Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2244/16 (I. K.)

Odluka donesena 15. 09. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2244/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 09. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine, u predmetu broj AP-2244/16, rješavajući apelaciju Ismeta Kačapora, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ismet Kačapor, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 004183 16 Kž od 24. marta 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

Ismet Kačapor (u daljnjem tekstu: apelant), iz Tutina, Republika Srbija, kojeg zastupa Kemo Kapur, advokat iz Sarajeva, podnio je 30. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 004183 16 Kž od 24. marta 2016. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela carinske prijevare iz člana 216. stav 3. u vezi sa članom 1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine, te mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od 3 godine, te mu je oduzet iznos od 84.307,90 KM, kao imovinska korist pribavljena krivičnim djelom. Apelant je obavezan platiti troškove krivičnog postupka, na ime troškova Tužilaštva iznos od 2.200,00 KM, dok će visinu ostalih troškova sud odrediti posebnim rješenjem. U predmetnom krivičnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno, između ostalog, da je apelant radeći u svojstvu direktora i odgovorne osobe u pravnom licu „Orlje- Prom“ d.o.o. Srebrenik, u vremenskom periodu od 21. septembra 2005. godine do 16. novembra 2005. godine, preko graničnog prelaza „Vardište“, Opština Višegrad, u osam navrata izvršio uvoz robe iz Republike Turske, podnoseći deklaracije za carinjenje (pobliže navedene u izreci prvostepene presude), u namjeri da izbjegne plaćanje carine i drugih dažbina koje se plaćaju prilikom uvoza, u rubrikama Carinskih deklaracija broj: 36 (povlastica) je upisano „TRP“, djelatnicima Uprave za indirektno oporezivanje, priložio lažne potvrde o porijeklu robe Movement Certificate R. Turske (Uvjerenje o kretanju robe) – „EUR.-1“ brojeva (pobliže navedeni u izreci prvostepene presude), koji se koriste u preferencijalnoj trgovini između Republike Turske i Bosne i Hercegovine, temeljem čega su carine i carinske dadžbine sukladno članu 4. stav 4. Ugovora o slobodnoj trgovini između Republike Turske i Bosne i Hercegovine – Međunarodni ugovori, obračunate u iznosu za 84.307,90 KM manjem od iznosa koji je trebao biti obračunat i plaćen Upravi za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: UIO BiH), na koji način je apelant pribavio sebi protivpravnu imovinsku korist u navedenom iznosu, za koji iznos je oštetio Budžet Bosne i Hercegovine. Nadalje, utvrđeno je da su ovlaštena lica UIO BiH, analizirajući dostavljenu dokumentaciju koju su imali na raspolaganju i koja je u momentu raspolaganja bila originalna, posumnjali u njenu autentičnost, te su istu putem Ministarstva vanjske trgovine i ekonomskih odnosa Bosne i Hercegovine, dostavili nadležnim organima Republike Turske koji su nakon provjere utvrdili da je dokumentacija lažna, te je zadržana u Republici Turskoj radi daljnje istrage. U vezi s tim, zaključeno je da je UIO BiH posjedovala originalnu spornu dokumentaciju, koju je vratila u Republiku Tursku, usljed sumnje u njenu autentičnost, a za proceduralne radnje i vođenje upravnog postupka zadržala fotokopije, te da nema sumnje u autentičnost sačuvanih fotokopija. Osim toga, u obrazloženju osporene odluke se navodi da postoji dokumentacija koja svjedoči o kretanju sporne dokumentacije, odnosno postoje dokazi da je uredno zaprimljena kod UIO BiH gdje je bila predmet obrade i razmatranja. Naprijed navedeno je potvrđeno aktom Generalne direkcije za carine Republike Turske (dokaz T-7) iz kojeg proizilazi da će originalna dokumentacija biti zadržana u Republici Turskoj radi provođenja istrage. Isto tako je istaknuto da dokumentacija koja se odnosi na korespondenciju između dvije države, svjedoči o postojanju originalne dokumentacije, odnosno o postojanju veze između originalne dokumentacije i sačinjenih fotokopija.

Pored toga, konstatovano je da apelantovi navodi, da njemu, odnosno pravnom licu „Orlje- Prom“ d.o.o Srebrenik, nije omogućeno pravo na odbranu u toku upravnog postupka, nisu osnovani, iz razloga što je pozivanje odgovornoj osobi u navedenom pravnom licu izvršeno putem oglasne ploče, jer je bilo nemoguće dostaviti poziv, a što je po Zakonu o upravnom postupku Bosne i Hercegovine propisan način slanja poziva. Također, u pogledu apelantovih navoda u kojim ističe da nije sačinio obrasce, niti je iste predao špediteru, pri čemu se poziva na zapisnik o saslušanju apelanta, konstatovano je da taj zapisnik ne može biti dokaz koji bi oslobodio apelanta odgovornost i da drugi dokazi nisu predočeni tokom postupka, a koji bi opravdali apelantove navode. Najzad, navedeno je da apelant nije predložio izvođenje vještačenja po vještaku grafološke struke koji je jedini ovlašten utvrditi sličnosti i razlike u potpisima, a na koju razliku u potpisima u obrascima i izjavi apelanta se poziva apelant, te bi se eventualno tako moglo osporiti postojanje veze između apelanta i sačinjenih obrazaca.

Apelacioni navodi U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na djelotvoran pravni lijek), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2244/16 (I. K.) | Sudska praksa | Aktio