Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2894/16 (V. N.)

Odluka donesena 15. 09. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Stanarsko pravo
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2894/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 09. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine, u predmetu broj AP-2894/16, rješavajući apelaciju Velinke Nikolić, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Velinke Nikolić podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 045861 15 Rev od 12. aprila 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

Velinka Nikolić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, podnijela je 5. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 045861 15 Rev od 12. aprila 2016. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je revizija apelantice, kao umješača na strani tužene Općine Centar Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena), izjavljena protiv drugostepene odluke kojom je njena žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Tom prvostepenom presudom utvrđeno je da su se stekli uslovi za zaključenje ugovora o kupoprodaji stana na kome postoji stanarsko pravo između tužene kao prodavatelja i tužiteljice M.G. (u daljnjem tekstu: tužiteljica), kao kupca, za stan koji se nalazi u Sarajevu, pobliže preciziran u izreci presude, za kupoprodajnu cijenu koju će tužiteljica platiti u certifikatima u određenom novčanom iznosu, pa da dosljedno tome, ova presuda zamijeni takav ugovor, a što je tužena dužna trpjeti da se tužiteljica na temelju ove presude upiše kao vlasnik stana sa dijelom 1/1 u KPU. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da je tužiteljica bila član porodičnog domaćinstva svoje bake, Lj.G., nositelja stanarskog prava na predmetnom stanu, da je postojala trajna zajednica života i stanovanja tužiteljice sa nositeljem stanarskog prava na spornom stanu, da je tužiteljica s bakom živjela u porodičnoj zajednici od rođenja i u trenutku njene smrti i nakon njene smrti i da tu živi i danas, da je Lj.G. kao nositelj stanarskog prava na tom stanu tuženoj, kao vlasniku predmetnog stana dana, 9. novembra 1998. godine, podnijela zahtjev za otkup predmetnog stana, da je nakon podnošenja zahtjeva za otkup stana, baka tužiteljice, dana, 20. augusta 1999.godine, dala tužiteljici kao članu porodičnog domaćinstva saglasnost za kupovinu predmetnog stana u skladu sa Zakonom o prodaji stanova, da je nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu Lj.G. umrla 22. septembra 1999. godine, da se tužiteljica na osnovu saglasnosti nositelja stanarskog prava dodatnim zahtjevom obratila tuženoj za otkup predmetnog stana dana 4. aprila 2000. godine, da je tužiteljica po zahtjevu tužene istoj dostavila dodatnu dokumentaciju vezano za kupnju predmetnog stana 22. oktobra 2007. godine, da tužena nije u zakonom određenom roku postupila po zahtjevu tužiteljice za otkup tog stana, da je tužiteljica zbog nepostupanja tužene po njenom zahtjevu dana, 3. decembra 2007. godine podnijela tužbu da se utvrdi da je ista ispunila zakonske uslove za kupovinu predmetnog stana na kojem postoji stanarsko pravo. Imajući u vidu navedeno, sud je zaključio da je tužiteljica kao član porodičnog domaćinstva nositelja stanarskog prava Lj.G., ispunila zakonske uslove za otkup predmetnog stana u smislu odredbi čl. 7. i 9. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, a u vezi sa članom 6. Zakona o stambenim odnosima, pa je odlučio kao u izreci presude.

U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2894/16 (V. N.) | Sudska praksa | Aktio