Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2949/16 (Republika Srpska)

Odluka donesena 15. 09. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Javna vlast
  • Troškovi postupka
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2949/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 09. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine, u predmetu broj AP-2949/16, rješavajući apelacije Republike Srpske, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnijela Republika Srpska, protiv:

presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 22 0 P 018829 16 Gž od 26. aprila 2016. godine;

presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 22 0 P 018835 16 Gž od 10. juna 2016. godine;

presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 22 0 P 018831 16 Gž od 12. maja 2016. godine;

presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 22 0 P 018839 16 Gž od 17. maja 2016. godine;

presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 22 0 P 018811 16 Gž od 27. maja 2016. godine;

presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 22 0 P 018442 16 Gž od 2. juna 2016. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-2949/16 Republika Srpska (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske - sjedište zamjenika Prijedor, podnijela je 11. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 22 0 P 018829 16 Gž od 26. aprila 2016. godine.

2. AP-2950/16 Apelantica, koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske - sjedište zamjenika Prijedor, podnijela je 11. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 22 0 P 018835 16 Gž od 10. juna 2016. godine.

3. AP-2951/16 Apelantica, koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske - sjedište zamjenika Prijedor, podnijela je 11. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 22 0 P 018831 16 Gž od 12. maja 2016. godine.

4. AP-2952/16 Apelantica, koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske - sjedište zamjenika Prijedor, podnijela je 11. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 22 0 P 018839 16 Gž od 17. maja 2016. godine.

5. AP-2953/16 Apelantica, koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske - sjedište zamjenika Prijedor, podnijela je 11. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 22 0 P 018811 16 Gž od 27. maja 2016. godine.

6. AP-2954/16 Apelantica, koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske - sjedište zamjenika Prijedor, podnijela je 11. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 22 0 P 018442 16 Gž od 2. juna 2016. godine.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2949/16.

U konkretnim slučajevima, osporenim konačnim odlukama, pored ostalog, odbijeni su apelanticini zahtjevi za naknadu troškova parničnih postupaka u određenim novčanim iznosima. U obrazloženjima osporenih odluka, navodi se, između ostalog, da je apelantica u predmetnim postupcima bila zastupana od strane Pravobranilaštva Republike Srpske, koje je tokom prvostepenog postupka postavilo zahtjev za naknadu parničnih troškova (sastav odgovora na tužbu, pristup na ročišta, naknada za izgubljeno vrijeme i sl.). Osim toga, navedeno je da je zahtjev za naknadu parničnih troškova pravilno odbijen prvostepenim presudama, iz razloga što pravobranilaštvo nema pravo na nagradu za zastupanje stranke, a u konkretnim slučajevima se radi upravo o tim troškovima. Naime, konstatovano je da je odredbom člana 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine određeno da se mijenja druga rečenica u članu 395. Zakona o parničnom postupku i kojom se propisuje da se nagrada pravobraniocu određuje na osnovu Zakona o pravobranilaštvu Federacije Bosne i Hercegovine. Shodno tome, Zakon o pravobranilaštvu Federacije Bosne i Hercegovine propisuje da za radnje preduzete u zastupanju pred sudovima i drugim tijelima pravobranilaštvo ima pravo na naknadu troškova prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad advokata. U vezi s tim, zaključeno je da pravobranilac ima pravo samo na naknadu troškova za poduzete radnje, a ne i na nagradu za zastupanje stranke.

Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odlukama koje je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

S obzirom na to da je u predmetnim apelacijama apelantica nositelj javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da oni ne uživaju zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja se apelantica pozvala u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. U vezi sa predmetnim apelacijama, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao ista, odnosno slična pravna i činjenična pitanja (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-4832/15 od 3. marta 2016. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanatice u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2949/16 (Republika Srpska) | Sudska praksa | Aktio