Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5277/13 („NPC INTERNACIONAL“ d.o.o. Banja Luka i D. M., iz Banje Luke)

Odluka donesena 15. 09. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
  • Građanski postupak
  • Nematerijalna šteta
  • Kleveta
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5277/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 09. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine u predmetu broj AP-5277/13, rješavajući apelaciju „NPC INTERNACIONAL“ d.o.o. Banja Luka i Darka Momića , na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „NPC INTERNACIONAL“ d.o.o. Banja Luka i Darka Momića podnesena protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 128852 13 Gž od 24. septembra 2013. godine i presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 128852 11 P od 31. oktobra 2012.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „NPC INTERNACIONAL“ d.o.o. Banja Luka i Darko Momić, iz Banje Luke (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Dejan Miletić, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 23. decembra 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 128852 13 Gž od 24. septembra 2013. godine i presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 128852 11 P od 31. oktobra 2012. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 128852 11 P od 31. oktobra 2012. godine djelimično je usvojen tužbeni zahtjev S.M. (u daljnjem tekstu: prvotužitelj) i Lj.M. (u daljnjem tekstu: drugotužiteljica), pa su apelanti obavezani da solidarno prvotužitelju na ime naknade nematerijalne štete zbog klevete isplate iznos od 1.500,00 KM, a drugotužiteljici iznos od 500,00 KM, dok su sa tužbenim zahtjevom preko dosuđenog iznosa tužioci odbijeni (stav I dispozitiva presude ). Također je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (stav II dispozitiva presude).

3. Nakon provedenog dokaznog postupka, Osnovni sud je, u odnosu na usvajajući dio tužbenog zahtjeva, istakao da je uvidom u kopiju članka lista „Press“ od 20. septembra 2011. godine pod naslovom ,,U fotelji po 15 godina“ utvrđeno da je u tom tekstu, između ostalog, navedeno da je prvotužitelj kao direktor O.Š. „Branko Ćopić“ već četvrti mandat na čelu škole, te da su za vrijeme njegovog mandata u školi počeli da rade i supruga i sin. Dalje, uvidom u kopiju članka lista „Press“ od 23. septembra 2011. godine pod naslovom „Ministar šalje revizora kod Majstorovića“, utvrđeno je da je u pomenutom članku, između ostalog, navedeno da je prvotužilac za vrijeme svog mandata, koji traje više od 15 godina, u školi zaposlio sina i suprugu. Dalje je utvrđeno na osnovu izvedenih dokaza da je prvotužitelj direktor pomenute Osnovne škole od 1993. godine, a da je drugotužiteljica njegova supruga, a inače profesor geografije u predmetnoj školi. Zatim je, Uvidom u Rješenje o zasnivanju radnog odnosa na neodređeno vrijeme O.Š. „Branko Ćopić“ Banja Luka broj 01-5/91 od 23. avgusta 1991. godine, utvrđeno je da je rješenjem donesena odluka o zasnivanju radnog odnosa za drugotužiteljicu sa 1. septembrom 1991. godine na neodređeno vrijeme. Također je konstatovano da u rješenju postoji napomena da zbog specifičnih uslova i promjene direktora koji nisu blagovremeno izradili odluku, da je ta odluka urađena naknadno nakon uvida u personalni dosje radnika. Pomenuta napomena je sačinjena 30. oktobra 1996. godine, te u rješenju stoji ime direktora škole Vlade Kaplan i ime i potpis prvotužitelja. Zatim je utvrđeno, uvidom u radnu knjižicu drugotužiteljice registarski broj 16315, da je ona zaposlena u OŠ „Branko Ćopić“ Banja Luka od 1. septembra 1991. godine.

4. Imajući u vidu naprijed navedeno činjenično utvrđenje, Osnovni sud je istakao da je Zakonom o zaštiti od klevete („Službeni glasnik RS“ broj 37/01) propisano da „svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, odgovorno je za klevetu ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, te daje odgovorno ako je štetu izazvalo namjerno ili usljed nepažnje“, te da bi u konkretnom slučaju po ocjeni Osnovnog suda postojala odgovornost i to prvoapelanta kao izdavača dnevnog glasila, tj. ,,Press“, a drugotuženog kao autora tekstova u pomenutom dnevnom glasilu. S tim u vezi, Osnovni sud je mišljenja da iznošenje činjenica u spomenutim člancima, a vezano za zapošljavanje drugotužiteljice od strane prvotužitelja, ima elemente klevete iz navedenog Zakona, te da su apelanti odgovorni za štetu koju su tužitelji uslijed toga pretrpjeli, jer iz dokaza koje su tužitelji izveli je vidljivo da je drugotužiteljica zaposlena 1991. godine, dakle prije nego što je prvotužitelj počeo da radi kao direktor pomenute Osnovne škole (1993. godine). Što se tiče ostalih tvrdnji tužitelja koji se odnose na ostatak sadržaja naprijed spomenutih članaka, Osnovni sud je zaključio da ih ne smatra klevetom jer se ostale konstatacije date uopšteno i ne odnose se konkretno na prvotužitelja. S obzirom na navedeno Osnovni sud je djelimično usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, te u smislu člana 11. Zakona o zaštiti od klevete i člana

200. Zakona o obligacionim odnosima obavezao apelante na isplatu novčanih iznosa navedenih u stavu I dispozitiva presude, smatrajući da dosuđeni iznosi predstavljaju odgovarajuću novčanu satisfakciju za duševne bolove koje su tužitelji pretrpjeli, zbog navoda apelanata u navedenim tekstovima.

5. Presudom Okružnog suda žalbe žalbe parničnih stranaka su odbijene kao neosnovane i prvostepena presuda Osnovnog suda od 31. oktobra 2012. godine potvrđena, dok su zahtjevi stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka također odbijeni.

6. U obrazloženju drugostepene odluke, Okružni sud je, u odnosu na žalbene navode apelanata, naveo da, shodno odredbama člana 5. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti od klevete, postoji osnov za obeštećenje tužitelja u okolnostima kada je drugoapelant, kao autor u dnevnom listu ,,Press“ (prvoapelant izdavač istog lista), objavio niz tekstova o prvotužitelju u vezi zasnivanja radnog odnosa drugotužiteljice kao njegove supruge i kako je u istim tekstovima navedeno da je prvotužitelj, koristeći svoju funkciju direktora osnovne škole, zaposlio drugotužiteljicu, kao nastavnika geografije u istoj školi, pri čemu istinitost takvih navoda tokom postupka apelanti nisu dokazali, s obzirom na činjenično utvrđenje da je prvotužitelj imenovan za direktora navedene škole nakon što je drugotužiteljica zasnovala radni odnos u istoj školi. Po ocjeni Okružnog suda takvim potupanjem apelanata je došlo do povrede moralno-psihičke strane ličnosti tužitelja, jer su za tužitelje, suprotno žalbi apelanata, iznesene neistinite činjenice, a što po predstavlja radnju klevete kojom je nanesena šteta istima u vidu duševne boli i patnje. Dalje je istaknuto da su neosnovani žalbeni prigovori apelanata da je dokazano da je drugotužiteljicu zaposlio njen suprug (s obzirom da je rješenje o zasnivanju radnog odnosa iz 1996. godine potpisao prvotužitelj u svojstvu direktora), jer je prema mišljenju drugostepenog suda navedeno rješenje, kod činjenice da je drugotužiteljica zasnovala radni odnos 1991.godine (radna knjižica), samo deklaratornog karaktera. S tim u vezi je zatim navedeno da su i neosnovani žalbeni navodi apelanata, da su riječi u novinskom članku „U fotelji i po 15 godina“ neimenovanog izvora (trećeg lica), jer su prije objave u sredstvima javnog informisanja apelanti, kao odgovorna lica u navedenom dnevnom listu, bili dužni provjeriti istinitost takvih informacija.

7. Nasuprot žalbama stranaka, po ocjeni Okružnog suda prvostepeni sud je pravilnom primjenom odredbe člana 200. stav 2. ZOO, za ovaj vid štete prvotužitelju dosudio iznos od 1.500,00 KM i drugotužiteljici iznos od 500,00 KM, jer je pravo na naknadu štete zbog povrede časti i ugleda regulisano Zakonom o zaštiti od klevete, a posebno što je do povrede časti i ugleda došlo iznošenjem klevetničkog sadržaja putem sredstava javnog informisanja. Dosuđena naknada u navedenim iznosima je, po ocjeni drugostepenog suda, proporcionalna težini povrede ugleda tužitelja i predstavlja pravičnu satisfakciju za pretrpljenu štetu i u srazmjeri je sa pretrpljenom štetom. Ispitujući odluku prvostepenog suda o troškovima parničnog postupka, drugostepeni sud je zaključio, suprotno žalbenim navodima stranaka, da je ista donesena pravilnom primjenom materijalnog prava.

8. Apelanti navode da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, zbog načina na koji su Osnovni i Okružni sud utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo u predmetnoj pravnoj stvari radi naknade štete zbog klevete. Naime, apelanti smatraju da nisu učinili klevetu, niti su odgovorni za istu, te da je izražavanje u spornom novinskom članku u suštini bilo istinito i potkrijepljeno sa drugim dokazima, kao i da su oni samo prenosili informacije trećih lica-njihovih izvora. S tim u vezi su apelanti istakli da je čak i da je drugotužiteljica na naki način radila u školi i prije nego je prvotužitelj postao direktor te škole, prema mišljenju apelanata nesporno je da se radni odnos zasniva na osnovu odluke poslodavca, te da ta odluka ima konstitutivni karakter, a ne deklaratorni karakter kako je to zaključio drugostepeni sud. Prema shvatanju apelanata, drugotužiteljica je počela zakonito raditi u školi tek donošenjem rješenja koje je potpisao prvotužitelj (1996. godine). Apelanti su, također, pored osnova za dosudu nematerijalne štete u konkretnom slučaju osporili i iznose koje su obavezani solidarno isplatiti tužiteljima.

Relevantni propisi

9. Zakon o zaštiti od klevete („Službeni glasnik RS“ broj 37/01) u relevantnom dijelu glasi:

ODGOVORNOST ZA KLEVETU

Član 5. st. 1. i 2.

1. Svaka poslovno sposobna osoba koja prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identificirajući tu osobu trećem licu, odgovorna je za klevetu, ako je ta osoba prouzrokovala štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu osobe koja je na neki drugi način efikasno kontrolirala sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.

2. Osoba iz stava 1. ovog člana odgovorna je za izazvanu štetu ako je namjerno ili usljed nepažnje iznijela ili pronijela izražavanje.

NAKNADA ŠTETE

Član 11. stav 1.

1. Obeštećenje se vrši isključivo sa namjerom nadoknade štete nanesene ugledu oštećenog, a ta nadoknada mora biti proporcionalna prouzrokovanoj šteti. Pri utvrđivanju naknade štete, sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući sve poduzete mjere kako bi se ublažila prouzrokovana šteta, kao što su: objavljivanje ispravke, opozivanje izjave ili izvinjenje, činjenicu da li je osoba koja je načinila štetu stekla novčanu korist učinjenim iznošenjem ili pronošenjem izražavanja, ili činjenicu da bi iznos dodijeljen zbog štete mogao imati za posljedicu velike materijalne poteškoće ili bankrot osobe koja je prouzrokovala štetu.

10. Zakon o obligacionim odnosima (“Službeni list SFRJ”, br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske br. 17/93 i 3/96) u relevantom dijelu glasi:

Član 200. st. 1. i 2.

(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda i časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica, te za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a osobito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete, a i kad nje nema.

(2) Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značenju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na slobodu izražavanja odnose na način na koji su redovni sudovi, tj. Osnovni i Okružni sud, utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo i odlučili u predmetnoj pravnoj stvari, radi naknade štete zbog klevete. S tim u vezi Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

14. Razmatrajući navode apelanata, Ustavni sud zapaža da su Osnovni i Okružni sud dovoljno jasno i argumentovano obrazložili svoje odluke kojima su djelimično usvojili predmetni tužbeni zahtjev tužitelja, primijenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. S tim u vezi su, po ocjeni Ustavnog suda, Osnovni i Okružni sud dali argumentovane razloge vezane za činjenicu da odgovornost za klevetu postoji prije svega jer apelanti nisu izvedenim dokazima dokazali istinitost objavljene informacije da je prvotužitelj, za vrijeme dok je bio direktor osnovne škole, zaposlio drugotužiteljicu-svoju suprugu u toj osnovnoj školi. Osim toga, Ustavni sud ne vidi ni proizvoljnost u zaključku Okružnog suda da je rješenje iz 1996. godine (koje je potpisao prvotužitelj kao direktor škole) samo deklaratornog karaktera kod činjenice da je drugotužiteljica zasnovala radni odnos 1991. godine (radna knjižica). Dakle, na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5277/13 („NPC INTERNACIONAL“ d.o.o. Banja… | Sudska praksa | Aktio