Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2226/16 (N. M.)
Odluka donesena 15. 09. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2226/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 09. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine, u predmetu broj AP-2226/16, rješavajući apelaciju Nedžada Majdančića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nedžada Majdančića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 29 0 K 016997 15 Kž od 16. februara 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
Nedžad Majdančić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kalesije, kojeg zastupa Izet Mešić, advokat iz Kalesije, podnio je 26. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 29 0 K 016997 15 Kž od 16. februara 2016. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom apelant je proglašen krivim za krivično djelo teška krivična djela protiv sigurnosti javnog prometa iz člana 336. stav 3. u vezi sa krivičnim djelom ugrožavanje javnog prometa iz člana 332. stav 3. u vezi sa stavom KZ FBiH, pa mu je izrečena uslovna osuda kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od četiri mjeseca i istovremeno određeno da se kazna neće izvršiti ukoliko u roku od jedne godine ne učini novo krivično djelo. U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da je sud, u vezi sa žalbenim prigovorom branitelja da su razlozi prvostepene presude u znatnoj mjeri protivrječni budući da je u razlozima presude prvostepeni sud naveo da je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka E.Dž., a i nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke Saobraćajnog fakulteta u Doboju i iskaza vještaka T.Đ. iako isti nisu svjedočili saglasno, zaključio da je odredbom člana 312. stav 1. tačka k) ZKP FBIH, propisano da bitna povreda odredaba postoji ako je izreka presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi i razlozima presude ili ako presuda uopće ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, ali ne i ako su ti „razlozi u znatnoj mjeri protivrječni", kako je to bilo propisano ranijom odredbom člana 358. stav 1. tačka 11. ranijeg ZKP FBiH, tako da se u tom dijelu žalbeni navodi branitelja i nisu mogli ispitati. Nadalje, utvrđeno je da je vještak T.Đ. izjašnjavajući se na okolnosti vidljivosti i mogućnosti da vozač vozila “Mercedes”, tj. apelant, uoči u susret dolazeći neosvijetljeni motocikl na udaljenosti većoj od one na kojoj se motocikl nalazio u trenutku stvaranja opasne situacije od strane vozača “Mercedesa” i njegovog prelaska na lijevu polovinu kolovoza, naveo da su mišljenja, ako sud utvrdi da se saobraćajna nezgoda dogodila u 20 sati i 45 minuta, da bi to bio civilni sumrak, tačnije vrijeme od zalaska sunca do nastanka saobraćajne nezgode bi bilo 13 minuta (a trajanje civilnog sumraka prema podacima iz programa PC Crash, trajalo je negdje oko 37 minuta), te, da je, obzirom da se nezgoda dogodila na dijelu puta u pravcu, na suhom kolovoznom zastoru pri vedrom vremenu, vozač vozila "Mercedes” mogao uočiti u susret dolazeći neosvijetljeni motocikl na udaljenosti većoj od one na kojoj se motocikl nalazio u trenutku stvaranja opasne situacije od strane vozača “Mercedesa” i njegovog prelaska na lijevu polovinu kolovoza. Najzad, utvrđeno je da po mišljenju vještaka, načinom kretanja i brzinom kretanja vozač motocikla nije načinio propuste koji bi utjecali na nastanak ove saobraćajne nezgode. Imajući u vidu navedeno, sud je donio odluku kao u izreci presude.
U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Apelant se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana
6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman