Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1618/13 (B. S.)

Odluka donesena 15. 09. 2016.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Ratna šteta
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Zastara
  • Naknada štete
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Materijalna šteta
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1618/13

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 09. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1618/13, rješavajući apelaciju Borislava Soldata, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (2), člana 62 stav (1) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Borislava Soldata.

Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 P 008116 08 Gž od 20. aprila 2011. godine.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Sarajevu koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Borislavu Soldatu u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu Borislavu Soldatu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu i Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Borislav Soldat (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg je zastupala Jadranka Arnautović, advokatkinja iz Sarajeva, podnio je 16. aprila 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 P 008116 08 Gž od 20. aprila 2011. godine. Advokatkinja Jadranka Arnautović je 10. novembra 2014. godine otkazala punomoć za zastupanje apelanta u postupku pred Ustavnim sudom. Apelant je 10. maja 2016. godine, na zahtjev Ustavnog suda, dopunio apelaciju tako što je apelaciju dostavio na propisanom obrascu.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 2880/11 od 15. septembra 2011. godine odbacio kao preuranjenu apelantovu apelaciju, podnesenu 15. jula 2011. godine protiv Presude Kantonalnog suda broj 09 0 P 008116 08 Gž od 20. aprila 2011. godine, zbog toga što je apelant protiv navedene presude izjavio reviziju Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) o kojoj u vrijeme rješavanja o toj apelaciji nije bila donesena konačna odluka.

3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Federalnog pravobranilaštva (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo) kao zastupnika tužene Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 12. maja 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju. Takođe je od Opštinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) 18. maja 2016. godine zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju (u odnosu na apelantove navode koji se odnose na dužinu trajanja predmetnog postupka).

4. Pravobranilaštvo je 17. maja 2016. godine dostavilo odgovor na apelaciju, a Kantonalni sud 26. maja 2016. godine, dok Opštinski sud u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.

5. Ustavni sud je na osnovu člana 90 stav (1) tačka c) Pravila Ustavnog suda, na zahtjev sudije Valerije Galić, donio odluku o njenom izuzimanju iz rasprave i odlučivanja u ovom predmetu.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

7. Apelant je 30. oktobra 2000. godine podnio tužbu Opštinskom sudu protiv tužene radi naknade štete.

8. Presudom Opštinskog suda broj P-2077/00 od 19. februara 2005. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužena obaveže da apelantu, na ime naknade materijalne štete prouzrokovane uništenjem apelantovog vozila, marke „Golf“, isplati iznos od 12.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu troškova postupka.

9. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Rješenje broj Gž-1123/05 od 17. avgusta 2007. godine kojim je žalbu uvažio, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da iz predmetnog spisa proizlazi da je apelant na pripremnom ročištu predložio izvođenje dokaza uvidom u zahtjev za naknadu štete koji je apelantov punomoćnik podnio nadležnom organu uprave, te da je prvostepeni sud donio rješenje kojim je odredio da će se na glavnoj raspravi izvesti, između ostalih, i taj dokaz. Kantonalni sud je naveo da se, međutim, predmetni zahtjev za naknadu štete ne nalazi u spisu, te da je očigledno da prvostepeni sud nije izveo taj dokaz. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da podnošenje zahtjeva za naknadu štete nadležnom organu prekida tok zastarjelosti potraživanja u smislu odredaba člana 388 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te da je stoga navedeni dokaz relevantan za donošenje odluke o prigovoru zastarjelosti potraživanja koji je istakla tužena.

10. U ponovnom postupku, Opštinski sud je donio Presudu broj 065-0-P-07-005882 od 23. maja 2008. godine kojom je tužena obavezana da apelantu na ime naknade materijalne štete prouzrokovane uništenjem apelantovog vozila, marke „Golf“, isplati iznos od 9.517,50 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te da apelantu naknadi troškove parničnog postupka. U obrazloženju presude Opštinski sud je naveo da je apelant u predmetnoj tužbi istakao da je bio vlasnik vozila, marke „Golf“, registarskih oznaka SA-300-365, da mu je početkom rata navedeno vozilo oduzeto od strane VJ 5055 Sarajevo (Specijalne brigade) i uništeno. Takođe, Opštinski sud je naveo da je apelant u predmetnoj tužbi istakao da se u to vrijeme vozila nisu izuzimala na propisan način, tako da on nije dobio potvrdu o izuzimanju vozila, ali da je otuđenje navedenog vozila prijavio nadležnoj policijskoj stanici. Opštinski sud je naveo da je na glavnoj raspravi održanoj 25. aprila 2008. godine izvršio uvid u i čitanje, između ostalog, zapisnika o utvrđivanju oštećenja na vozilu (od 21. novembra 1992. godine) koji je potpisao komandir Admir Trtić (u kojem je navedeno da je apelantovo vozilo uništeno), te da je izvršio uvid u i čitanje „zahtjeva za naknadu štete na izuzetom motornom vozilu“ koji je apelantov punomoćnik 23. marta 2000. godine podnio Odjelu za odbranu Opštine Centar Sarajevo (u daljnjem tekstu: Odjel za odbranu). U vezi s tim, Opštinski sud je naveo da je uvidom u predmetni zahtjev utvrdio da je apelant blagovremeno podnio zahtjev za naknadu štete nadležnom organu uprave. Opštinski sud je naveo da je stoga neosnovan prigovor zastarjelosti potraživanja koji je istakla tužena budući da se zastarijevanje prekida svakom radnjom tužioca pred sudom ili nadležnim organom u smislu odredaba člana 388 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Imajući u vidu navedeno, Opštinski sud je zaključio da apelant ima pravo na isplatu novčane naknade u visini koja omogućava nabavku iste takve stvari - vozila, tj. iznosa od 9.517,50 KM kao tržišne vrijednosti oduzetog vozila (prema nalazu vještaka saobraćajne struke) jer je, prema odredbama člana 185 stav 1 ZOO-a, odgovorno lice dužno da uspostavi stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala.

11. Odlučujući o žalbi tužene protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 09 0 P 008116 08 Gž od 20. aprila 2011. godine kojom je žalbu uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, nakon pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešno primijenio materijalno pravo. Naime, Kantonalni sud je naveo da je u konkretnom slučaju osnovan prigovor tužene da je apelantovo potraživanje zastarjelo u smislu odredaba člana 376 stav 1 ZOO-a. Kantonalni sud je naveo da je nesporno da se apelant obraćao Odjelu za odbranu, ali tokom 2000. godine. Kantonalni sud je naveo da se, međutim, iz zahtjeva za naknadu štete, koji je apelant dostavio, ne može sa sigurnošću utvrditi kada je zahtjev podnesen „jer ne postoji vjerodostojan dokumenat iz koga bi se utvrdilo kada je zahtjev podnesen niti postoji pečat prijema Odjela za odbranu“. Kantonalni sud je naveo da je nesporno da je apelant za štetu i za učinioca saznao tokom 1992. godine. Kantonalni sud je naveo da je, stoga, „osnovan prigovor zastare u smislu odredaba člana 376 st. 1 i 2 ZOO-a, i to od kada je oštećenik doznao za štetu i lice koje je štetu učinilo“. Kantonalni sud je naveo da je apelant u svakom slučaju morao svoja prava da ostvaruje nakon što je prestala neposredna ratna opasnost u Bosni i Hercegovini tokom 1996. godine, a da nije sporno da je navedeno vozilo uništeno 21. novembra 1992. godine. Kantonalni sud je naveo da kada se ima u vidu da je apelant podnio tužbu 30. oktobra 2000. godine, onda proizlazi da je protekao i subjektivni rok od tri godine koji je propisan odredbama člana 376 stav 1 ZOO-a „jer zastarni rok počinje teći od prestanka neposredne ratne opasnosti u R BiH“.

12. Vrhovni sud, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude, donio je Rješenje broj 65 0 P 207501 12 Rev 2 od 7. februara 2013. godine kojim je reviziju odbacio kao nedopuštenu.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je Kantonalni sud, pri donošenju osporene odluke, proizvoljno primijenio materijalno pravo, te da nije dao jasne razloge za svoje odlučenje. Naime, apelant navodi da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke naveo da je nesporno da je apelant za štetu i učinioca saznao 1992. godine. Apelant navodi da je nejasno na osnovu čega je Kantonalni sud zaključio da je ta činjenica nesporna, budući da je iz činjeničnog stanja koje je utvrdio prvostepeni sud, a koje je Kantonalni sud prihvatio kao pravilno, ne proizlazi da je apelant za štetu i štetnika saznao 1992. godine. Apelant navodi da je u predmetnoj tužbi ukazao da mu je motorno vozilo oduzeto na nepropisan način i da nije dobio potvrdu o oduzimanju, već da je policiji prijavio otuđenje vozila. Apelant navodi da je nakon toga napustio prebivalište zbog ratnih dejstava i da nije imao nikakva saznanja ni o šteti, niti o štetniku sve do momenta dolaska u mjesto prebivališta nakon završetka rata. Naime, apelant navodi da se nezakonito oduzimanje motornog vozila dogodilo 1992. godine, ali da je za činjenicu da je na oduzetom vozilu nastala šteta i za štetnika saznao početkom 2000. godine, te da je 23. marta 2000. godine podnio zahtjev za naknadu štete Odjelu za odbranu. Takođe, apelant navodi da je predmetni postupak trajao oko 11 godina, a da, pri tome, nije bilo potrebno razriješiti složena činjenična i pravna pitanja, te, stoga, traži naknadu nematerijalne štete zbog dužine trajanja postupka.

b) Odgovor na apelaciju

14. Kantonalni sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi. Kantonalni sud je naveo da je razloge za svoje odlučenje iznio u obrazloženju osporene presude, te da i dalje ostaje pri tim razlozima.

15. Pravobranilaštvo je navelo da je osporena odluka Kantonalnog suda zasnovana na zakonu, te smatra da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje i prava na imovinu.

V.Relevantni propisi

16. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:

Član 376. st. 1. i 2.

(1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od dana kada je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.

(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala.

17. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. VI.Dopustivost

18. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

20. Ispitujući dopustivost apelacije u smislu člana 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud ukazuje na to da je Odlukom o dopustivosti broj AP 2880/11 od 15. septembra 2011. godine odbacio kao preuranjenu apelantovu apelaciju podnesenu protiv Presude Kantonalnog suda broj 09 0 P 008116 08 Gž od 20. aprila 2011. godine jer je pred Vrhovnim sudom bio u toku postupak povodom apelantove revizije. S obzirom na to da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 P 207501 12 Rev 2 od 7. februara 2013. godine revizija odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga, konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja Presuda Kantonalnog suda broj 09 0 P 008116 08 Gž od 20. aprila 2011. godine. Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je osporena presuda Kantonalnog suda dostavljena apelantu 24. maja 2011. godine, a apelacija u predmetu AP 2880/11 podnesena 15. jula 2011. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, čime je ispunjen ovaj uslov dopustivosti predmetne apelacije. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

22. Apelant pobija navedenu presudu, tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

23. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

[…]

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

24. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

25. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na naknadu materijalne štete, dakle, na predmet građansko-pravne prirode, pa je stoga član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjiv na taj postupak. U odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje

26. Apelant smatra da je Kantonalni sud, pri donošenju svoje odluke, proizvoljno primijenio materijalno pravo, tj. odredbe člana 376 stav 1 ZOO-a, što je za posljedicu imalo kršenje njegovog prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska.

27. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja predmetna apelacija pokreće, ispitati da li je osporena odluka Kantonalnog suda zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

28. Ustavni sud zapaža da je osporenom presudom Kantonalnog suda preinačena prvostepena presuda tako što je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio naknadu materijalne štete (prouzrokovane uništenjem apelantovog vozila), uz obrazloženje da je apelantovo potraživanje zastarjelo shodno odredbama člana 376 stav 1 ZOO-a. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 376 stav 1 ZOO-a propisano da „potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od dana kada je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo“, dok je odredbama člana 376 stav 2 tog zakona propisano da: „U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala.“ U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke ukazao da je „nesporno“ da je apelant za štetu i za učinioca saznao tokom 1992. godine, a da je predmetnu tužbu podnio 30. oktobra 2000. godine, te slijedom toga zaključio da je apelantovo potraživanje naknade štete zastarjelo shodno odredbama člana 376 stav 1 ZOO-a. Međutim, Ustavni sud ukazuje, kako to jasno proizlazi iz činjeničnog stanja predmeta, da se redovni sudovi u predmetnom postupku uopšte nisu ni bavili utvrđivanjem činjenice koja se odnosi na apelantovo „saznanje za štetu i lice koje je štetu učinilo“. Naime, Ustavni sud zapaža da je u toku postupka utvrđeno da je apelantovo vozilo uništeno 21. novembra 1992. godine, dok se iz obrazloženja osporene odluke ne može vidjeti koji dokaz(i) eventualno upućuju na to da je apelant u toku 1992. godine (dakle, u novembru i decembru 1992. godine) imao saznanje da je njegovo vozilo uništeno, tj. da je prouzrokovana šteta na njegovom vozilu. Dakle, iz navedenog jasno proizlazi da u konkretnom slučaju uopšte nije utvrđeno kada je apelant saznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo, tj. od kada je počeo da teče subjektivni rok zastarjelosti u smislu odredaba člana 376 stav 1 ZOO-a. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, osim navedenog, u obrazloženju svoje odluke ukazao i to „da zastarni rok počinje teći od prestanka neposredne ratne opasnosti“, tj. od 23. decembra 1996. godine. U vezi s tim, Ustavni sud, ne ulazeći u tumačenje redovnih sudova u drugim slučajevima povodom ovog pitanja, ukazuje da u konkretnom slučaju ne samo da se ne može prihvatiti da je protekao subjektivni rok zastarjelosti iz člana 376 stav 1 ZOO-a (jer, dakle, uopšte nije utvrđeno kada je apelant saznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo), već se ne može prihvatiti ni da je protekao objektivni rok zastarjelosti iz člana 376 stav 2 ZOO-a. Naime, imajući u vidu da je rok zastarjelosti, po shvatanju Kantonalnog suda, počeo da teče 23. decembra 1996. godine, a da je apelant predmetnu tužbu podnio 30. oktobra 2000. godine, slijedi da je tužba radi naknade štete podnesena unutar roka zastarjelosti od pet godina iz člana 376 stav 2 ZOO-a. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, pri donošenju osporene odluke, očigledno proizvoljno primijenio odredbe člana 376 ZOO-a, što je nesumnjivo uticalo na donošenje zakonite i pravilne odluke u predmetnoj pravnoj stvari.

29. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da je osporenom presudom Kantonalnog povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da je u cilju zaštite apelantovih ustavnih prava bilo potrebno ukinuti osporenu odluku, te predmet vratiti Kantonalnom sudu kako bi taj sud donio novu odluku u skladu s garancijama iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. U odnosu na „suđenje u razumnom roku“

30. Apelant smatra da mu je zbog dužine trajanja predmetnog postupka povrijeđeno pravo na „suđenje u razumnom roku“ kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda razumnost dužine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koju konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

31. Ustavni sud zapaža da je apelant 30. oktobra 2000. godine pokrenuo predmetni postupak, te da je taj postupak okončan donošenjem presude Kantonalnog suda od 20. aprila 2011. godine. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba da uzme pri ocjeni dužine predmetnog postupka je period od oko deset godina i šest mjeseci. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su u predmetnom postupku donesene dvije prvostepene i dvije drugostepene odluke, te da je, sa izuzetkom prvostepene odluke koja je donesena u ponovnom postupku, između donošenja tih odluka proteklo po nekoliko godina. Dakle, iz navedenog jasno proizlazi da redovni sudovi nisu postupali aktivno, te da nisu donosili odluke u primjerenim vremenskim periodima, što je u konačnici i doprinijelo da je predmetni postupak trajao deset godina i šest mjeseci. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da drugostepeni sud u odgovoru na apelaciju nije ponudio razloge koji bi eventualno mogli da opravdaju dužinu trajanja predmetnog postupka, dok prvostepeni sud uopšte nije dostavio odgovor na apelaciju, te samim tim ni pokušao da opravda trajanje postupka pred tim sudom. S druge strane, Ustavni su ne nalazi da je apelant svojim ponašanjem doprinio dužini trajanja postupka. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

32. U smislu člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može u odluci kojom usvaja apelaciju odrediti naknadu nematerijalne štete, koja se, u smislu stava 2 navedenog člana, određuje na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

33. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantima bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost. S obzirom da je predmetni postupak trajao oko deset godina i šest mjeseci, a da se ne radi o hitnom postupku, Ustavni sud smatra da bi apelantu na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku trebalo isplatiti iznos od 1.500,00 KM. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Kantona Sarajevo, s obzirom na sjedište redovnih sudova, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Ostali navodi

34. S obzirom na zaključak u pogledu povrede člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati navodne povrede člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

35. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer je Kantonalni sud pri donošenju svoje odluke očigledno proizvoljno primijenio odredbe člana 376 ZOO-a.

36. Takođe, Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer je sudski postupak trajao oko deset godina i šest mjeseci, a redovni sudovi uopšte nisu ponudili razloge koji bi eventualno mogli da opravdaju tako dugo trajanje predmetnog postupka.

37. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2), člana 62 stav (1) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1618/13 (B. S.) | Sudska praksa | Aktio