Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3280/16 (M. K.)
Odluka donesena 15. 09. 2016.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Pritvor
- Krivični postupak
- Zakonito hapšenje - općenito
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Apelacija preuranjena
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3280/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 09. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine, u predmetu broj AP-3280/16, rješavajući apelaciju Muhameda Kabahije, na osnovu člana na osnovu člana 18. stav (1), stav (3) tačka l) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Muhameda Kabahije podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 555367 16 Kž 2 od 15. jula 2016. godine u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je preuranjena.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Muhameda Kabahije podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 555367 16 Kž 2 od 15. jula 2016. godine u odnosu na pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
Muhamed Kabahija (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Kadrija Kolić advokat iz Ilidže, podnio je 2. avgusta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 K 555367 16 Kž 2 od 15. jula 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba podnesena protiv prvostepenog rješenja kojim je apelantu, kao optuženom zbog krivičnog djela teška tjelesna povreda iz člana 172. stav 1. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) i krivičnog djela nasilničko ponašanje iz člana 362. stav 2. u vezi stava 1. KZ FBiH sve u vezi sa članom 54. KZ FBiH, produžen pritvor na osnovu odredbi člana 146. stav 1. tačka c) Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH), te koji po prvostepenom rješenju traje do 8. septembra 2016. godine ili do druge odluke suda.
U svom obrazloženju, između ostalog, Kantonalni sud navodi da je prvostepeni sud u obrazloženju osporenog rješenja od 8. juna 2016. godine jasno i određeno naveo koji dokazi i zbog čega upućuju da u konkretnom slučaju postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela za koja se tereti, čime je ispunjen opšti uslov za produženje mjere pritvora prema apelantu, a što proizilazi iz svih pobrojanih i analiziranih dokaza i njima utvrđenih činjenica. Dalje se navodi da je prvostepeni sud u svojoj odluci dao jasne i uvjerljive razloge za produženje pritvora prema apelantu, sadržane u odredbi člana 146. stav 1. tačka c) ZKP FBiH kojim je propisano da se pritvor može odrediti ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će optuženi ponoviti krivično djelo ili dovršiti pokušano krivično djelo ili djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela se može izreći kazna zatvora u trajanju od tri godine ili teža kazna. S tim u vezi, neupitno je postojanje opšteg uslova za produženje pritvora po ovom osnovu jer se u konkretnom slučaju apelantu stavlja na teret da je počinio krivično djelo teška tjelesna povreda i krivično djelo nasilničko ponašanje, za koja je propisana kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci do pet godina, čime je ispunjen opšpti uslov za produženje mjere pritvora po naprijed navedenom osnovu.
Također, pravilno je zaključio prvostepeni sud da u postupanju apelanta postoji iskazan visok stepen upornosti i odlučnosti u izvršenju krivičnih djela, obzirom da je u relativno kratkom vremenskom periodu, nakon osude za krivično djelo nasilničkog ponašanja počinjenog na štetu A.T. (za koje je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci uvjetno dvije godine) u vrijeme provjere po ranijoj osudi počinio istovrsno krivično djelo na štetu njenog oca N.T., kojem su kritične prilike nanesene teška tjelesna i višestruke lake tjelesne povrede. Dalje, prema iskazu apelanta sa ročišta povodom razmatranja prijedloga za produženje mjere pritvora proizilazi da njegovi odnosi sa porodicom A.T. (sa njenim roditeljima) nisu sanirani, nego je apelant mišljenja da oštećeni (N.T.) i njegova supruga po svaku cijenu pokušavaju da mu naškode. Također, prema iskazima oštećenog i njegovog sina proizilazi da postoji raniji kontinuitet u nasilnom psihičkom i fizičkom ponašanju od strane apelanta, kako prema A.T. tako i prema njenim roditeljima tj. oštećenom i njegovoj supruzi. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da navedene okolnosti u svojoj ukupnosti predstavljaju naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi optuženi-apelant boravkom na slobodi mogao ponoviti krivično djelo odnosno, da je ispunjen posebni pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP FBiH.
Apelacioni navodi U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, prava na privatan i porodičan život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, prava na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine kojem odgovara član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju i prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant svoje navode o povredama prava na koje se pozvao, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, odnosno da je Kantonalni sud u osporenoj odluci pogrešno primijenio procesno i materijalno pravo.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (1), stav (3) tačka l) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (1), stav (3) tačka l) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
l) apelacija je preuranjena;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a) Preuranjenost Prema navedenim odredbama apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen.
U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije odnose na krivični postupak u cijelosti, te da se odgovor na pitanje da li je neka od ovih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje, jer eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi, Europski sud za ljudska prava, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, Serija A broj 146, stav 68, Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03). U konkretnom slučaju, krivični postupak protiv apelanta još nije okončan, već je donesena odluka o produženju pritvora apelantu kojom je riješeno samo jedno proceduralno pitanje, odnosno odlučeno o jednoj fazi postupka. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija u odnosu na navode apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije preuranjena.
b) Dopustivost prima facie Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
U konkretnom slučaju, apelant smatra da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud je u više svojih odluka naglasio da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Izuzeci od zabrane lišavanja slobode dati su u članu 5. stav 1. Evropske konvencije, koji sadrži pobrojane slučajeve kada je lišavanje slobode dopušteno. To je jedan iscrpan popis koji se mora usko tumačiti (vidi Evropski sud, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978 godine, serija A-25). Samo takav pristup je konzistentan s ciljem i svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. da osigura da niko neće biti proizvoljno lišen slobode (vidi presude Evropskog suda Quinn, od 22. marta 1995. godine, serija A- 311, i Winterwerp, od 24. oktobra 1979, serija A-33). Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva ZKP FBiH, koji je primijenjen u konkretnom slučaju i koji mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud ukazuje da je apelantu, kao optuženom zbog krivičnog djela teška tjelesna povreda i krivičnog djela nasilničko ponašanje, produžen pritvor jer su sudovi smatrali da bi apelant boravkom na slobodi mogao ponoviti krivično djelo (u smislu odredbi člana 146. stav 1. tačka c) ZKP FBiH), obzirom da je apelant u relativno kratkom vremenskom periodu počinio istovrsno krivično djelo. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 146. stav 1. tačka c) ZKP FBiH propisano da se pritvor može odrediti ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će optuženi ponoviti krivično djelo ili dovršiti pokušano krivično djelo ili djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela se može izreći kazna zatvora u trajanju od tri godine ili teža kazna. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka.
Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji ništa što bi opravdalo apelantove tvrdnje da produžavanje pritvora nije bilo u skladu sa procedurom koja je propisana nacionalnim zakonom, odnosno da je suprotno bilo kojem standardu člana 5. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud je iz sadržaja apelacije zaključio da apelant kršenje ovog prava ističe u vezi sa pravom na slobodu ličnosti. Budući da iz osporenih rješenja proizilazi da je apelant imao i iskoristio pravo žalbe protiv rješenja o određivanju i produženju pritvora o kojoj je odlučilo Kantonalni sud, pri čemu je razmotrio žalbene navode apelanta i dao razloge zašto isti ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, Ustavni sud zaključuje da apelant nema «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na djelotvoran pravni lijek niti njegovo nezadovoljstvo osporenim rješenjem dovodi u pitanje dostupnost pravnih lijekova. Iz navedenog proizilazi da su navodi apelanta o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, također očigledno (prima facie) neosnovani. U odnosu na navode apelanta o kršenju prava na privatan i porodičan život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine kojem odgovara član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju i prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, Ustavni sud nalazi da se suština navoda o povredi ovih prava odnosi na nezakonitost apelantovog pritvora o čemu je ovaj sud već odlučio u okviru analize navodnog kršenja prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelantovi navodi, također, očigledno (prima facie) neosnovani. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (1), stav (3) tačka l) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman