Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1995/16 (N. i A. S. i drugi)

Odluka donesena 15. 09. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1995/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 09. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine, u predmetu broj AP-1995/16, rješavajući apelacije Nisveta Sejdinovića i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Nisvet Sejdinović i Amela Sejdinović, protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 28 0 P 003874 15 Gž od 21. marta 2016. godine;

Slobodan Vlačo, protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 1 029144 16 Gž od 23. marta 2016. godine;

Nazif Čaušević, protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 P 032295 16 Gž od 12. aprila 2016. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-1995/16 Nisvet Sejdinović i Amela Sejdinović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Srebrenika, koje zastupa Drago Reljić, advokat iz Tuzle, podnijeli su 9. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 28 0 P 003874 15 Gž od 21. marta 2016. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom žalba apelanata je odbijena i potvrđena je prvostepena presuda kojom je utvrđen ništavim ugovor o prodaji nekretnina od 3. februara 2007. godine, notarski obrađen kod notara K.A., a koji je zaključen između tuženih i to: trećetuženog S.H. (u daljnjem tekstu: trećetuženi), kao prodavatelja i prvoapelanta i drugoapelantice kao kupaca i to u dijelu od 1/5. Također, osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da je tužitelj S.H. (u daljnjem tekstu: tužitelj) suvlasnik nekretnina, pobliže preciziranih u izreci presude, sa dijelom od 1/5, što su tuženi dužni da priznaju, a apelanti da trpe upis promjene prava posjeda i prava vlasništva u katastru i gruntovnici, sa svog imena na ime tužitelja tako da su suvlasnici predmetnih nekretnina sa po 2/5, a tužitelj sa 1/5. U toku postupka je utvrđeno da budući da apelanti nisu bili savjesni kupci i stjecatelji spornih nekretnina, bez obzira što su ishodili upis svog prava iz ugovora u zemljišnim knjigama, nisu jači u pravu u odnosu na tužitelja kao ranijeg savjesnog kupca, a koji je valjan pravni osnov za stjecanje prava vlasništva na predmetnim nekretninama imao na osnovu zaključenog ugovora, kao pretpostavljeni vlasnik, iako nije izvršio upis svog prava od 1/5, odnosno nije bio u posjedu 1/5 kupljenih nekretnina, jer je u dogovoru sa trećetuženim ubirao novčanu dobit koja je odgovarala proporcionalno njegovom suvlasničkom dijelu. Prema tome, kako se po članu 38. Zakona o vlasničkopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZVPO) pravo vlasništva na nekretninama stiče upisom u javne knjige samo ako je stjecatelj savjestan, a takvi stjecatelji nisu bili apelanti, sud je zaključio da tužitelj kao raniji savjestan kupac ima jači pravni osnov za stjecanje prava vlasništva na 1/5 predmetnih nekretnina u odnosu na apelante kao nesavjesne stjecatelje, bez obzira na to što su oni uspjeli ishoditi upis svog prava iz ugovora zaključenog sa trećetuženim 3. jula 2007. godine, jer je taj ugovor u dijelu od 1/5 protivan načelu morala, poštenja i savjesnosti, te je kao takav, u tom dijelu, ništav po članu 38. ZVPO i članu 103. Zakona o obligacionim odnosima.

2. AP-2632/16 Slobodan Vlačo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Istočnog Sarajeva, kojeg zastupa Centar za pružanje besplatne pravne pomoći-kancelarija Istočno Sarajevo, podnio je 16. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 1 029144 16 Gž od 23. marta 2016. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom žalba apelanta je odbijena i potvrđena je prvostepena presuda kojom je utvrđeno da su tužitelji M.V. i V.V. (u daljnjem tekstu: tužitelji) stekli pravo suvlasništva po osnovu dosjelosti sa dijelom od po ½ na nekretninama bliže opisanim u izreci presude, što je apelant kao suvlasnik dužan priznati i trpjeti da se nekretnine upišu u zemljišne knjige u korist tužitelja. U toku postupka je utvrđeno da ni jedan dokaz ne ukazuje da se u konkretnom slučaju ne radi o samostalnom posjedu, kada su u pitanju tužitelji i ničim nije dovedeno u pitanje to da se tužitelji nisu oduvijek ponašali kao vlasnici spornih nekretninu od prije donošenja rješenja o diobi iz 1964. godine. Naime, utvrđeno je da sama činjenica donošenja rješenja o nasljeđivanja od 12. jula 2001. godine, iza umrle V.V., ne dovodi do prestanka posjeda tužitelja na nekretninama, niti dovodi u sumnju činjenicu ko je bio u posjedu nekretnina. Nadalje, utvrđeno je da izvedeni dokazi ukazuju na zakonitost posjeda jer je nastupio sudskom diobom a i na savjesnost, jer tužitelji kao posjednici već od 1964. godine, nisu znali niti mogli znati, da im ne pripada pravo na predmetne nekretnine, naprotiv za cijelo to vrijeme od diobe koja je formalno okončana rješenjem 1964. godine pa do dana donošenja presude drže u posjedu nekretnine kao svoje, bilo kada se radi o tužitelju M.V., koji je bio ovlaštenik (jedan od predlagatelja) prilikom sudske diobe iz 1964. godine, bilo da se radi o tužitelju V.V., također jednom od ovlaštenika u vrijeme diobe. Imajući u vidu navedeno, sud je zaključio da se prvostepeni sud pravilno pozvao na odredbu člana 28. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, utvrdivši savjesnost i zakonitost tužitelja kao posjednika predmetnih nekretnina, na kojima su stekli pravo svojine dosjelošću, jer je višestruko protekao potrebni rok od deset godina, kako to predviđa navedena zakonska odredba za savjestan i zakonit posjed.

3. AP-2888/16 Nazif Čaušević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Ferid Mujagić, advokat iz Bihaća, podnio je 4. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 P 032295 16 Gž od 12. aprila 2016. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom žalba apelanta je odbijena i potvrđena je prvostepena presuda kojom je utvrđeno da su tužitelji N.Č., N.Č., Z.Č., M.Č. i H.Č. (u daljnjem tekstu: tužitelji) dosjelošću stekli pravo suvlasništva sa dijelovima od po 1/5 na nekretninama pobliže preciziranim u izreci presude. U toku postupka je konstatovano da prednik tužitelja H.Č. (u daljnjem tekstu: prednik) nije silom pribavio posjed predmetnih parcela, jer je utvrđeno u postupku da je djed A.Č. usmenim poklonom svoje nekretnine dao dvojici sinova - predniku i apelantu te da su oni decenijama koristili svoje parcele, izgradili porodične kuće i niko od njih nije ni pretendovao na vlasništvo drugoga brata na njegovim nekretninama (sve do časa kada je djed A.Č. pismeno darovao nekretnine sinu apelanta). Prema tome, utvrđeno je da je nedokazana tvrdnja apelanta da je bilo sile u stjecanju posjeda nekretnina na strani prednika. Nadalje, utvrđeno je da činjenica da su tužitelji odnosno njihov prednik doista bili faktički posjednici predmetnih parcela dokaz više je i to da je rješenjem nadležnog suda iz 1994. godine odbijen tužbeni apelanta za smetanje posjeda protiv njegovog brata

- prednika iz čega slijedi da je upravo prednik bio posljednji mirni posjednik još 1994. godine, dakle u posjedu nisu bili niti apelant, niti treća lica. Dakle, sud je utvrdio da je djed A.Č. svoje parcele dao sinovima oko 1960. godine nakon čega su oni stupili u posjed, zatim da je djed umro 1990. godine, a prednik i dalje bio u posjedu svojih parcela do 2010. godine kada je i on umro, a nakon njega u posjedu bili tužitelji, koje činjenice ukazuju na neprekidan slijed posjedovanja od strane sadašnjih posjednika-tužitelja i njihovog prednika u posjedu, a što je i uvjet dosjelosti uz činjenicu savjesnosti posjeda. Isto tako, utvrđeno je da se savjesnost posjeda pretpostavlja, dakle i posjeda prednika i posjeda tužitelja, a u smislu člana 77. stav 3. Zakona o vlasničkopravnim odnosima. Prema tome, sud je odlučio kao u izreci presude.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1995/16. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1995/16 (N. i A. S. i drugi) | Sudska praksa | Aktio