Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1679/13 (M. Č.)

Odluka donesena 15. 09. 2016.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Naknada štete
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1679/13

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 09. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1679/13, rješavajući apelaciju Mehe Čelebića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Mehe Čelebića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 23 0 P 007878 12 Rev od 25. decembra 2012. godine.

Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da, u skladu sa članom

74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Mehi Čelebiću u roku od tri mjeseca od dana prijema ove odluke isplati iznos od 1.500,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati Mehi Čelebiću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Mehe Čelebića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 23 0 P 007878 12 Rev od 25. decembra 2012. godine, Presude Kantonalnog sudu u Bihaću broj 23 0 P 007878 11 Gž od 6. decembra 2011. godine i Presude Općinskog suda u Velikoj Kladuši broj 23 0 P 007878 10 P od 26. augusta 2011. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Meho Čelebić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, kojeg zastupa Fikret Čelebić, advokat iz Novog Grada, podnio je 16. aprila 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 23 0 P 007878 12 Rev od 25. decembra 2012. godine, Presude Kantonalnog sudu u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 23 0 P 007878 11 Gž od 6. decembra 2011. godine i Presude Općinskog suda u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 23 0 P 007878 10 P od 26. augusta 2011. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda zatraženo je 20. aprila 2016. godine da dostavi odgovor na apelaciju, a od Općinskog suda 26. aprila 2016. godine.

3. Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 28. aprila 2016. godine, a Općinski sud 4. maja 2016. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Apelant je 28. septembra 2001. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv M. O. (u daljnjem tekstu: tuženi) radi naknade štete, kojom je tražio da se obaveže tuženi da izvrši povrat putničkog motornog vozila, bliže označenog u presudi, ili da apelantu isplati iznos od 15.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i da apelantu naknadi troškove postupka.

6. Presudom Općinskog suda broj P-517/01 od 18. juna 2002. godine apelantov tužbeni zahtjev je odbijen uz obrazloženje da je tokom postupka utvrđeno da je apelant propustio i subjektivni i objektivni rok za podnošenje tužbe radi naknade štete shodno odredbi člana 371. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

7. Apelant je 5. jula 2002. godine protiv prvostepene presude podnio žalbu, koja je Rješenjem Kantonalnog suda broj Gž-798/02 od 26. februara 2003. godine uvažena, prvostepena presuda je ukinuta i predmet vraćen na ponovni postupak. Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja ukazao da je prvostepeni sud tokom postupka propustio cijeniti činjenicu da je apelant na ročištu od 9. februara 2002. godine precizirao tužbeni zahtjev tako što je postavio alternativni zahtjev i zatražio da se tuženi obaveže da mu vrati vozilo ili isplati iznos od 15.000,00 KM, tako da je osporena presuda nerazumljiva i ne može se ispitati, čime je učinjena povreda odredaba parničnog postupka iz člana 336. stav 2. tačka 13. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Zbog toga je predmet vraćen na ponovni postupak, uz nalog da se u ponovnom postupku traži od apelanta da opredijeli tužbeni zahtjev, pa će sud, imajući u vidu opredijeljeni tužbeni zahtjev, moći cijeniti prigovor zastarjelosti potraživanja.

8. Općinski sud je u ponovnom postupku održao ročište 4. juna 2003. godine i istog dana donio presudu broj P-136/03. Tom presudom ponovno je odbijen apelantov tužbeni zahtjev, uz obrazloženje da je nakon provedenog postupka utvrđeno da je odredbom člana 43. stav 1. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima propisano da vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povrat individualno određene stvari. Odredbom stava 2. istog člana propisano je da vlasnik mora dokazati da na stvari čiji povrat traži ima pravo vlasništva, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog. Odredbom stava 3. navedenog člana je propisano da pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana ne zastarijeva. Dalje je navedeno da je apelant na ročištu, na upit suda, jasno kazao da ne zna gdje se sada nalazi vozilo čiji povrat traži. Općinski sud je ukazao da je apelant obavezan dokazati da se stvar čiju predaju traži nalazi kod tuženog, a apelant tokom postupka nije tvrdio, niti je sudu pružio dokaze da se vozilo nalazi kod tuženog. Konačno, Općinski sud je ukazao da je apelant i u tužbi i tokom postupka iznio da je za djelo otuđenja vozila saznao u januaru 1996. godine, a tužba je podnesena 28. septembra 2001. godine, iz čega nesumnjivo proizlazi da je apelant propustio i subjektivni i objektivni rok za podnošenje tužbe iz člana 371. ZOO-a.

9. Apelant je 28. jula 2003. godine podnio žalbu protiv presude Općinskog suda i spis je dostavljen Kantonalnom sudu.

10. Kantonalni sud je dopisom od 4. maja 2005. godine spis vratio Općinskom sudu jer je žalbu potpisao advokatski pripravnik, što je u suprotnosti sa odredbom člana 85. stav 3. ZPP-a („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 42/98) kojom je propisano da advokata pripravnik može zamjenjivati samo pred prvostepenim sudom. Općinski sud je na ročištu od 27. oktobra 2005. godine pozvao Fikreta Čelebića da se izjasni o ovim okolnostima. Fikret Čelebić je izjavio da je žalbu za apelanta sastavio kao fizička osoba, a ne kao advokatski pripravnik. Predmet je zatim vraćen Kantonalnom sudu da odluči o žalbi.

11. Kantonalni sud je Rješenjem broj Gž-1200/05 od 23. februara 2010. godine odlučio o žalbi, prvostepena presuda od 4. juna 2003. godine je ukinuta i predmet je vraćen Općinskom sudu na ponovni postupak, uz nalog da prvostepeni sud u ponovnom postupku, izvođenjem dokaza koje je predložio apelant, potpuno i pravilno utvrdi činjenično stanje i rasvijetli da li se radi o stvarno-pravnom ili obligaciono-pravnom zahtjevu ili o oba ta zahtjeva, pa da nakon tako utvrđenog činjeničnog stanja zauzme stav o zastari potraživanja imajući u vidu da zahtjev vlasnika za povrat stvari ne može zastarjeti, a da zahtjev za naknadu štete može zastarjeti, ali da objektivni rok zastare počinje teći od dana nastanka štete, a subjektivni od saznanja za štetu i počinioca.

12. Općinski sud je u ponovnom postupku 20. juna 2011. godine održao pripremno ročište, a 5. augusta 2011. godine glavnu raspravu, pa je 26. augusta 2011. godine donio Presudu broj 23 0 P 007878 10 P kojom je u cijelosti odbijen apelantov tužbeni zahtjev. U obrazloženju presude je navedeno da apelant tokom postupka nije dokazao da je tuženi otuđio apelantovo vozilo budući da apelant tokom davanja iskaza pred sudom ni sam nije bio siguran da je upravo tuženi otuđio njegovo vozilo, nego je to čuo od drugih ljudi. Ni saslušani svjedoci nisu na pouzdan način potvrdili da se vozilo stvarno nalazi kod tuženog. U vezi sa alternativnim tužbenim zahtjevom za naknadu štete, kao i prigovorom zastare potraživanja koji je istakao tuženi, Općinski sud je, imajući u vidu odredbu člana 376. stav 1. ZOO-a, utvrdio da je apelantovo potraživanje zastarjelo budući da je apelant tužbu podnio nakon što je protekao rok od tri godine od dana saznanja za štetu i učinioca, a u konkretnom slučaju ne može biti primijenjena odredba člana 377. stav 1. ZOO-a jer apelant tokom postupka nije dokazao da mu je tuženi štetu pričinio krivičnim djelom.

13. Presudom Kantonalnog suda broj 23 0 P 007878 11 Gž od 6. decembra 2011. godine odbijena je apelantova žalba podnesena protiv presude Općinskog suda od 26. augusta 2011. godine i prvostepena presuda je potvrđena. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da apelant tokom postupka nije dokazao da se vozilo nalazi u posjedu tuženog kao posjednika u smislu odredbe člana 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, pa nije osnovan ni njegov tužbeni zahtjev za predaju vozila u posjed, niti zahtjev za isplatu novčanog iznosa u protivvrijednosti vozila kao naknade štete. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da nije osnovan ni apelantov tužbeni zahtjev po odredbama obligacionog prava o šteti i obavezi njezine naknade u smislu odredaba čl. 154. i 155. ZOO-a jer apelant nije dokazao osnov odgovornosti tuženog za štetu, niti njezino postojanje. Konačno, Kantonalni sud je ukazao da, iako nije bilo potrebe za obrazlaganjem osnovanosti prigovora zastare koji je istakao tuženi jer nema osnova odgovornosti tuženog za štetu, u pretpostavci potrebe obrazlaganja tog prigovora Kantonalni sud je prihvatio obrazloženje prvostepenog suda.

14. Presudom Vrhovnog suda broj 23 0 P 007878 12 Rev od 25. decembra 2012. godine odbijena je revizija koju je apelant izjavio protiv presude Kantonalnog suda od 6. decembra 2011. godine. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da apelant nije dokazao činjenice da se vozilo nalazi u posjedu tuženog, što je pretpostavka da bi kao vlasnik imao mogućnost tražiti vozilo nazad od tuženog kao posjednika u smislu člana 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, budući da se apelantova tužba zasniva upravo na navodima da apelant kao vlasnik vozila traži predaju u posjed vozila od tuženog kao posjednika vozila. Iz navedenog proizlazi neosnovanost tužbenog zahtjeva za predaju vozila u posjed, kao i alternativnog tužbenog zahtjeva za isplatu protivvrijednosti vozila kao naknade štete. Vrhovni sud je dalje naveo da je, suprotno apelantovim revizionim tvrdnjama, drugostepeni sud rješavajući o žalbi, u smislu odredbi člana 231. ZPP-a, pravilno ocijenio da je prvostepeni sud izvedene dokaze prosudio po slobodnom uvjerenju i svoje uvjerenje opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima, navodeći valjane razloge za ocjenu materijalnih dokaza na kojima apelant zasniva osnovanost, a tuženi neosnovanost tužbenog zahtjeva. Uvjerenje o neosnovanosti žalbenih prigovora drugostepeni sud je opravdao valjanim razlozima koje je kao pravilne prihvatio i Vrhovni sud s obzirom da nisu u suprotnosti sa zapisnicima o izvedenim dokazima i samim dokazima koji se nalaze u spisu predmeta. Na osnovu navedenog, cijeneći da su u razrješenju spornog odnosa, slijedom pravila materijalnog prava, Kantonalni i Općinski sud u pogledu odlučnih činjenica utvrdili navedeno činjenično stanje, kojim je, saglasno odredbama člana 240. stav 2. ZPP-a, vezan i Vrhovni sud, pravilno je prilikom odlučivanja o apelantovom tužbenom zahtjevu izveden zaključak da na strani tuženog, izostankom dokazanosti odlučnih činjenica, ne postoje materijalno-pravne pretpostavke iz kojih proizlazi njegova obaveza istaknuta u tužbenom zahtjevu, pa se apelantovi revizioni navodi pokazuju neosnovanim.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvencije. Apelant smatra da su redovni sudovi učinili povredu odredbe člana 8. ZPP-a tako što nisu savjesno ocijenili svaki dokaz pojedinačno i sve dokaze zajedno. Apelant smatra da je tokom postupka dokazao da je predmetno vozilo nezakonito otuđeno i da se našlo kod tuženog. Osim toga, apelant smatra da s obzirom na alternativno postavljeni tužbeni zahtjev, stav suda o zastari nije održiv jer se nesporno radi o propasti stvari, pa s obzirom na to nema zastare. Osim toga, apelant je ukazao da je postupak po njegovoj tužbi trajao više od 11 godina i da se taj vremenski period ne može smatrati razumnim rokom, pa traži od Ustavnog suda da utvrdi da je povrijeđeno njegovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku i postavlja zahtjev za materijalnu kompenzaciju zbog navedenog.

b) Odgovor na apelaciju

16. Kantonalni sud je odgovoru na apelaciju naveo da je u ovom predmetu odlučivao u tri navrata: prvi put je o apelantovoj žalbi odlučio u roku od nešto više od pet mjeseci, drugi put je o žalbi na presudu Općinskog suda od 4. juna 2003. godine odlučio Rješenjem Gž-1200/05 od 23. februara 2010. godine u roku od četiri godine i gotovo četiri mjeseca, dok je o žalbi na presudu Općinskog suda od 26. augusta 2011. godine odlučio u roku od nešto više od jednog mjeseca. Kantonalni sud je ukazao da se iz navedenog dâ zaključiti da je samo prilikom donošenja odluke Gž-1200/05 prekoračio razuman rok za donošenje odluke.

17. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju opisao tok postupka koji je u skladu s činjenicama opisanim u ovoj odluci. Dalje, Općinski sud je naveo da je u ovom predmetu u tri navrata donio identične presude i u svim presudama u cijelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev. Općinski sud je dalje naveo: „Smisao ove apelacije je da zbog navodne dužine trajanja postupka apelant dobije odštetu, a u ovakvoj situaciji, kao što se vidi iz izloženog, tužitelj je odbijen sa tužbenim zahtjevom i to tri puta od strane ovog suda i konačno je odbijena njegova treća žalba i presuda ovog suda po kojoj je odbijen s tužbenim zahtjevom je potvrđena. Isto tako odbijena je i revizija tužioca“, te je predložio da Ustavni sud apelaciju odbije ili odbaci kao neosnovanu.

V.Relevantni propisi

18. U Zakonu o vlasničko-pravnim odnosima („Službene novine FBiH“ broj 06/98) relevantne odredbe glase:

Član 43.

Vlasnik može tužbom zahtjevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari. Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.

Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana ne zastarijeva.

19. Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi: Član 10.

Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI.Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 23 0 P 007878 12 Rev od 25. decembra 2012. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 25. februara 2013. godine, a apelacija je podnesena 16. aprila 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

24. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

26. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

27. Ustavni sud zapaža da su predmet osporavanja apelacijom presude donesene u postupku koji se vodio po apelantovoj tužbi podnesenoj radi naknade štete iz čega proizlazi da se radi o sporu građansko-pravne prirode i da su član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjivi.

U odnosu na suđenje u razumnom roku

28. Apelant, također, smatra da mu je zbog dužine trajanja predmetnog postupka prekršeno pravo na suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

29. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). a)Period koji se uzima u obzir

30. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak započeo podnošenjem tužbe 28. septembra 2001. godine i da je okončan presudom Vrhovnog suda od 25. decembra 2013. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao nešto više od deset godina i to je period koji će Ustavni sud ispitati. b)Analiza dužine trajanja postupka

31. U konkretnom slučaju, u pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud smatra da se nije radilo o složenim činjeničnim i pravnim pitanjima koja je trebalo razmotriti.

32. Ustavni sud zapaža da je, nakon što je apelant podnio tužbu, Općinski sud ročište zakazao i održao 9. februara 2002. godine, dakle nakon tri mjeseca, te da je nastavak ročišta održan 18. juna 2002. godine kada je donesena Presuda broj P-517/01, dakle četiri mjeseca nakon pripremnog ročišta. Nakon toga, Kantonalni sud je odluku o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude donio u roku od nešto više od pet mjeseci. Postupajući u ponovnom postupku, Općinski sud je 4. juna 2006. godine održao ročište i donio Presudu broj P-136/03 u roku od oko tri mjeseca. Apelant je i protiv ove presude 28. jula 2003. godine podnio žalbu, pa je spis proslijeđen Kantonalnom sudu. Kantonalni sud je, nakon godinu i devet mjeseci, 4. maja 2005. godine, vratio spis Općinskom sudu budući da je žalbu potpisao advokatski pripravnik. Nakon što je Općinski sud vratio spis Kantonalnom sudu 27. oktobra 2005. godine, Kantonalni sud je o žalbi odlučio Rješenjem Gž- 1200/05 od 23. februara 2010. godine, dakle nakon četiri godine i četiri mjeseca, i to tako da je predmet vraćen Općinskom sudu na ponovno postupak. U ponovnom postupku Općinski sud je 20. juna 2011. godine održao pripremno ročište (nakon 15 mjeseci), a zatim i glavnu raspravu 5. augusta 2011. godine, nakon čega je donio presudu 26. augusta 2011. godine. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio presudu 6. decembra 2011. godine. Vrhovni sud je odluku o reviziji donio 25. decembra 2012. godine, nakon nešto manje od jedne godine.

33. Iz navedenog Ustavni sud zapaža da je tokom postupka predmet u dva navrata vraćen Općinskom sudu zbog potrebe da se činjenično stanje utvrdi podrobnije i da se provedu svi dokazi koje su predložili apelant i tuženi. Dakle, Osnovni sud nije postupao efektivno jer su presude koje je donio u dva navrata ukinute zbog povreda pravila postupka. Također, Ustavni sud zapaža da je Kantonalnom sudu trebalo nešto manje od dvije godine da spis vrati Općinskom sudu zbog potrebe da se utvrdi činjenica u kom svojstvu je Fikret Čelebić potpisao žalbu, kao i da je Kantonalnom sudu trebalo četiri godine i četiri mjeseca da odluči o žalbi na Presudu Općinskog suda broj P- 136/03. Osim toga, u odgovoru na apelaciju i sam Kantonalni sud je naveo da je u ovoj fazi postupka prekoračio razuman rok za donošenje odluke.

34. Ustavni sud, ni na osnovu stanja u spisu, ni iz odgovora redovnih sudova nije mogao utvrditi da je apelant u konkretnom slučaju na bilo koji način doprinio dužini postupka. Stoga, Ustavni sud smatra da je ovako dugo trajanje postupka neopravdano i da bi se moglo opravdati samo u izuzetnim okolnostima. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ne smatra da postoje takve izuzetne okolnosti, niti su redovni sudovi na to ukazali. Stoga, Ustavni sud smatra da je predmetni postupak prešao granice razumnog trajanja, te da su apelantovi navodi osnovani.

35. Imajući u vidu sve navedeno Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji kršenje apelantovog prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i da se ovakva dužina trajanja postupka može podjednako staviti na teret i Kantonalnom i Općinskom sudu: Općinskom sudu zbog neefektivnog postupanja, a Kantonalnom sudu zato što nije u primjerenom roku odlučio o apelantovoj žalbi.

U odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje

36. Apelant smatra da su redovni sudovi, pri donošenju svojih odluka, pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili pravo kada su utvrdili da apelant nije dokazao navode iz tužbenog zahtjeva. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska.

37. Ustavni sud zapaža da se iz obrazloženja osporenih odluka vidi da je Općinski sud, po nalogu Kantonalnog suda, u tri navrata utvrđivao činjenično stanje tako što je na apelantov prijedlog i na prijedlog tuženog provodio materijalne dokaze i saslušavao svjedoke. Nakon tako provedenog postupka i brižljive ocjene dokaza prvo pojedinačno, a onda u njihovoj povezanosti, Kantonalni i Općinski sud su došli do zaključka da apelant nije dokazao da se tuženi, u smislu odredbe člana 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, nalazi u posjedu vozila čiji povrat apelant traži, niti da je tuženi bio u posjedu tog vozila. Vrhovni sud je u odgovoru na apelantove revizione navode naveo da je nakon što je izvršio uvid u stanje u spisu utvrdio da su Kantonalni i Općinski sud donijeli pravilne i na zakonu zasnovane odluke, ne kršeći pri tome apelantova prava. S obzirom na tako utvrđeno činjenično stanje Ustavni sud nalazi da nisu osnovani apelantovi navodi da mu je, navodnom proizvoljnom ocjenom dokaza i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem od strane redovnih sudova, povrijeđeno pravo na pravično suđenje.

38. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

39. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, na koje je Ustavni sud već odgovorio u prethodnim tačkama ove odluke, te utvrdio da pravo na pravično suđenje u tom segmentu nije prekršeno. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani. Pitanje naknade nematerijalne štete

40. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može, u odluci kojom usvaja apelaciju, odrediti naknadu nematerijalne štete, koja se, u smislu stava 2. navedenog člana, određuje na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

41. Prilikom odlučivanja o naknadi nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost. S obzirom na to da je predmetni postupak trajao deset godina, a da se ne radi o hitnom postupku, Ustavni sud smatra da bi apelantu trebalo na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku isplatiti iznos od 1.500,00 KM. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Unsko-sanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

VIII.Zaključak

42. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije s obzirom na to da u obrazloženjima osporenih odluka Ustavni sud nije našao proizvoljnost u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, niti ocjene dokaza, niti je u predmetnom postupku u suštinskom smislu apelantu bilo uskraćeno bilo koje procesno pravo propisano članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije.

43. Ustavni sud zaključuje da nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine jer apelant kršenje tog prava zasniva na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

44. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije jer je predmetni postupak trajao deset godina, i to zbog neefektivnog postupanja Općinskog suda i neaktivnosti Kantonalnog suda, a pri tome Kantonalni i Općinski sud nisu ponudili razloge koji bi eventualno mogli opravdati takvu dužinu trajanja postupka.

45. Na osnovu člana 59. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1679/13 (M. Č.) | Sudska praksa | Aktio