Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2420/15 (M. E. i drugi)

Odluka donesena 15. 09. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2420/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 09. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine, u predmetu broj AP-2420/15, rješavajući apelacije Milanke Erić i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Milanka Erić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 026262 14 Rev 2 od 26. februara 2014. godine;

Udruženje antifašista i boraca narodnooslobodilačkog rata u Zenici, protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 114524 16 Gž od 5. maja 2016. godine;

G.Č., protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 95 0 P 002010 16 Rev 2 od 26. aprila 2016. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-2420/15 Milanka Erić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bijeljine, podnijela je 15. maja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 026262 14 Rev 2 od 26. februara 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojen je primarni tužbeni zahtjev tužitelja „Komgrap“ a.d. Lopare (u daljnjem tekstu: tužitelj) kojim je tražio da se raskine ugovor o udruživanju sredstava za izgradnju poslovnog prostora na Agrotržnom centru u Bijeljini, zaključen dana 11. aprila 2000. godine u Bijeljini između tužitelja, kao organizatora gradnje i apelantice, kao udružitelja sredstava, kao i aneks tog ugovora zaključen u Bijeljini dana 3. septembra 2002. godine, što je apelantica dužna priznati i predati u posjed i faktičko raspolaganje tužitelju, kao vlasniku, poslovni prostor u privredi, pobliže preciziran u izreci presude. S druge strane, odbijen je protivtužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se utvrdi da su ona i tužitelj dana 11. aprila 2000. godine zaključili ugovor o udruživanju sredstava za izgradnju poslovnog prostora na Agrotržnom centru u Bijeljini i da su dana 3. septembra 2002. godine zaključili aneks navedenog ugovora, koji ugovor i aneks su u cijelosti izvršeni, te da isti predstavljaju valjan pravni osnov za uknjižbu prava vlasništva apelantice sa dijelom 1/1 na predmetnom poslovnom prostoru u privredi, što je tužitelj dužan priznati i dozvoliti da se u korist apelantice izvrši uknjižba prava svojine na navedenom poslovnom prostoru sa dijelom 1/1.

U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da je članom 3. predmetnog ugovora od 11. aprila 2000. godine, ugovoreno da tužitelj ima pravo da jednostrano raskine ugovor ako apelantica, kao udružitelj sredstava, ne izvrši uplatu ugovorene cijene do ugovorenog roka (25. maj 2001. godine). Nadalje, utvrđeno je da je tužitelj podneskom od 12. maja 2003. godine, obavijestio apelanticu o raskidu ugovora jer nije izvršila uplatu ugovorene cijene. Imajući u vidu da je apelantica svoju obavezu trebala ispuniti do 25. maja 2001. godine i da je dokazano da to nije učinila do tog dana (a ni kasnije), sud je zaključio da ne stoji tvrdnja apelantice da joj nije ostavljen primjeren naknadni rok za ispunjenje obaveze (član 126. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima-u daljnjem tekstu: ZOO). Isto tako, utvrđeno je da navod apelantice da ostaje bez prava da, u smislu odredbe član 132. ZOO, traži povrat datog bez značaja je za odluku, jer se raskidom ugovora svaka strana oslobađa svojih obaveza (osim naknade štete) i stiče pravo da joj se vrati dato u izvršenju ugovora. Kako je nesporno utvrđeno da je apelantica u posjedu spornog poslovnog prostora, ona raskidom ugovora gubi pravni osnov za daljnji posjed i dužna je vratiti ga apelantu, a pravo da od apelanta zahtjeva povrat uplaćene cijene, ima samo ako je bilo uplata (a nije). Shodno navedenom, sud je odlučio kao u izreci presude.

2. AP-2628/16 Udruženje antifašista i boraca narodnooslobodilačkog rata u Zenici (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupaju Ramo Ajkić i Denis Ajkić, advokati iz Zenice, podnio je 17. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 114524 16 Gž od 5. maja 2016. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je primarni tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je ništav ugovor o kupoprodaji stana kojeg su apelant i tuženi D.D. (u daljnjem tekstu: tuženi) zaključili u Zenici dana 25. juna 2012. godine, koji je ovjeren na Općinskom sudu u Zenici dana 23. oktobra 2012. godine, kao i u Kantonalnom pravobraniteljstvu sa sjedištem u Zenici od 12. oktobra 2012. godine, kojim ugovorom je apelant kao prodavač prodao tuženom kao kupcu jednosoban koji se nalazi u Zenici, sa zajedničkim dijelovima i uređajima koji pripadaju zgradi kao cjelini i zajedničkim dijelovima i uređajima koji služe nekim dijelovima zgrade. Isto tako, odbijeni su i eventualni tužbeni zahtjevi apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je sporni ugovor raskinut, odnosno da sud svojom odlukom raskine sporni ugovor. U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da je ugovor zaključen između parnično sposobnih stranka, da je zaključen u pismenoj formi, da je ovjeren od strane suda, nadležnog pravobranitelja, da je promet izvršen u skladu sa Zakonom o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova, pa je sud zaključio da ne postoje razlozi zbog kojih bi predmetni ugovor bio ništav. U svakom slučaju da se radilo o ništavom ugovoru, utvrđeno je da isti ni u kom slučaju ne bio prošao obaveznu provjeru od strane nadležnog pravobraniteljstva, koja provjera je upravo uspostavljena čl. 29. i 30. Zakonom o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo a u vezi sa članom 15. Zakonom o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova, u cilju da ovaj ugovor bude u potpunosti sačinjen i zaključen u skladu sa pomenutim zakonom, a u protivnom da predmetni ugovor nije bio takav pravobraniteljstvo bi kod nadležnog suda tužbom tražilo njegovo poništenje.

Nadalje, utvrđeno je da su redovni sudovi nisu pogrešno primijenili odredbe materijalnog prava sadržane u odredbi člana 125. st. 1. i 4. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kada su odbili eventualni tužbeni zahtjev apelanta koji se odnosio na utvrđenje da je sporni kupoprodajni ugovor o kupovini stana raskinut. Naime, utvrđeno je da je to zbog toga što i po samoj prirodi predmetnog ugovora ispunjenje u vidu plaćanja kupoprodajne cijene o roku nije bitan sastojak ugovora, a niti su ugovorne strane u ugovoru predvidjele da ne plaćanje cijene u ugovorenom roku ima za posljedicu raskid ugovora. S druge strane, utvrđeno je da kada se u vidu ima ova zakonska odredba, kao i činjenično stanje, proizilazi da apelant kao povjeritelj nije ničim dokazao da je zahtijevao ispunjenje, nakon što navodno kupoprodajna cijena nije plaćena u roku, niti je dokazao da ispunjenje nije dobio u razumnom roku, te da je u tom smislu izjavio da predmetni ugovor raskida, kako to proizilazi iz stav 3. naprijed pomenute odredbe člana 125. ZOO. Također, utvrđeno je da redovni sudovi nije pogrešno primjenili ni odredbu člana 126. st. 2. i 3. ZOO kada su odbili eventualni tužbeni zahtjev apelanta koji se odnosio na zahtjev da se raskida ugovor o kupoprodaji stana.

3. AP-2717/16 G.Č. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Trebinja, koju zastupa Rato Runjevac, advokat iz Trebinja, podnijela je 24. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 95 0 P 002010 16 Rev 2 od 26. aprila 2016. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 12. i 13. jula 2016. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, odbijen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se poništi kao nezakonit ugovor o otkupu stana od 13. novembra 2002. godine zaključen između „Privredne banke“ a.d. s.s. Glavna filijala Trebinje i prvotužene M.Č. (u daljnjem tekstu: prvotužena), a koji se odnosi na jedan trosoban stan koji se nalazi u Trebinju, pobliže preciziran u izreci presude, te da se naloži prvotuženoj da sa ravnog krova zgrade u Trebinju ukloni jednu sobu, sve pobliže precizirano u izreci presude, i ravni krov na kojem se soba nalazi dovede u prvobitno stanje i zazida vrata na južnom zidu njenog stana kroz koja se izlazi na krov iznad stana apelantice, kao i da se prvotužena, drugotužena „Privredna banka“ a.d. Istočno Sarajevo-u likvidaciji, trećetužena Općina Trebinje i četvrtotužena Republička uprava za geodetske i imovinsko pravne poslove obavežu da joj na ime naknade materijalne i nematerijalne štete solidarno isplate određene novčane iznose. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da apelantica nema pravni interes da u smislu odredbe člana 54. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) traži da se poništi ugovor o otkupu stana i da se naloži rušenje sobe, jer su rješenja kojim je data saglasnost za formiranje zatvorenog stambenog prostora donesena u upravnom postupku povodom zahtjeva prvotužene postala pravosnažna i ne mogu se mijenjati ili poništavati u parničnom postupku. Također, utvrđeno je da zahtjev za poništenje ugovora o otkupu stana može samo tražiti Pravobranilaštvo RS, a ne apelantica, a da Pravobranilaštvo RS to u roku propisanom Zakonom o privatizaciji državnih stanova nije tražilo. Nadalje, utvrđeno je da odluku o odbijanju zahtjeva apelantice da joj tuženi solidarno na ime naknade materijalne štete isplate određeni novčani iznos, prvostepeni sud pravilno temelji na nalazu i mišljenju vještaka građevinske struke M.P. na osnovu koga je utvrđeno da se za pukotine po zidovima u stanu apelantice ne može utvrditi da li su posljedica dozidanog objekta prvotužene, ili su ranije nastupile, a da je postojanje vlage u zgradi posljedica nepropisno urađene hidroizolacije, pa zaključuje da tuženi svojim radnjama nisu pričinili materijalnu štetu apelantici. Isto tako, utvrđeno je da nije osnovan ni zahtjev apelantice da joj tuženi na ime naknade nematerijalne štete solidarno isplate određeni novčani iznos zbog pretrpljenih duševnih bolova zbog povrede slobode i prava, jer ista tokom postupka nije dokazala postojanje tog vida štete. Zbog toga je sud tužbeni zahtjev u ovom dijelu odbio na osnovu odredbe člana 154. stav 1. i člana 200. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, a u vezi sa odredbom člana 7. stav 1. ZPP.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2420/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2420/15 (M. E. i drugi) | Sudska praksa | Aktio