Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1583/13 (G. L. i S. M.)
Odluka donesena 15. 09. 2016.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Smetanje posjeda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1583/13
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 09. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1583/13, rješavajući apelaciju Gordane Letice i Slobodanke Močević, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Gordane Letice i Slobodanke Močević.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo apelantkinja na donošenje odluke u razumnom roku u postupku okončanim Rješenjem Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 I P 017960 12 Gž od 28. januara 2013.
godine.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Gordani Letici i Slobodanki Močević u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.350,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati Gordani Letici i Slobodanki Močević zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se apelacija Gordane Letice i Slobodanke Močević podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 I P 017960 12 Gž od 28. januara 2013. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Gordana Letica i Slobodanka Močević (u daljnjem tekstu: apelantkinje) podnijele su 12. aprila 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 89 I P 017960 12 Gž od 28. januara 2013. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, od Okružnog suda i Osnovnog suda u Sokocu, Odjeljenje u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), zatraženo je 27. aprila 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Okružni sud je 27. maja 2016. godine Ustavnom sudu dostavio dostavnicu o uručenju osporenog rješenja Okružnog suda. Okružni sud i Osnovni sud nisu dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelantkinja i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način:
5. Apelantkinje su Osnovnom sudu u Sokocu, Odjeljenje u Istočnom Sarajevu, podnijele tužbu koja je u pošti predata 9. jula 2003. godine, a u Sudu zaprimljena 11. jula 2003. godine protiv Milana Trapare (u daljnjem tekstu: tuženi) zbog smetanja posjeda.
6. Osnovni sud je u Rješenju broj P-449/04 od 13. januara 2006. godine utvrdio da je tuženi ometao apelantkinje u suposjedu prolaza, pješice i motornim vozilom, putem koji vodi do kuće apelantkinja prema njihovim nepokretnostima, i to putem, bliže označenim u rješenju, tako što je 10. juna 2003. godine postavio žičanu ogradu na put i time onemogućio apelantkinje u prolazu, pa je tuženi obavezan da uspostavi ranije posjedovno stanje i ukloni postavljenu ogradu, kao i da apelantkinjama naknadi troškove postupka.
7. Rješenjem Okružnog suda broj 014-0-Gž-06-000164 od 7. novembra 2006. godine uvažena je žalba koju je tuženi podnio protiv rješenja Osnovnog suda od 13. januara 2006. godine, prvostepeno rješenje je ukinuto i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak, uz nalog da prvostepeni sud u ponovnom postupku pozove apelantkinje da urede tužbu na način da precizno navedu kojom vrstom vozila su se koristile putem, pa da nakon toga, imajući u vidu i ostale žalbene navode koji se odnose na nemogućnost uspostavljanja posjedovnog stanja zato što put prolazi ispred stambenog objekta tuženog, donese na zakonu zasnovanu i pravilnu odluku.
8. Osnovni sud je u ponovnom postupku donio Rješenje broj 089-1-P-000748 od 4. aprila 2008. godine u kojem je utvrđeno da je tuženi ometao apelantkinje u posjedu prolaza pješice, putničkim automobilom, poljoprivrednim mašinama i traktorom, putem koji vodi do kuće apelantkinja, bliže označenim u navedenom rješenju, tako što je 10. juna 2003. godine postavio žičanu ogradu na put i time onemogućio apelantkinje u prolazu, pa je tuženi obavezan uspostaviti ranije posjedovno stanje i ukloniti postavljenu ogradu u roku od osam dana i apelantkinjama naknaditi troškove postupka.
9. Protiv navedenog rješenja tuženi je podnio žalbu koja je Rješenjem Okružnog suda broj 014 0 Gž 08 000 262 od 4. novembra 2009. godine usvojena, ukinuto je rješenje Osnovnog suda od 4. aprila 2008. godine i predmet vraćen na ponovni postupak. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da se sudska zaštita od uznemiravanja, odnosno oduzimanja posjeda može tražiti u roku od 30 dana od dana saznanja za smetanje i učinioca, a najkasnije u roku od jedne godine od nastalog smetanja, kako je propisano odredbama člana 70 Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima. Podnošenje tužbe u navedenom roku, koji je prekluzivnog karaktera, uslov je za ostvarivanje sudske zaštite u sporovima zbog smetanja posjeda. U konkretnom slučaju, apelantkinje su navele da ih je tuženi ometao u posjedu tako što je 10. juna 2003. godine postavio žičanu ogradu na put i da su istog dana i saznale za učinjeno smetanje. Međutim, tvrdnje da su baš tog datuma saznale za učinjeno smetanje apelantkinje nisu dokazivale, a prvostepeni sud je tu činjenicu smatrao nespornom. Takav stav suda se ne može prihvatiti, nego je potrebno da se na pouzdan način utvrdi kada su apelantkinje saznale za učinjeno smetanje, zbog čega je predmet vraćen na ponovni postupak.
10. U ponovnom postupku Osnovni sud je donio Rješenje broj 89 1 P 017960 06 P od 5. marta 2012. godine u kojem je utvrđeno da je tuženi ometao apelantkinje u prolazu pješice, putničkim automobilom, teretnim vozilom, poljoprivrednim mašinama i traktorom, putem koji vodi do kuće apelantkinja, bliže označenim u navedenom rješenju, tako što je 10. juna 2003. godine postavio drveno kolje, a 14. juna 2003. godine postavio žičanu ogradu na put i time onemogućio apelantkinje u prolazu, pa je tuženi obavezan uspostaviti ranije posjedovno stanje i ukloniti postavljenu ogradu u roku od osam dana o dana donošenja rješenja, te apelantkinjama naknaditi troškove postupka.
11. Protiv rješenja Osnovnog suda tuženi je podnio žalbu koja je Rješenjem Okružnog suda broj 89 1 P 017960 12 Gž od 28. januara 2013. godine usvojena, prvostepeno rješenje preinačeno tako što je tužba apelantkinja odbačena kao neblagovremena i apelantkinje obavezane tuženom solidarno isplatiti troškove postupka.
12. Okružni sud je u obrazloženju rješenja naveo da je predmet spora tužbeni zahtjev apelantkinja u kojem su, između ostalog, navele da ih je tuženi ometao u posjedu tako što je 10. juna 2003. godine postavio drveno kolje, a 14. juna 2003. godine postavio žičanu ogradu na put i time ih onemogućio u prilazu njihovim nepokretnostima. Okružni sud je ukazao da je odredbama člana 77 Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj 6/80, 36/90 i „Službeni glasnik RS“ broj 38/03; u daljnjem tekstu: ZOSPO) propisano da se sudska zaštita od uznemiravanja, odnosno oduzimanja posjeda, može tražiti u roku od 30 dana od dana saznanja za učinjeno smetanje i učinioca, a najkasnije u roku od godinu dana od nastalog smetanja. Dakle, blagovremenost tužbe je procesna pretpostavka za pružanje posjedovne zaštite na koju sud pazi i po službenoj dužnosti.
13. Okružni sud je stava da je tuženi u žalbi osnovano ukazao da apelantkinje tokom postupka nisu dokazale da su tužbu za smetanje posjeda protiv tuženog podnijele u roku iz člana 77 ZOSPO. Naime, u činjeničnim navodima iz tužbe, apelantkinje su navele da je tuženi 10. juna 2003. godine postavio žičanu ogradu na put i time ih omeo u posjedu prava služnosti prolaza, kao i da su apelantkinje tog dana saznale za učinjeno smetanje. Međutim, kada je saslušana kao stranka u postupku na glavnoj raspravi od 19. septembra 2005. godine apelantkinja Gordana Letica, na pitanje punomoćnika tuženog kada je zadnji put došla na svoj posjed preko sporne parcele, odgovorila je: „Negdje u maju 2003. godine došao nam je orač, a ja nisam mogla proći kamionom...“ Iz navedene izjave Okružni sud je zaključio da su apelantkinje za učinjeno smetanje saznale već u maju 2003. godine, pa kako je tužba podnesena 9. jula 2003. godine, jasno je da je podnesena po proteku roka iz člana 77 ZOSPO. Imajući u vidu odredbe člana 123 ZPP-a kojima je propisano da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, apelantkinje su u odnosu na prigovor tuženog o neblagovremenosti tužbe bile dužne dokazati da su za učinjeno smetanje saznale 10. juna 2003. godine, a ne u maju 2003. godine, kako tvrdi tuženi, što apelantkinje nesporno nisu učinile.
14. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je stanovišta da apelantkinje nisu dokazale da su tužbu podnijele u roku propisanom odredbom člana 77 ZOSPO, što su bile dužne učiniti, pa je stoga prvostepeno rješenje preinačeno i odlučeno kao u izreci rješenja. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
15. Apelantkinje smatraju da im je osporenim rješenjem Okružnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u smislu nepravilne primjene materijalnog prava i dužine trajanja predmetnog postupka, te pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Suština opširnih apelacionih navoda apelantkinja je da je Okružni sud nepotpuno i nepravilno utvrdio činjenično stanje i donio nepravilnu odluku na njihovu štetu. Osim toga, apelantkinje su ukazale da je postupak u ovom predmetu trajao neprimjereno dugo, devet godina i sedam mjeseci, zbog čega traže od Ustavnog suda da zaštiti prava koja su im povrijeđena, proglasi nevažećom spornu odluku i predmet vrati Okružnom sudu na ponovni postupak.
V.Relevantni propisi
16. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03, 74/04) u relevantnom dijelu glasi: Član 77.
Sudska zaštita od uznemiravanja, odnosno oduzimanja državine može se tražiti u roku od 30 dana od dana saznanja za smetanje i učinioca, a najkasnije u roku od godinu dana od nastalog smetanja (spor zbog smetanja državine).
17. Zakon o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
VI.Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj 89 1 P 017960 12 Gž od 28. januara 2013. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu odluku apelantkinje su primile 18. februara 2013. godine, a apelacija je podnesena 12. aprila 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
22. Apelantkinje u apelaciji tvrde da im je rješenjem Okružnog suda povrijeđeno pravo iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
23. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
[…]
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
24. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
25. Ustavni sud zapaža da su predmet osporavanja apelacijom presude donesene u postupku koji se vodio po tužbi apelantkinja zbog smetanja posjeda iz čega proizlazi da se radi o sporu građansko-pravne prirode i da su član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenljivi.
U odnosu na suđenje u razumnom roku
26. Apelantkinje, takođe, smatraju da im je zbog dužine trajanja predmetnog postupka prekršeno pravo na suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
27. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
a) Period koji se uzima u obzir
28. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak započeo podnošenjem tužbe 9. jula 2003. godine i da je okončan osporenim rješenjem Okružnog suda od 28. januara 2013. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao devet godina i sedam mjeseci i to je period koji će Ustavni sud da ispita.
b) Analiza dužine trajanja postupka
29. U konkretnom slučaju, u pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud smatra da se nije radilo o složenim činjeničnim i pravnim pitanjima koja je trebalo razmotriti.
30. Ustavni sud prvenstveno ističe da ni Okružni ni Osnovni nisu dostavili odgovore na apelaciju u kojima su se mogli očitovati o apelacionim navodima. Dalje, Ustavni sud zapaža, iako su redovni sudovi u ovom postupku postupali u relativno primjerenim rokovima (rješenja su u prosjeku donošena u periodu od godinu dana), da je na ovako neprimjerenu dužinu trajanja predmetnog postupka u pretežnoj mjeri uticalo neefikasno postupanje Osnovnog suda kojem je predmet tri puta vraćen na ponovni postupak. S obzirom da nije dostavio odgovor na apelaciju u kojem bi mogao dati eventualno obrazloženje za svoje postupanje, niti je Ustavni sud na osnovu stanja u spisu mogao utvrditi da su apelantkinje u konkretnom slučaju na bilo koji način doprinijele dužini postupka, Ustavni sud smatra da je ovako dugo trajanje postupaka neopravdano i da bi se moglo opravdati samo u izuzetnim okolnostima. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ne smatra da postoje takve izuzetne okolnosti, pa zaključuje da je predmetni postupak prešao granice razumnog trajanja i da su navodi apelantkinja u ovom dijelu osnovani.
31. Imajući u vidu sve navedeno Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava apelantkinja na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kao i da se ovakva dužina trajanja postupka može staviti na teret Osnovnom sudu.
U odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje
32. Apelantkinje smatraju da je Okružni sud pri donošenju osporene odluke nepotpuno i nepravilno utvrdio činjenično stanje i nepravilno primijenio materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska.
33. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, u pogledu blagovremenosti tužbe, na osnovu dokaza provedenih tokom postupka utvrdio da su apelantkinje podnijele tužbu po proteku roka iz člana 77 ZOSPO, odnosno da nisu, u smislu odredbe člana 123 ZPP-a, dokazale da su za učinjeno smetanje saznale 10. juna 2003. godine, već u maju 2003. godine, kako tvrdi tuženi, zbog čega njihovom tužbenom zahtjevu nije moglo da bude udovoljeno. S obzirom na tako utvrđeno činjenično stanje Ustavni sud nalazi da nisu osnovani navodi apelantkinja da im je navodnom proizvoljnom ocjenom dokaza i primjenom prava povrijeđeno pravo na pravično suđenje.
34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvenciju.
Pravo na imovinu
35. Apelantkinje smatraju da im je osporenim rješenjem Okružnog suda povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim navodima koje su apelantkinje istakle u vezi s pravom na pravično suđenje, na koje je Ustavni sud već odgovorio u prethodnim tačkama ove odluke, te utvrdio da pravo na pravično suđenje u tom segmentu nije prekršeno. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i navodi apelantkinja o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani. Pitanje naknade nematerijalne štete
36. U smislu člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može u odluci kojom usvaja apelaciju odrediti naknadu nematerijalne štete, koja se, u smislu stava 2 navedenog člana, određuje na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
37. Prilikom odlučivanja o naknadi nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost. S obzirom na to da je predmetni postupak trajao devet godina i sedam mjeseci, a da se ne radi o hitnom postupku, Ustavni sud smatra da bi apelantkinjama na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku trebalo isplatiti iznos od 1.350,00 KM. Navedeni iznos apelantkinjama je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
VIII.Zaključak
38. Ustavni sud zaključuje da osporenim rješenjem Okružnog suda nije povrijeđeno pravo apelantkinja na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije s obzirom na to da u obrazloženju osporene odluke Ustavni sud nije našao proizvoljnost u pogledu ocjene dokaza i primjene materijalnog prava.
39. Ustavni sud zaključuje da nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine jer apelantkinje kršenje tog prava zasnivaju na istim navodima koje su istakle u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
40. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer je predmetni postupak trajao devet godina i sedam mjeseci i to zbog neefikasnog postupanja Osnovnog suda, a pri tome Osnovni sud nije ponudio razloge koji bi eventualno mogli da opravdaju takvu dužinu trajanja postupka.
41. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 stav (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman