Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2673/16 (A. R.)
Odluka donesena 15. 09. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2673/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 09. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine, u predmetu broj AP-2673/16, rješavajući apelaciju Amire Rizvić, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Amire Rizvić podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 51 0 P 003448 15 Rev od 10. maja 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
Amira Rizvić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Travnika, koju zastupa Alma Prnjavorac, advokatica iz Tuzle, podnijela je 22. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 51 0 P 003448 15 Rev od 10. maja 2016. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se utvrdi da su predmetne odluke Skupštine tuženog Trgovine „Borac“ d.d. Travnik (u daljnjem tekstu: tuženi) usvojene na prvoj Skupštini dioničara održanoj 16. februara 2004. godine ništave, da se utvrdi da je upis izvršen u sudski registar rješenjem Kantonalnog suda u Novom Travniku od 15. aprila 2004. godine ništav, te da se naloži tuženom da apelantici isplati određeni novčani iznos na ime povrata uplaćenog udjela u osnivačkom kapitalu (kupovina dionica). Isto tako, odbijen je i alternativni tužbeni zahtjev kojim je apelantica tražila da se tuženom naloži da joj isplati određeni novčani iznos na ime naknade štete koja predstavlja razliku između vrijednosti dionica koje je ona kupila kao dio osnovnog kapitala tuženog u postupku privatizacije i tržišne vrijednosti dionica postignute na tržištu vrijednosnih papira, na dan prometovanja od 14. i 15. decembra 2009. godine, te 16. februara 2010. godine.
U toku postupka je utvrđeno da je odredbom člana 258. stav 1. Zakona o privrednim društvima propisano da se pred sudom može pokrenuti postupak za pobijanje i poništenje odluka skupštine dioničarskog društva upisanog u sudski registar i ko je ovlašten da taj postupak pokrene, dok je stavom 2. istog člana propisano da se taj postupak može pokrenuti u roku od 60 dana od dana održavanja skupštine dioničara. U vezi s tim, utvrđeno je da kada se ima u vidu da je tužbeni zahtjev, kojim se traži poništenje odluka Skupštine dioničara, apelantica postavila 13. maja 2010. godine, a skupština dioničara održana 16. februara 2004. godine, to su redovni sudovi pravilno postupili i primjenili materijalno pravo kada su temeljem navedene zakonske odredbe predmetni tužbeni zahtjev odbili. Nadalje, utvrđeno je da kako apelantica, u skladu sa relevantnim zakonskim odredbama i zakonskim odredbama koje su važile kada je izvršen upis u sudski registar tuženog, nije podnijela zahtjev za brisanje, niti tužbu za utvrđivanje ništavosti upisa, to je u odnosu na zahtjev da se utvrdi da je upis izvršen u sudski registar navedenim rješenjem Kantonalnog suda u Novom Travniku ništav, nastupila zastara, pa su redovni sudovi pravilno odlučili kada su i ovaj tužbeni zahtjev odbili. Također, u odnosu na preostale navedene tužbene zahtjeve, utvrđeno je da su redovni sudovi ispravno zaključili da tuženi, nije pasivno legitimisan, te da apelantica krivnjom tuženog, a obzirom na utvrđenja o toku privatizacije i upisu dionica u registar vrijednosnih papira, nije pretrpjela štetu. Naime, kod činjenice da je tuženi privatiziran javnim upisom na osnovu čega su upisnici stekli određeni broj dionica, među kojima je i apelantica, na osnovu Rješenja Agencije za privatizaciju i Rješenja o upisu u registar vrijednosnih papira, da shodno zakonskim i podzakonskim propisima, koji regulišu pitanje privatizacije državnog kapitala, postupak privatizacije provodi nadležni državni organ, a sredstava ostvarena prodajom pripadaju državi, odnosno određenom nivou vlasti, a ne preduzeću, utvrđeno je da je pravilan zaključak redovnih sudova da su ovi tužbeni zahtjevi neosnovani, da označeni tuženi nije pasivno legitimisan. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na djelotvoran pravni lijek), ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih je zasnovala na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman