Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-983/15 (B. K.)

Odluka donesena 15. 09. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-983/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 09. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine, u predmetu broj AP-983/15, rješavajući apelaciju Bogdana Kurbalije, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bogdana Kurbalije podnesena protiv presuda Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Ps 010926 14 Pž od 12. januara 2015. godine i broj 32 0 Mals 029745 14 Pž od 25. decembra 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

Bogdan Kurbalija (u daljnjem tekstu: apelant) iz Drvara, podnio je 28. februara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Ps 010926 14 Pž od 12. januara 2015. godine i broj 32 0 Mals 029745 14 Pž od 25. decembra 2014. godine. Apelant je dopunio apelaciju 23. marta i 21. septembra 2015. godine. U konkretnim slučajevima osporenim konačnim odlukama odbijen je protivtužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da mu tužitelj „Bosansko-njemačko osiguranje“ d.d. u likvidaciji Tuzla (u daljnjem tekstu: tužitelj) isplati dvije neisplaćene plate za sedmi i osmi mjesec 2006. godine, regres za godišnji odmor za 2004., 2005. i 2006. godinu, topli obrok za tri godine, doprinos za PIO za 22 mjeseca, zakupninu za poslovni prostor, za ogrjevno drvo, za potrošnju struje za 36 mjeseci minimalno i za komunalne usluge određene novčane iznose pobliže precizirane u izreci presude, te da sud utvrdi da je „Nalog blagajni“ falsifikovana isprava, odnosno obavezan je apelant da tužitelju isplati glavni dug u određenom novčanom iznosu.

U toku postupaka je utvrđeno da apelant nije dokazao osnovanost svog protivtužbenog zahtjeva, budući da iz podataka spisa slijedi da je on, nakon što je prihvaćeno raspravljanje po njegovoj protivtužbi, na pripremnom ročištu od 17. marta 2014. godine, nakon što se izjasnio o prijedlozima i dokazima tužitelja u vezi sa tužbenim zahtjevom, bio izričit da nema prijedloga za izvođenje dokaza u vezi sa svojim protivtužbenim zahtjevom, dok na ročište za glavnu raspravu od 14. aprila 2014. godine nije ni došao. U vezi s tim, utvrđeno je da nisu osnovani apelantovi navodi da on nije bio uredno obaviješten o predmetnom ročištu za glavnu raspravu. Naime, utvrđeno je da se iz sadržine spisa vidi da su na pripremnom ročištu od 17. marta 2014. godine, na kojem je bio i apelant, stranke obaviještene da će se ročište za glavnu raspravu održati 14. aprila 2014. godine, te da im se pismeni poziv za to ročište neće dostavljati, pa ovakvo obavještenje apelanta o datumu održavanja ročišta za glavnu raspravu u ovoj pravnoj stvari predstavlja uredno obavještenje sa aspekta odredbe člana 96. stav 3. Zakona o parničnom postupku, iz koje jasno slijedi da se poziv za glavnu raspravu dostavlja samo stranci koja nije bila prisutna na pripremnom ročištu, a što nije bio slučaj sa apelantom.

Isto tako, utvrđeno je da je tužitelj imao zaključen ugovor o radu sa apelantom od 1. septembra 2003. godine, te da je apelant, u svojstvu zastupnika tužitelja kao osiguravača (član 906. Zakona o obligacionim odnosima-u daljnjem tekstu: ZOO), sa zainteresovanim fizičkim i pravnim osobama zaključivao ugovore o osiguranju, pri čemu je istima izdvaao police osiguranja i od istih naplaćivao premije osiguranja, pa tako i po zaključenim predmetnim policama, ali da naplaćene premije po tim policama, u ukupno određenom novčanom iznosu, nije predao na blagajnu tužitelja, niti ga uplatio tužitelju na koji drugi način. Imajući u vidu navedeno, sud je zaključio da se u konkretnom slučaju radi o ugovoru o nalogu iz člana 749. ZOO, te da je apelant kao nalogoprimatelj bio dužan primljeni novac na ime premije osiguranja po zaključenim ugovorima o osiguranju – policama predati tužitelju kao nalogodavatelju (član 751. ZOO), pa kako tu svoju obavezu apelant nije ispunio, dužan je tužitelju platiti dugovani predmetni novčani iznos (član 262. stav 1. ZOO).

U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Povredu ovog prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-983/15 (B. K.) | Sudska praksa | Aktio