Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1554/16 (Đ. Ć.)

Odluka donesena 15. 09. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Invalidnina
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1554/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 09. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine, u predmetu broj AP-1554/16, rješavajući apelaciju Đure Ćorića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Đure Ćorića podnesena protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 11 0 U 016610 15 U od 17. februara 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

Đuro Ćorić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, podnio je 4. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 11 0 U 016610 15 U od 17. februara 2016. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom tužba apelanta je djelimično uvažena i poništena je tačka 2. dispozitiva rješenja od 20. aprila 2015. godine, tuženog Ministarstva rada i boračko invalidske zaštite (u daljnjem tekstu: tuženi), dok je u ostalom dijelu tužba odbijena (tačkom 1. dispozitiva navedenog rješenja odbijena je apelantova žalba protiv prvostepenog rješenja od 31. marta 2011. godine, kojim je ukinuto rješenje tog organa od 28. decembra 2007. godine i odlučeno da apelantu, RVI V kategorije sa 70% invaliditeta prestaje daljnje svojstvo RVI, a po osnovu povrede zadobijene vršeći vojne dužnosti u odbrambeno-otadžbinskom ratu RS, te da kao takav ima pravo ličnu invalidninu vojnog invalida V kategorije u mjesečnom iznosu u procentu od 36% od osnova i ortopedski dodatak III stepena u mjesečnom iznosu od 14% od osnova). U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da tuženi pravilno smatra da je nalaz i mišljenje Drugostepene ljekarske komisije od 8. aprila 2015. godine jasno, potpuno i obrazloženo i dato u skladu sa Pravilnikom o radu ljekarskih komisija. Naime, utvrđeno je da kako su apelantu urađeni svi nalazi kojima je mogla biti verifikovana posttraumatska fraktura, te kako u tim nalazima nije zatečena potvrda da je zbog iskakanja sa kamiona u toku rata, on sada u teškom stanju, a kako je zatečena potvrda da kod njega postoje i mnoga druga oboljenja na kičmi, to je pravilno tuženi odbio žalbu apelanta protiv rješenja prvostepenog organa od 31. marta 2011. godine.

Međutim, utvrđeno je da je tačkom 2. dispozitiva predmetnog rješenja, tuženi odbio zahtjev apelanta od 29. januara 1998. godine, za utvrđivanje svojstva RVI po osnovu povrede kičme i priznavanje prava na ličnu invalidninu. Nadalje, utvrđeno je da je u obrazloženju osporenog akta, a vezano za ovu tačku dispozitiva, navedeno da je pravilno prvostepeni organ postupio kada je imenovanom utvrdio prestanak, svojstva RVI, po osnovu povrede i pripadajućih prava po tom osnovu, što znači da je po stavu apelanta po zahtjevu od 29. januara 1998. godine, već odlučeno. Naime, utvrđeno je da je apelant ostvarivao prava sve do 31. marta 2011. godine, te je ostvarivao i pravo na ličnu invalidninu u skladu sa kategorijom i stepenom vojnog invaliditeta, koji mu je bio utvrđen od strane nadležnih organa, te da je zaključno sa danom 31. marta 2011. godine, apelantu ovo pravo, a koje je ostvarivao jer je nadležni organ riješio po njegovom zahtjevu od 29. januara 1998. godine, prestalo. Dakle, utvrđeno je da ne postoji razlog da tuženi ponovo odlučuje po zahtjevu apelanta, po kome je već jednom riješeno i po kome je apelant ostvarivao prava. Nadalje, utvrđeno je da odluka tuženog iz tačke 2. dispozitiva rješenja, dovodi do pravne nesigurnosti, jer je apelant doveden u situaciju da ne zna da li će mu biti naloženo da vrati novac koji je primio, a koja odluka tuženog bi bila nepravilna u ovoj situaciji, jer je apelantu pravo prestalo dana 31. marta 2011. godine, a njegov zahtjev datira od 29. januara 1998. godine, a apelantu je pravo priznato rješenjem Opštinskog sekretarijata za pitanja boraca i žrtava rata Prijedor od 5. marta 1998. godine, pa nema potrebe da se o tom zahtjevu ponovo odlučuje. Isto tako, vezano za zahtjev apelanta kojim je tražio da mu se nastavi isplata invalidnine od 31. marta 2011. godine u iznosu koji mu je utvrđen do tog datuma, po osnovu invalidnosti nije osnovan, jer za isto ne postoji pravni osnov, odnosno apelantu je sa tim danom prestalo svojstvo RVI, a isplata invalidnine se ne može naložiti, niti isplaćivati bez pravnog osnova.

U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Povredu ovog prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na djelotvoran pravni lijek), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1554/16 (Đ. Ć.) | Sudska praksa | Aktio