Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2074/15 (E. P. iz Konjica, S. M. iz Jablanice i drugi)

Odluka donesena 15. 09. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2074/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 09. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine, u predmetu broj AP-2074/15, rješavajući apelaciju Edina Pajića i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Edina Pajića, Seje Melanovića, Edina Jahića, Senada Jahića, Maje Kajtaz, Šehada Hasanovića, Jasmina Fejzića, Ismeta Piljuga, Edina Loge, Nermina Žuje, Nihada Smajkana, Izete Poško, Dževada Lipovca, Šefke Lerića, Ramiza Sadžaka, Hamida Mutilovića, Rasima Talovića, Seada Dilberovića, Alije Jelovca, Salke Pajevića, Vehbije Ćampare, Jasminke Rešidović, Ramiza Marića, Hasana Šutića, Suada Obradovića, Jasmina Kazazića, Mustafe Nezirića, Enesa Rahića, Esada Brkana, Ramiza Nezirića, Fahrudina Zelića, Emira Hujdura, Omera Letića, Almina Sultića, Mehmeda Kurtovića, Jasmina Arnauta, Nedžada Arnauta i Šabana Ćorića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 044203 09 Rsz od 21. augusta 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

Edin Pajić iz Konjica, Sejo Melanović iz Jablanice, Edin Jahić i Senad Jahić iz Konjica, Maja Kajtaz iz Mostara, Šehad Hasanović iz Vogošće, Jasmin Fejzić iz Tešnja, Ismet Piljug iz Mostara, Edin Logo iz Jablanice, Nermin Žujo iz Mostara, Nihad Smajkan iz Sarajeva, Izeta Poško iz Mostara, Dževad Lipovac iz Konjica, Šefko Lerić, Ramiz Sadžak, Hamid Mutilović, Rasim Talović, Sead Dilberović, Alija Jelovac, Salko Pajević i Vehbija Ćampara iz Mostara, Jasminka Rešidović iz Hadžića, Ramiz Marić, Hasan Šutić, Suad Obradović i Jasmin Kazazić iz Mostara, Mustafa Nezirić iz Jablanice, Enes Rahić i Esad Brkan iz Mostara, Ramiz Nezirić iz Jablanice, Fahrudin Zelić iz Konjica, Emir Hujdur iz Prozora, Omer Letić iz Jablanice, Almin Sultić iz Konjica, Mehmed Kurtović iz Mostara, Jasmin Arnaut, Nedžad Arnaut i Šaban Ćorić iz Konjica (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Halil Mušinović, advokat iz Konjica, podnijeli su 28. aprila 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 044203 09 Rsz od 21. augusta 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je žalba apelanata i potvrđena je prvostepena presuda kojom su apelanti odbijeni sa tužbenim zahtjevom kojim su tražili da se tužena FBiH (u daljnjem tekstu: tužena) obaveže da im na ime neisplaćene naknade razlike za topli obrok u određenom vremenskom periodu isplati određeni novčani iznos. U toku postupka je utvrđeno da su apelanti bili zaposlenici tužene u spornom vremenskom periodu, te da su u tom periodu bili prisutni na radu i da im je za svaki radni dan u tom periodu bila obezbjeđena ishrana u toku rada. Nadalje, utvrđeno je da je smisao relevantnih zakonskih i podzakonskih odredbi, koje garantuju pravo na naknadu troškova toplog obroka u tome da se zaposleniku obezbijedi mogućnost da koristi jedan topli obrok u toku rada, a kako će to pravo biti korišteno zavisi od poslodavca. Budući da su apelanti koristili navedenu mogućnost kod tužene, sud je zaključio da im ne pripada novčana naknada razlike toplog obroka.

U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odluci koju su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2074/15 (E. P. iz Konjica, S. M. iz… | Sudska praksa | Aktio