a da zaključak o dozvoli reizvršenja nije izvršen. Ustavni sud podsjeća na to da je identično činjenično i pravno pitanje (izvršenje pravosnažnog i izvršnog rješenja donesenog u upravnom postupku) već razmatrao u Odluci o meritumu broj AP 602/04 od 13. oktobra 2005. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba , u kom je utvrdio povredu prava na pravično suđenje zbog pasivnosti upravnih organa u sprovođenju zaključka o dozvoli izvršenja. Ustavni sud smatra da se navedena praksa u cijelosti može primijeniti na konkretan slučaj.

42. Na osnovu navedenog Ustavni sud zaključuje da je pasivnim ponašanjem nadležnih organa u predmetnom postupku, što rezultira neizvršenjem zaključka o dozvoli reizvršenja OMI Banja Luka broj 05-050-02-02-6086/99 od 27. decembra 2011. godine, došlo do povrede apelantkinjinog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

43. Apelantkinja je zatražila da joj se naknadi šteta zbog odgađanja izvršenja zaključka o dozvoli reizvešenja. Prema članu 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može u odluci kojom usvaja apelaciju odrediti naknadu nematerijalne štete na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizilaze iz prakse Ustavnog suda.

44. Shodno navedenom, odlučujući o naknadi nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 938/04, objavljenu u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantkinji bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od 150,00 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku, iznos od 300,00 KM.

45. Imajući u vidu da postupak povodom apelantkinjinog zahtjeva za reizvršenje traje više od četiri godine, Ustavni sud smatra da iznos koji apelantkinji treba isplatiti na ime nematerijalne štete iznosi 600,00 KM. Ovaj iznos apelantkinji je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Ostali navodi

46. Apelantkinja se pozvala i na kršenje prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Međutim, navodi o povredi prava na imovinu identični su navodima o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije o čemu je Ustavni sud dao detaljno obrazloženje u prethodnom dijelu odluke. Stoga, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno ispitivati je li došlo do kršenja člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

47. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada izvršenje zaključka o dozvoli reizvršenja donesenog u upravnom postupku traje duže od četiri godine i kada još uvijek nije okončan.

48. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2), člana 62 stav (7) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

49. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-328/16 (R. I.) | Sudska praksa | Aktio